Banja Luko i sva tvoja sela

piše: Nermin Čengić

Jedan sam od najvećih ljubitelja sporta, naročito ako se gleda. Samo da ja ne idem po loptu. U toplom s košpama u ruci, odgledah danas Mančesterovu četvroku protiv bezveznog Westhema. Završi se utakmica, po mom mišljenju, najbolje fudbalske lige na svijetu te, nemoćan da ove subote mrdnem guzicu bilo gdje, pristupih redovnom treningu palčeva u potrazi za nastavkom televizijske zabave. I naletim na RTRS, iliti ga kanal Radio televizije Republike Srpske gdje je na repertoaru bila svečana ceremonija otvaranja Gradskog olimpijskog bazena u Banja Luci.

Nisam se ni stig’o obradovat’ zbog ove novine u Šeheru za koju i ne znadoh, kad se pojavi onaj idiot iz svečane lože na Marakani, što pored Tadića sjeđaše. Pa matere mi, ima l’ i’dje, eto i’dje da se nešto otvara da njegova glavetina nije u prvom planu. Mislim, stvarno ne ocjenjujem ljude po izgledu al’ “ono” svojom pojavom, pokretima, nagibima, pregibima, nemogućnošću normalnog stajanja u mjestu dok mu govornik, neki funkcioner iz valjda Vaterpolo saveza RS najavljuje uručivanje neke nagrade, medalje, ordena, šta li je, stvarno… da ne lajem.

Hineći unezgođenost, papak se do neukusa iskrivi u potrazi za novom pažnjom na njegovoj desnoj, a mojoj lijevoj strani. Valjda ga ti tamo nisu dovoljno nazumirali i nisu mu dovoljno glasno aplaudirali. Il’ je neko pisn’o, zvizn’o, k’o neku veče na koncertu Emira Kusturice i Nenada Jankovića sa orkestrom, kad ga dobar dio dvorane dobro izvižda. Pojma nemam, nešto jest’. Primi Dodiče medalju, orden, u kutiji nešto, i zajedno sa onim govornikom i Davidovićem, u slobodno vrijeme gradonačelnikom Banja Luke ufati loptu koju nakon najave ushićene voditeljice, sva trojica ubaciše u bazen na sveopšte oduševljenje tribina što je lopta potrefila baš vodu.

Gradski olimpijski bazen je dimenzija 50×25 metara, a do njega je i dječiji bazen dužine 25 metara i širine deset metara. Tribine imaju 500 sjedećih mjesta. Mjesec dana će, kažu, bazen biti na probi, nakon čega će ako, i to kažu, sve bude radilo kako treba biti predat na korištenje djeci i sportistima. Sve to je Grad Banja Luka platio više od 17 i po miliona konvertibilnih maraka iz gradskog budžeta, a te pare su otišle u džep, a koga će nego, Slobodana Stankovića i njegovog Integral inženjeringa, što daje dovoljan razlog za strah da možda i nije sve kako treba. Al’ da ne baksuziram. Sve je super i sve je za pet.

Kako se i naviklo, svak’ svoje ganja i svak’ svoje tjera, pa tako i papanijada koja preuze Banja Luku i ubi je u pojam. Više zbog n’akog inata (Sarajevu) nego svijesti o neophodnosti postojanja sportskih terena u ovom degenerisanom društvu obnoviše bivši Incelov bazen u Šeheru i pojaviše se na otvaranju istog svi oni koji žele da vide i budu viđeni, a usput i polizani. I nije samo Banja Luka u tom problemu uzajamnog lizanja najnovijih utemeljivača, graditelja i kriminalaca. Mislim, bilo bi zaista lijepo da ovaj objekat kao i bilo koji sličan u ovoj zemlji zaista posluži svojoj svrsi i pomogne u stvaranju barem jednog respektabilanog vaterpolo kluba ili budućih plivačkih asova, al’ sam previše dobro informisan da bih bio uvjeren u to. Već naučen da ne vjerujem dok ne vidim, a i kad vidim da dobro oči protrljam dok se ne uvjerim.

Osim lizanja guzice Dodiče Miloradu, gledalac ceremonije je ovom prilikom imao priliku vidjeti i jednu vaterpolo utakmicu i to – Prve vaterpolo lige Srbije – između beogradskog “Partizana” i novosadske “Vojvodine”. Nije Vam jasno ili Vam je sasvim očekivano, apsolutno nije bitno. Vjerovali ili ne ali i Bosna i Hercegovina (što uključuje oba entiteta od kojih je jedan Republika Srpska) ima svoje vaterpoliste. Niste znali? Pa, jedan od naših (bosanskohercegovačkih) timova, Jadran iz Neuma, zbog nedostatka domaćih suparnika, s kojima bi oformili ikakvu, a kamoli kvalitetnu ligu u sportu s loptom na vodi, odavno igra u vaterpolo ligi Hrvatske. I ovi mladi sarajevski vaterpolo klubovi postoje i povremeno zaigraju revijalne i slične utakmice ali stalnog takmičenja nemaju. I Banjalučana ima koji znaju plivati, jasno je. Onoliki Vrbas pa da se plivat’ ne zna. Ma dajte, molim vas, pustite statistike koje kažu da 80% djece kod nas ima problema sa kičmom i slično.

