Brojanje mrtvih godina
Međunarodna zajednica se već četrnaest godina u Bosni i Hercegovini bavi demonima koje je sama stvorila. Ona ne zna kako da izađe nakraj sa nefunkcionalnom državom čiji je Ustav sama skrojila, baš kao što je svojom pasivnošću i gotovo ledenim ignoriranjem ratne stvarnosti praktično regrutovala na hiljade ratnih zločinaca
piše: Gojko Berić
Nesretna je država koja je stvorena u kasarni. To najbolje znamo mi koji smo voljom sudbine, što podrazumijeva i lični izbor, osuđeni da živimo u ovakvoj Bosni i Hercegovini. Kada su 20. novembra 1995, nakon višednevnih dramatičnih pregovora u američkoj vojnoj bazi u Daytonu, Milošević, Tuđman i Izetbegović potpisali Mirovni sporazum, budućnost nije izgledala tako sumorno. Ipak je to bio dan „za koji su mnogi vjerovali da nikad neće doći”, (Richard Holbrooke). Četrnaest godina kasnije u jednoj drugoj, sarajevskoj kasarni, pokušalo se bar donekle popraviti ono što je naopako urađeno u prvoj. Nije išlo. Izgleda da je bilo lakše okončati krvavi rat, nego usvojiti nekoliko novih ustavnih rješenja, paketić u vidu skromnog novogodišnjeg poklona naciji.
Da su butmirski pregovori zapali u stanje kliničke smrti, te da se međunarodna zajednica nalazi pred političkim bankrotom u Bosni i Hercegovini – o tome sam na ovom mjestu pisao već nakon njihove prve runde. Uzgred budi rečeno, kad god se bošnjačkim liderima učini da je Amerika uzela stvar u ruke i da predstoji političko upokojenje Milorada Dodika, u Sarajevu se stvara političko-medijska euforija bez pokrića: umjesto domaćih političara, posao „dovršavanja države” obaviće neko treći. Nije li, primjerice, Sulejman Tihić tvrdio da će se u Butmiru na stolu naći propali aprilski paket iz 2006. godine, „plus još nešto”. A to zagonetno „još nešto” bio bi vrhovni sud BiH. Od toga, naravno, nije bilo ništa. Pozicije domaćih lidera ostale su nepomirljive, potpuno otporne na hipnotizersku moć američko-evropskog tima.
Kad se bolje razmisli, međunarodna zajednica se u Bosni i Hercegovini bavi demonima koje je sama stvorila. Ona ne zna kako da izađe nakraj sa nefunkcionalnom državom čiji je Ustav sama skrojila, baš kao što je svojom pasivnošću i gotovo ledenim ignoriranjem ratne stvarnosti praktično regrutovala na hiljade ratnih zločinaca. Haška suđenja su tek demonstracija njenog naknadnog moralnog angažmana u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije. Da je rat protiv Bosne i Hercegovine zaustavljen na vrijeme, ne bi se namnožila cijela armija ratnih zločinaca, ne bi bilo opsade Sarajeva, genocida u Srebrenici i bezbrojnih masovnih grobnica. Ovo nije nikakav lament nad prošlošću, jer se točak istorije ne može vratiti unazad, ali neka se bar razluče uzroci od posljedica.
Suđenje Radovanu Karadžiću najbolje svjedoči o licemjernom ponašanju međunarodne zajednice 90-godina prošlog vijeka. Ona je Karadžićevoj žrtvi najprije uvela embargo na oružje, a onda mirno posmatrala kako ovaj zlikovac provodi operacije etničkog čišćenja, otvara konclogore, vrši masovne egzekucije bošnjačkih i hrvatskih civila, spaljuje sela i gradove, danonoćno ubija Sarajevo… I tako pune tri godine, sve do pokolja osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici. Sada mu Haški tribunal sudi za sve što je činio, a što je demokratska Evropa mirno posmatrala!
Mnogi će na to reći kako svijet nije kriv što je u Bosni i Hercegovini izbio rat i što premoćna većina birača uporno glasa za nacionalne stranke. Međutim, nacionaliste održava na vlasti sistem zasnovan na etničkim podjelama, projektovan u Daytonu. Ovdašnji nacionalistički lideri su, dakle, Holbrookeovi politički sinovi, s kojima njegovi diplomatski nasljednici u Obaminoj administraciji ne znaju kako da izađu nakraj. Kao što je poznato, sveto načelo pomenutog sistema je etnički kolektivitet i njegovo pravo na odgovarajući komad vlasti, a sve ostalo je u drugom ili trećem planu. Sistem je tako usisao cijele bulumente što stvarnih što folklornih nacionalista, ljudi lošeg karaktera, parazita i nekompetentnih i korumpiranih tipova. To ne znači da svi ovdašnji političari po prirodi imaju samo te osobine, već je riječ o tome da oni predstavljaju „prirodan izbor” postojećeg sistema. Ili, kao što je pisao češki filozof Karel Kosik: „Problem je u tome što određeni sistem zahtijeva, za svoj hod i funkcioniranje, upravo takve osobine. Svaka druga osobina i sposobnost, sa stanovišta njegovih potreba, suvišna je ili štetna.”
Nemoćan i bez želje da izvrši ozbiljniju korekciju Dejtonskog ustava, Zapadu je ostalo samo da kritikuje nacionalističku retoriku političkih lidera, ne sagledavajući nacionalizam u njegovoj srži, niti činjenicu da je on sistemski ugrađen u sve institucije društva, počev od dječijih vrtića. Za nama je, bar što se toga tiče, četrnaest mrtvih godina. Brojanje se nastavlja.
Objavi na Facebook mreži
