Buden o svijetu danas i fašizmu sutrašnjice
|
Problem zapravo nije u fašizmu koji znamo kao takvog, nego u onome koji nismo u stanju prepoznati kao fašizam, koji nam izgleda, recimo, kao demokratija. Taj je najopasniji. |
|
Publicista i filozof Boris Buden doktorirao je kulturalne nauke na Univerzitetu Humboldt u Berlinu. Njegovi eseji i članci s područja filozofije, politike, kritike kulture i umjetnosti objavljivani su u brojnim novinama, magazinima i časopisima u bivšoj Jugoslaviji i svijetu.
Boris Buden
Kako bi bilo lijepo kada bi se povijest ponavljala. Unaprijed bismo znali što će se dogoditi pa ne bi bilo nikakve dileme u donošenju odluka. Ali nije tako, budućnost je neizvjesna i to je ono što je novo u Evropi. Nov je i osjećaj da sve, pa tako i ta stara Evropa zajedno s njenim novim institucionalnim okvirom, Evropskom unijom, stoji na staklenim nogama i da se već koliko sutra može srušiti. Kao u prvoj polovici 20. stoljeća ne znamo što će nam donijeti sutra. U svemu ostalome paralele s prošlošću nema.
Današnji globalni kapitalizam nema svjetskopovijesnog oponenta u liku revolucionarne radničke klase, socijalna država blagostanja kakvu je gradila sodijaldemokracija dvadesetog stoljeća potpuno je demontirana, često zaslugom upravo tih istih socijaldemokrata, Evropa više nije centar svijeta, naprotiv, polako ali sigurno, zahvaljujući uostalom i ovoj krizi, ona sve više postaje svjetska provincija. Pisa testovi su nedavno pokazali da je u kvaliteti obrazovanja Kina prestigla Evropu. Učenici u Šangaju znaju više nego oni u Finskoj. Najbolji su u svijetu u sve tri kategorije.
Njemačka, naprotiv, odgaja mediokritete. I Poljska ju je prestigla. Razlika je i u pristupu obrazovanju. Cilj obrazovnog sistema u Kini je da čitavu generaciju podigne na viši nivo, a ne da iz nje sortira elitu. Najljepše nove građevine u Evropi, kako komentariše direktor Pisa programa, jesu shopping-mallovi. U Kini su to škole. Eto, to je novo, drugačiji, globalni svijet i novi odnosi moći u njemu.
A što se fašizma tiče, i on danas ima novo lice. Breivik nije antisemit. Naprotiv, teror izraelske države prema Palestincima mu je uzor. Problem zapravo nije u fašizmu koji znamo kao takvog, nego u onome koji nismo u stanju prepoznati kao fašizam, koji nam izgleda, recimo, kao demokratija. Taj je najopasniji. Fašizam sutrašnjice neće imati lik fašizma iz prošlosti.