Uglavnom, umjesto da se u Bosni i Hercegovini, bez obzira na entitet, kanton, opštinu, mjesnu zajednicu, zaigra bosanskohercegovački, Dodiče Milorad dovede vaterpoliste, pa i cijelo državno takmičenje susjedne države da se nadloptava u vodi i to još na svečanom otvaranju Gradskog olimpijskog bazena u Banja Luci, jednom od najbosanskohercegovačkijih gradova na svijetu, koliko god se drugačije činilo nakon beskrupuloznog mrcvarenja i degenerisanja od strane papaka.

Voli taj Dodiče da se kurči. Da prkosi Mile voli. Al’ šta sad. To nešto čudno? Naravno da nije. Potpuno očekivano, sve suprotno bi bilo iznenađenje. Jedan od postulata papanluka je nenadjebivo dokazivanje drugima da imaš veće, bolje, jače, više i da svima u inat radiš ono što možda i tebi nije jasno zašto radiš al’ radiš jer drugima nije po volji. Samo da prkosiš. Kurčevitost isfrustriranog Laktašanina više nikog ne čudi. Niti ikog, ako je zaista ikad, nervira koliko god se on i kolege mu upirali da nam svakodnevnim slikama na naslovnicama dojave šta je novo ova turbofolk zvijezda domaće, pa i regionalne politike smislila.

Njemu i njima će se dić’ pritisak kad vrijeme polaganja računa dođe, a uvijek dođe. Još se niko nikad izvukao nije. Ostaje samo gorčina što nam kradu dane, mjesece, godine svojim kurčenjem, a mi, svila nedirnuta, šutimo i trpimo. Volimo mi taj seks i ne volimo pričat’ puno tokom njega. Nekad se podvrisne al’ brzo prođe i “situacija” se nastavlja.

Pita me sinoć ‘vamo jedan jesam li gled’o “ono o Halidu na Pinku”. Ostadoh začuđen kud mene i Halida spoji. Kaže pogledaj, ima repriza. I ne bude mu mrsko da mi javi da počinje repriza. I pogledam ja taj Pink BH. Halid u Banja Luci. I gledam, iskreno trpim jer stvarno nisam n’akav ljubitelj tog pop-folka il’ šta je već to sve postalo, al’ ustrajan jer nešto mora bit’ čim mi se obrati pažnja. Izredaše se poznati i nepoznati i dođoše pitanja publici. Neki otpjevaše, neki cvijeće doniješe, a jedna pametnica, po faci maloljetna (a bogme i po mozgu) na upit voditeljice da joj otpjeva nešto od halida ne bi lijena te otpoje “ko bi reko čuda da se dese da VAM Miljacka mostove odnose” sa, naravno, značajnim naglaskom na VAM i urnebesnim smjehom nakon pjevanja, zajedno sa voditeljicom.

I eto, pogled’o sam, a mog’o sam i da ne pogledam. Baš k’o da ne znam da čak i oni koji znaju šta je rat, šta je mržnja, šta je glupost i šta je krv i dalje pozivaju na sve to, pa i gore, i više. Prvi na druge na treće na druge na prve, na sve strane i u svakoj prilici. Zašto me treba iznenaditi da tako nešto prosere malodobna idiotkinja koja još ni menstruaciju nije iskusila kako treba, a kamoli da se napila vode sa Baščaršije, prešla preko Starog mosta ili, gluho bilo, raftovala niz Unu, a ni Vrbas, jadna, ne poznaje baš najbolje iako je sve to njeno k’o i moje, i sve je to moje k’o i njeno. Postoji, međutim, strah da sami slučajno ne saznamo da je sve to naše, jer ako saznamo onda ćemo svi postati svjesni koliko smo bili i jesmo, a po svoj prilici ćemo biti i ostati bezgranično glupi. Zato se čvrsto čuvamo ovog stečenog imuniteta na smisao.

I eto.

A što skoro ništa konkretnije ne progovorih o (ne)postojanju granice između Srbije i Republike Srpske? Što ne rekoh otvoreno da je sve jasnije da se RS već uveliko pripojila Srbiji i postala njena zapadna pokrajina? Zašto ne pišem o tome? Šta se tu ima više pisat’ i pričat’, a da već davno nije rečeno i da već odavno nije jasno i budali. Ne spominje li se redovno u govorancijama RS zvaničnika pojam “Republika Srpska i Bosna i Hercegovina”. Šta još hoćete? Samo šutite i nastavite da se čudite. Ne raspravljajte. Nemojte da Vas ko natjera da progovorite, a kamoli šta uradite da se nešto promjeni. Sjed’te, košpe u ruke i u Banja Luku preko te-ve ekrana.

I da, Partizan je uz’o Vojvodinu.

Tagovi: Banja Luka, Milorad Dodik, Nermin Čengić