Andrićolozi ćute, i šute. Muče.

Andrićgrad, 2012

Andrićgrad u Višegradu – indikativno je već i to ‘neimarsko nadmetanje’ imenovanje toponima u toponimu, grada u gradu, ili grada nad gradom, iako je VIŠEgrad uvijek bio VIŠE od grada.

Za riješenost da se sazda Andrićgrad u Višegradu zna se već neko vrijeme, ali pri tome javnost – koja je inače sklona amneziji i brzo se navikava na sve – čini se da zaboravlja neke važne stvari o kojima bi se moglo i o kojima bi valjalo šire pisati. Tek, malo se pobunila raja u Trebinju, ali zbog sasvim posebnih razloga – ne pristaju da se razgrađuje njihov grad da bi se zidao Andrićgrad, inače nemaju ništa protiv ovakve ‘recepcije’ Andrića, na godišnjicu njegove Nobelove nagrade.

Naime, drugi ‘najveći neimar’ nakon Mehmed-paše Sokolovića, Nemanja Kusturica, naložio je – a on ima bezrezervnu podršku Vlade RS-a – da se razore opustošene bošnjačke kuće na području Višegrada, i šire, da bi se od toga kamena sazdao Andrićgrad. Dabome – grad mora biti od kamena da bi postao mit! Andrić i jest odavno već u srpskoj recepciji mnogo više od književnika. Dakle, podsjetimo – to su one kuće, i na istome su prostoru, u koje su ‘srpske snage’ (zar se tako nešto uopće može pozitivno imenovati ‘snagom’?!) zatvarale na desetine Bošnjaka, bez obzira na životnu dob i spol, čak i djecu, i potom ih žive spaljivale. Upravo to zatvaranje pa spaljivanje ljudi ODREDA najveće je svjedočanstvo o genocidu: treba ih spaliti žive, sve odreda! Na tome prostoru i od toga materijala sazdava se Andrićgrad, uz punu podršku i blagoslov najviših institucija vlasti u RS-u. To je čudovišno referiranje na Andrićevo umjetničko opisivanje zidanja Višegradske ćuprije.

Jedan aspekt u ovome slučaju predstavlja flagrantno institucionalno kršenje imovinskih prava, uzurpacija i sl., i taj aspekt je, vjerovatno, manje važan. Mnogo važnije je to što Nemanja i institucije koje ga ovlašćuju i podupiru brkaju umjetničku fikciju i najsuroviju zločinačku stvarnost koja se zbila gotovo doslovno jučer; nevolja je u tome što se ovim ‘neimarstvom’ preturaju dimenzije koje se u normalnim i vremenima i u zdravim umovima ne mogu preturati: umjetnički svijet Andrićeva djela, njegova biografija, povijest i historija, posljednji masovni zločini upravo na prostorima koje transponira Andrićevo djelo.

Kada je Nemanji ponestalo kamena od opustošenih obiteljskih domova – baš kao u narativu koji se, evo, pretvara u mit – on se zaputio put Trebinja bijeloga / Da s’ domogne iz tvrđava kamena njegovoga… Izuzetan guslarski ep! Opravdano je reagirala i osoba za zaštitu spomenika kulture, ali je ovdje riječ o nečemu mnogo važnijem od uništavanja spomenika kulture.

Ustvari, povod mome osvrtu jest jedna monstruozna ‘recepcija’ Andrićeva djela, a upravo o recepcijama njegova djela spore se već duže vrijeme ovdašnji naučnici, esejisti i dr. Nema sumnje da je riječ o naročitoj, o vrlo složenoj vrsti recepcije Andrićeva (umjetničkog?) djela. Sve buduće interpretacije njegova opusa moraju to uzeti u obzir. (Da li bi danas Andrić, u vezi s tim, dometnuo kakav anex svojoj doktorskoj disertaciji?)

Stoga se ne može izbjeći pitanje, iz ma kojeg smjera se Andrićevu djelu prilazilo, i to je najdublji povod mome osvrtu: Zašto se ovdašnji andrićolozi ne oglase o ovakvoj recepciji Andrićeva djela? Zašto ne zaštite umjetničku autonomnost toga djela? Jer, Andrićevu djelu nikada teže nije bilo: ono se – individualno, kolektivno, institucionalno – utkiva u mit, u guslarski ep, svodi se na historiju i proizvodi njen najružniji dio, uvodi se u politiku i u najmračniju ideologiju, u same temelje neopisivih zločina. Koliko znam, ovdašnji andrićolozi ćute, i šute. Muče. Možda zato što je Emir K. promijenio ime.

piše: Esad Duraković

« nazad