Bolji ljudi

I krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada.
(Ivo Andrić, Mustafa Madžar)

Nermina Kurspahić

Natjecanja oko toga ‘čija je vjera bolja’, odnosno ko je bolji u svojoj vjeri, ili nevjeri traju stoljećima, ako ne milenijima. Metode dokazivanja nekog religijskog stava, vjerskog ubjeđenja, ili njihovog odsustva, od davnina do danas, bile su često vrlo radikalne, krvave, pogubne za sve one koji ih nisu slijedili, ili poštovali željene vrijednosti. Tako i povijest i predpovijest bilježe okrutnosti koje su prakticirali nositelji i pobornici vladajućih svjetonazora-vjerovanja. Društva, čijim materijalnim ostacima i umjetničkim i znanstvenim postignućima se sada divimo, često su te svoje uspješne temelje obilato zalijevali krvlju ‘neadekvatnih’. Civilizacije Maja, Inka, Asteka, drevnog Babilona, Sumera, Egipta, antičke Grčke, Rima fasciniraju nas materijalnim ostacima svojih kultura, ali i zapanjuju stupnjem manifestirane okrutnosti prema drugačijima, neodabranima. Zato i uočavamo da ‘metode tretiranja’ onih koji ne dijele iste svjetonazore sa vladajućim elitama, ili se nisu uklapali u njihova zakonomjerja skoro da su ostale iste do danas. I dan danas traje ‘rat’ argumentima, ali i konkretnijim sredstvima na temu čija je vjera bolja, ergo ko su onda, posljedično, dokazano bolji ljudi.

Pjesničke dvoboje, primjerene balkanskom, epskom, pjesničkom ukusu, na temu ‘čija je vjera bolja’ opjevao je Petar Petrović Njegoš u svom ‘Gorskom vijencu’. Njegovi stihovi u kojima se nadmeću ‘u boljoj vjeri i čojstvu’ npr. vladika Danilo, Vuk Mandušić i ostali Crnogorci sa Skender-agom, Mustaj-kadijom, i drugim Turcima, odnosno ‘poturicama’ bili su, i dan danas su predmetom spoticanja i nesporazuma. Kakve dokaze je taj natječaj ponudio svjedoče mnogi sukobi koji su proizašli iz njihovog bukvalnog čitanja.

(Evo nekoliko stihova iz ‘Gorskog vijenca’ na temu ‘moja je vjera najbolja, nek crkne dušmanska’:

Vladika Danilo:
Bože dragi, koji sve upravljaš,
koji sjediš na prestol nebesni
te mogućnim zažižeš pogledom
sva svijetla kola u prostoru;…
… Da, nijesu ni krivi toliko; premami ih nevjera na vjeru ulovi ih u mrežu Đavolju. Što je čovjek? Kâ slabo živinče!

Skender-aga:
Ja se čudim, lijepe mi vjere, kakav davaš prigovor, vladiko! Vidije li suda od dva pića, ali kape za po dvije glave? Manji potok u veći uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica.)

Jedan drugi i drugačiji pristup nastojanju da se znanstveno, a ne emocionalno, ustanovi da li vjera ljude čini boljima ili ne, ponudio je američki časopis Science iz oktobra 2008. Psiholozi Ara Norenzayan i Azim Shariff obznanili su nekoliko zaključaka, a na temelju eksperimenata koje su izveli sa dvije grupe sudionika. Jednu su činili ljudi-vjernici, a drugu ateisti-agnostici. U jednom pokusu svima je data izvjesna suma novca i ostavljena slobodna mogućnost da taj novac i zadrže. Utvrdili su da je prva grupa, kada joj je ponuđen novac i mogućnost da ga zadrži za sebe, to učinila u manjem broju od druge grupe. Objašnjenje po ovim znanstvenicima leži u činjenici za vjernici ‘osjećaju’ da ih neko gleda, da nisu sami i da zato moraju paziti što rade; jer njihovi ‘ispravni postupci’ garantiraju im iskupljenje, obezbjeđuju bolji budući vječni status. No, kada je izveden pokus sa darivanjem, suosjećanjem, rezultati su bili posve drugačiji. Ljudi koji nisu živjeli sa stalnom mišlju o Bogu, rado su poklanjali drugima, bez obaveza i očekivanja protivusluga. Isto tako pokazali su veći stupanj ljudske osjetljivosti na tuđe patnje, boli, nesreće. Autori eksperimenta objašnjavaju ishod tih pokusa činjenicom da vjernici stvari primaju kao Božje davanje, dakle kao nešto na što ne mogu utjecati, te stoga nema potrebe da i osobno negoduju na ponuđenu datost. Zato, zaključuju Norenzayan i Shariff, ‘ne treba nam Bog’ da bismo bili dobri. Dobrota ne proizilazi ni iz ‘divlje ateističke represije’ sjevernokorejskog, ili kineskog tipa. Ona je posljedica slobodne volje i izbora ljudi da budu ono što hoće, pa i ateisti, i da se ponašaju sukladno univerzalnim etičkim principima, po kojima se dobro jasno razlikuje od lošeg. Zato, zaključuju autori iz Sciencea, a u tome se oslanjaju i na zaključke iz knjige Philla Zuckermana ‘Society Without God’ (Društvo bez Boga), Danci i Šveđani, i narodi koji žive na sjeveru Europe ‘vjerojatno su najmanje religiozni ljudi na Planetu…koji ne odlaze u crkvu često, niti se mole Bogu, ali zato su po svim razumskim standardima među najboljim ljudima, i u međusobnoj komunikaciji, ali i prema drugima’. Socijalna osjetljivost, odnos prema ugroženima, bolesnima, tuđim stradanjima, je kod ljudi iz tih zemalja najveća na svijetu. Broj ubojstava, uopće zločina i općeg kriminaliteta u zemljama sjeverne Europe je veoma mala. (Postoji podatak da se zatvori u npr. Holandiji zatvaraju zbog malog broja osuđenika. Srećom, tu je ‘ponuda’ zločinaca sa Balkana koji komotno mogu popuniti mnogo više zatvora od onih koje Holanđani žele zatvoriti.) Zato, na pitanje postavljeno i u naslovu teksta u ovom broju Science ‘Does Religion Make You Nice? (Da li vas religija čini dobrim?) slijedi jasan zaključak: Ne. Jer, dobrota nije ni u kakvoj vezi sa religioznošću. Naprotiv, mnogo primjera iz povijesti svjedoče posve suprotno. Zato su ljudi koji ne kliču samo svojoj vjeri i ne opterećuju druge svojom ‘religioznošću’ bolji, plemenitiji, humaniji. I to je sada i znanstveno dokazano.

« nazad