objavljeno: 06. 02. 2010 | rubrika: Iz mozga

Bit će još Denisa

Objavi na Facebook mreži

Kriv je život jer može biti zboden, spaljen i propucan, a da završi na naslovnici jedan dan i da se prelista kao da ga nikad nije bilo.

piše: Delmin Burski

Prije točno dvije godine pogled je dozvao smrt. Denis Mrnjavac zboden je u prepunom tramvaju, pred ljudima naviknutima na smrt, gluhima na pomoć.

Prije dvije godine zgroženi ljudi obećali su da nikad više neće biti novih Denisa. Obećali su i razni dužnosnici kako će sarajevske ulice biti mirnije, kako će se paziti na oružje, palice, noževe i šake. Ostalo je na tome.

Dvije godine nakon smrti koja je zgrozila cijelu zemlju, ostalo je sve isto. Klinci haraju s noževima. Oni s dvije dlačice više ispod nosa s pištoljima. Nositi torbicu isto je kao mahati komadinom mesa pred izgladnjelim bijesnim psom. Biti starica, a vratiti se kući živ i nezapaljen jednako je dobitku na lutriji.

Obećali su da će grad zasut kulturom, poštivanjem različitosti udaljiti od Divljeg Zapada i zakona kauboja. Ostalo je na tome. Grad je ostao zasut banditima, pljačkašima i scenama koje bi mogle nadahnuti samo kakvog bolesnog redatelja.

Na miran grad i kaznu se još uvijek čeka. Sud je poništio prvu presudu. Sve je vraćeno na početak. Pravnici su nešto pobrkali u papirima, pa će se opet zasjedati i tumačiti o tome tko je kriv.

Ispada da je kriv samo dječak koji je, sa školskom torbom na ramenaima, sretan zbog večere koja ga čeka nakon gladnog dana u školi, ušao u tramvaj. Kriv je jer je pogledao golobradog čakijaša. Kriv je jer su ljudi, koje je rat naučio cijeniti život, ostali nepomični nad oštricom zapjenjenog balavca.

Kriv je život jer može biti zboden, spaljen i propucan, a da završi na naslovnici jedan dan i da se prelista kao da ga nikad nije bilo.

Dvije godine nakon strave u tramvaju, čiji vozač redovito dobiva nogu u glavu, nestalo je i Denisa i obećanja da mrtve djece više neće biti. Svi koji su plakali i koji su se kleli kako će grad u kojem postoji samo ljubav za sve biti grad života, nestali su s ulica. Oni koji su izbrisali život ostali su na njima.

Nikad više Denisa ostalo je samo parola. Ni veliki ni mali, ni obični ni ljudi od odluka nisu ispunili izgalamljena obećanja. Jedni su galamili iz straha za sebe, drugi iz straha za fotelje i titule. Ostalo je sve isto. Život je i dalje najmanje vrijedna stvar.

Dvije godine nakon pogleda u tramvaju samo je jedna istina. Nikad više Denisa. A bit će ih još.

preneseno sa portala bitno.ba

Objavi na Facebook mreži

DAJTE SVOJE MIŠLJENJE