Akciona grupna psihoterapija

Psihodrama je nastala početkom dvadesetog vijeka, razvio ju je Jakob Levy Moreno, uz svesrdnu podršku supruge Zerke Toeman Moreno. Od tog vremena, do danas – psihodrama se razvijala, granala i redefinisala, ali je njena suština ostala ista, te vjerno slijedi Morenovsku ideju. Naime, ona polazi od pretpostavke da svako od nas ima u sebi dovoljno kapaciteta da aktivno prevlada životne teškoće, ukoliko mu se pruži adekvatna podrška, te da svako od nas ima svoju act-hunger – potrebu za akcijom, igrom i korištenjem svojih potencijala.

Psihodramski rad

Jedna ste od osnivačica prvog BH Udruženja za integrativnu psihoterapiju Psihodrama, koje je prije nekoliko dana registrovano u Sarajevu. Budući da je to značajan događaj za psihoterapijsku praksu u BiH, možete li konkretno objasniti o kakvom projektu i o kakvom misiji, kao što ste rekli, se radi?

U Bosni i Hercegovni se od 2008. godine odvijaju promotivne radionice iz psihodrame, dok od 2009. počinje edukacija, u organizaciji RAIP – Regionalne agencije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije, i Psihodramskog centra Telos iz Novog Sada. Edukacija se odvija po programu i pod supervizijom OSPIP – Oxford School for Psychodrama and Integrative Psychotherapy. Edukacija je namijenjena ljudima sa završenim fakultetom društvenog smjera, pretežno psihologije i pedagogije, a traje šest godina, nakon čega se stiče zvanje psihodramskog psihoterapeuta. Nakon završenog prvog stepena edukacije, u trajanju od dvije godine, edukanti dobijaju dozvolu da koriste psihodramske tehnike u radu. Stoga smo, nakon završavanja bazičnog stepena, odlučile da registrujemo udruženje koje će nam omogućiti promovisanje psihodrame i njene filozofije, ali i prakse, u društvu. Psihodrama je akciona, grupna psihoterapija koja je široko primjenljiva, kako u kliničkom kontekstu, tako i u nekliničkom. Grupe za jačanje kapaciteta, tematske radionice, organizaciona psihologija – sve su to područja u koja se psihodramske elementi mogu uspješno inkorporirati.

Kako izgleda psihodramski rad?

Psihodramske seanse, u prosjeku, odvijaju se jednom sedmično u trajanju od dva i pol sata. Seansa se sastoji od tri dijela. Prvi dio je zagrijavanje, u kojem se grupa, ali i terapeut zagrijavaju za rad, ulaze u kontakt sa sobom, kroz različite aktivnosti koje vodi terapeut, te se, kao ishod toga – dobija osoba koja će taj dan raditi na svojim problemima na sceni – nazivamo ga protagonista. Time počinje drugi dio – akcija, gdje se ostatak grupe povlači u publiku, a protagonista iznosi svoj problem. On ga uz pomoć terapeuta postavlja na sceni, kao da se dešava u tom momentu, pri čemu članove grupe bira za uloge ljudi, mjesta, predmeta, osjećanja – bilo čega što je važno da se u tom momentu nađe na sceni. Akcija je najduži dio rada, često se postavlja više scena, odlazi se u prošlost protagoniste u potrazi za korijenom problema, ili adekvatnom podrškom. Nakon akcije, slijedi podjela osjećanja, treći dio, u kojem članovi grupe iznose na koji način su se povezali sa radom. Važno je naglasiti nekoliko stvari – psihodramska grupa je zatvorena i odvija se po pravilima diskrecije, nema ulazaka iz vana i to nije postavljanje predstave – scena je samo elemenat psihoterapijskog rada, ali svi izneseni materijali ostaju unutar grupe. Također – ukoliko želite da se uključite u psihodramsku grupu – ne morate imati nikakve glumačke predispozicije. Važno je naglasiti i da iz psihodramskog rada ne profitira samo protagonista – ljudi uključeni u uloge, pa i oni koji su samo u publici, često imaju značajne uvide u toku rada drugih ljudi. Magija psihodrame leži upravo u mogućnosti postavljanja situacija sada i ovdje, u beskonačnom potencijalu za odlaženje u prošlost, budućnost, za dovođenjem značajnih ličnosti, izmišljenih ili stvarnih. Psihodrama i njen izljećujući potencijal, kao i potencijal samog protagoniste i grupe su zaista inspirativni.

