Aleksa Šantić (1868 – 1924)

Aleksa Šantić je jedan od najvećih bh. pjesnika i najpoznatijih predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini.

‘Blago onom ko suza ima, u toga srce umrlo nije.’

Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru gdje je proveo najveći dio života. Kada mu umire otac staranje je preuzeo strogi stric. Aleksa je imao dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku, koja se udala za njegovog velikog prijatelja Svetozara Ćorovića.

Trgovačka porodica u kojoj je živio nije imala razumijevanja za Aleksin književni talenat, pa je primoran izučiti trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, nakon čega se vraća u rodni Mostar, gdje se, na koncu, zahvaljujući svom društvenom i kulturnom angažmanu uspjeva izboriti i za svoju ljubav prema poetskom izrazu.

Društven

Aleksa Šantić je jedan od osnivača kulturnog lista ‘Zora’, i predsjednik mostarskog Srpskog pjevačkog društva ‘Gusle’. U vrijeme svog vrlo aktivnog kulturnog angažmana u gradu na Neretvi Aleksa je upoznao i družio se sa etabliranim poznatim pjesnicima tog doba, Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.

Tokom svog pjesničkog stasavanja, najviše uticaja na Šantića imaju pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, te Heinrich Heine, čija je djela prevodio s njemačkog jezika.

Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže u periodu između 1905. i 1910. godine kada nastaju i neke od njegovih najljepših pjesama. To je vrijeme burnih društvenih promjena u Bosni i Hercegovini, a Šantić je aktivni učesnik.

Šantićeva poezija prepuna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Pjeva snažno, elegičnim tonom i melodičnim izrazom.

‘Bojim se pogledati u stvarnost jer kad god to uradim desi mi se nesreća, zato sad žmirim za stvarnost.’

Duboko inspirisan ljubavlju, svoju poeziju je razvijao pod jakim uticajem bosanske pjesme – sevdalinke, pa otud dolazi i ambijent često zastupljen u Šantićevim ljubavnih pjesama, koji je smješten u probeharale bašče, tople hamame, vrckave šadrvane…

Zaljubljen

Žene, koje se pojavljuju u Šantićevim pjesmama izazovne su, okićene đerdanima ali ipak skrivene ljepote. Šantićeva nadaleko poznata ‘Emina’, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka, ponajbolje objašnjava pjesnikov najčešći motiv – čežnju.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al’ moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko’!…

Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Vrlo mlad se zaljubljuje najprije u kćerku siromašnog fotografa iz Slavonije Anku Tomlinović, koju na kraju ostavlja pod pritiskom nerazumijevanja okoline. Nešto kasnije, već pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.

Rodoljub

Šantić je bio i veliki rodoljub i to se nije libio isticati i u svojim pjesmama. Njegova najpotresnija pisanja su upravo vezana za ovu tematiku prožetu tugom i patnjom onih koji zauvijek napuštaju svoju domovinu i odlaze u tuđi svijet.

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!

Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Umire 2. februara 1924. godine u svom Mostaru od tuberkuloze.

Koliki je Šantićev značaj i veličina, dovoljno govori činjenica da u skorim turbulenim ‘ko nas to zavadi’ vremenima u Bosni i Hercegovini, niko nije mogao osporiti da se lik velikog pjesnika nađe na jednoj novčanici bh. valute (10 konvertibilnih maraka).

Aleksi Šantiću je, između ostalog, odata počast i time što je jedno mjesto kraj Sombora u Vojvodini ponijelo njegovo ime.

---

---

« nazad

---