Psihodrama kao akciona grupna psihoterapija kod pojedinca podstiče vraćanje njegovoj urođenoj spontanosti i kreativnosti, uz aktivan rad na sceni. Podstiče potrebu za akcijom i igrom i pruža priliku odigravanja situacija koje su se dogodile, ili koje tek treba da se dogode, pri čemu članovi grupe uzimaju uloge značajnih osoba u tim situacijama. Možete li objasniti koliko ovakav način pomaže čovjeku u ozdravljenju i promjeni na bolje u sadašnjim životnim uslovima?

Psihodrama je nastala početkom dvadesetog vijeka, razvio ju je Jakob Levy Moreno, uz svesrdnu podršku supruge Zerke Toeman Moreno. Od tog vremena, do danas – psihodrama se razvijala, granala i redefinisala, ali je njena suština ostala ista, te vjerno slijedi Morenovsku ideju. Naime, ona polazi od pretpostavke da svako od nas ima u sebi dovoljno kapaciteta da aktivno prevlada životne teškoće, ukoliko mu se pruži adekvatna podrška, te da svako od nas ima svoju act-hunger – potrebu za akcijom, igrom i korištenjem svojih potencijala. Psihodrama – svojim cjelokupnim pristupom – odgovara upravo na tu potrebu, oslanja se na lične kapacitete pojedinca, da pomogne sebi i članovima grupe. I danas, u savremenim životnim uslovima – ljudi itekako žele da budu aktivni i da se približe svojoj unutrašnjoj spontanosti. To nije proces vraćanja u djetinjstvo, niti se odvija na infantilizirajući način, ali nam pomaže da uživimo svoje snage koje smo davno zanemarili.

Trening-vikendi

U Bosni i Hercegovini već tri godine odvija se edukacija iz psihodramske terapije, koju pohađa grupa od osam mladih žena, psihologa i pedagoga, koje na sve načine nastoje afirmisati psihodramu, kao aktivan način očuvanja vlastitog zdravlja i rada na sebi. Koliko su Bosanci i Hercegovci zaintersovani za ovakav vid edukacije?

Sama edukacija zahtijeva veliku dozu predanosti i ulaganja, vremenskih i finansijskih, učešće na trening vikendima, radionicama, teorijskim satima. S obzirom da radimo sa klijentima, neophodno je imati superviziju, a budući da je psihodrama integrativna psihologija, od edukanata se očekuje zavidno znanje iz drugih terapijskih modaliteta, koji se mogu vrlo uspješno integrisati u psihodramu. Vjerovatno zbog toga – malo ljudi se odluči na sveobuhvatnu edukaciju iz ovog ili drugih psihoterapijskih pravaca. Ipak, u ovom momentu – uprkos predrasudama da ’kod nas nema terapije kao u filmovima’ – u Bosni i Hercegovini postoji više od pet psihoterapijskih modaliteta koji su građanima dostupni. Jedna od njih je i psihodrama, koju sa ponosom promovišemo.

Budući da je psihoterapija praksa koja nije sasvim prihvaćena i prepoznata u Bosni i Hercegovini, a koja nam je, kako kažete, kao visoko traumatiziranom društvu itekako potrebna, koliko je ona danas potrebna čovjekovom mentalnom zdravlju?

Psihoterapija polako prestaje biti tabu u našem društvu, ali pred nama svima je još dug put ka njenoj integraciji u svakodnevne životne tokove. Mi smo društvo koje je u cjelini traumatizirano, društvene promjene i kovitlanja kojima smo izloženi u posljednjih dvadeset godina itekako se odražavaju i na ličnom planu. Činjenica je da smo svi prošli kroz rat – na ovaj ili onaj način, i dok se politički, materijalni i drugi aspekti rata svaki dan nameću u medijima i javnosti – psihološke posljedice rata se prešućuju i potiskuju, a itekako su prisutne i bolne. Tek njihovim priznavanjem i suočavanjem sa njima – možemo napredovati ka novom. To naravno ne znači da se morate baviti ovim temama ukoliko se odlučite na dolazak na terapiju, ali se ova problematika itekako odražava na društvo u cjelini.

Integrativna psihoterapija objedinjuje nekoliko pristupa psihoterapiji koji odgovaraju i pomažu pojedincu u njegovom svakodnevnom funkcioniranju. Ona se odnosi na proces integriranja osobnosti ili bolje rečeno proces stvaranja “cjeline”. Koliko terapija omogućava pojedincu da se sa svakim trenutkom suoči otvoreno i bez ranije stvorenih mišljenja, položaja, stavova ili očekivanja?

Prema Morenu, postoje dvije strane kontinuuma. Na jednoj strani se nalazi kulturalna konzerva – unaprijed zadati obrasci ponašanja, mišljenja, stavova, načina izražavanja emocija i sl., koje zatičemo svojim rođenjem i u koje nas porodica, bliže okruženje ili društvo u cjelini nastoje ’spakovati’. Na drugoj strani kontinuuma, suprotno od ovoga, je spontanost, kao autentični način reagovanja i djelovanja pojedinca, ono što on jeste. Tu naravno mogu biti i elementi koji mu se nude u konzervi, ali on odlučuje koje da zadrži, a koje da ne prihvati. Proces psihodrame upravo vodi od kulturalne konzerve ka spontanosti, polazeći od pretpostavke da u osnovi čovjeka nema autentične potrebe za činjenjem zla. Psihodrama radi na principu ’ovdje i sada’, pomažući da se trenutak osvijesti i da mu se spontano i otvoreno priđe.

Stres se smatra “kugom 21. vijeka” i uzrokom više od 90 posto hroničnih i malignih bolesti, koliko se saniranje ovog uzroka uspješno tretira psihoterapijskim pristupom?

Psihoterapija može na više načina pristupiti stresu, tražeći i sanirajući njegove uzroke, uvježbavanjem i otkrivanjem novih načina suočavanja, promjenom i restrukturiranjem perspektive, učenjem tehnika relaksacije, ili tehnika izbacivanja negativnih emocija na adekvatan način u psihoterapijskom kontekstu. Sve su to načini koji se često kombinuju u psihoterapijskom radu. Ponekad je važno da osoba zna da ima sigurno mjesto jednom sedmično, na kojem će se moći baviti sobom, i to, samo po sebi, djeluje kao osnažujući faktor.

Brojne predrasude

Kao udruženje već neko vrijeme aktivno radite sa klijentima u saradnji sa brojnim organizacijama u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, koje su prepoznale vrijednost ovog vida terapije, kakvi su odzivi naših ljudi?

Kao psihoterapeuti u edukaciji, u našem radu, srećemo se sa brojnim predrasudama. Ljudi često ne razlikuju usluge koje mogu dobiti od psihologa, psihijatra ili psihoterapeuta, od kojih svaki ima svoje područje djelovanja, te zbog toga dolazi do zabuna. Psihoterapija se smatra tretmanom duševnih bolesnika, ili joj se oduzima ozbiljnost i smatra se igranjem, na koje se gleda sa osuđivanjem. Mnogima je asocijacija na psihoterapiju – kauč, od kojeg smo se odavno odmakli. Međutim, kako vrijeme odmiče, osim predrasuda – opažamo još jednu dimenziju – znatiželju i veliko interesovanje. Ljudi ispituju teren, više ili manje stidljivo, prikupljaju informacije, raspituju se i eksperimentišu. Možda je ovo prava prilika da pozovemo ljude da se slobodno i aktivno uključe u naše grupe u Sarajevu, Tuzli i Mostaru i da ih ohrabrimo na rad na sebi, koji je svakome od nas itekako potreban. Sve informacija su dostupne na psihodramabih@gmail.com, a u procesu smo i izrade web stranice.

piše: Merima Babić

---

---

« nazad

---