Čemu ste novom danas djecu naučili?

Datum: 17. 04. 2012 @ 19:00h

Uljudben i Čist

Koja silna dešavanja, koji nastavak pomračenja uma i savijesti, gdje god je okrenuti glavu. Fino da čovjeku dođe da zažmiri i ne otvara oči, da ih drži čvrsto zaklopljene dok mišići ne popuste. (kao da se šta drugo i radi) Ovo jeste gore od rata. Jeste. U ratu se znalo gdje si, šta si i da samom sebi glavu jedino možeš sačuvati, a sad… toliko se gamadi nakotilo da je prosto neugodno disati isti zrak jer više ne znaš kad da udahneš, kad da začepiš nozdrve. Toliko se raširio taj opori fašistički vonj da mu nije teško nagristi krhku, izlizanu i neopisivo šutljivu antifašističku hrskavicu.

Jedva da je prošlo pišljivih 70 godina, a povampirena Uljudba bestidno organizuje Čiste mitinge i usuđuje se naći pozvanom da preispituje pravdu i ispravnost odluka. Da budemo jasni, ne rade to prirodno relevantni, zaista stručni i normalni ljudi, ne. To čine ustaše, prave pravcate samopriznate ustaše koje bi danas Hitleru muda nosale kao nekad njihovi očevi, djedovi, o aprilu 1941. godine, dok su pisali zakonske odredbe nove im države. Da, oni se danas pitaju, oni su stekli relevanciju nekog ko se pita i ko ima pravo, o jebem ti demokratiju, da progovara, da protestuje, da mijenja nazive ulica dodjeljujući ih koljačima svoje simbolike. Uopšte, danas fašizam ima skoro sva prava osim da nestane. To pravo ni ne traže, a slabo se ko i trudi da im ga ponudi.

Znamo li, gledamo li filmove, igrane i dokumentarne, čitamo li, pitamo li? Sjetimo li se da je sasvim ok informisati se o bilo čemu prije nego se nastavi šutiti i čekati tovarenje svojih tijela u kamione koji voze na sabirna mjesta? Opet? Opet! Neinformisani, nezainteresovani, šutljivi, fašizmu dajemo za pravo i njegove kliconoše koji su naređivali, učestvovali ili podržavali Smrt pretvaramo u pravednike. Oni se neprekidno javljaju, stalno su prisutni, nakon pola vijeka ponovo imaju pravo glasa. I danas ih podržava Crkva, bez obzira na religijski predznak. Previše često im se olakšava djelovanje i potpiruju namjere da ne bismo jasno i glasno rekli ko su i šta rade.

U 21. vijeku fašizam je u ekspanziji. Šta je bilo s onim čuvenim – nikad više? Kad je tačno najjača parola ikad – SMRT FAŠIZMU! – izgubila snagu, značaj i povratnu informaciju? I danas jeza prožme tijelo kad je neko zagrmi, al’ sve je manje onih koji je grme, i sve je manje onih koji slušaju oluje. Kad smo to prestali shvatati značaj, poruku i bit? I zašto? Ima li kraja besmislu, ima li konca bezumlju, hoće li ikada prestati licemjerje svih nas koji prešutno pristajemo da nam, o jebem ti demokratiju, vrijeđaju inteligenciju, između ostalog, i postojanjem “čistih”, “uljudbenih”, “vitalnih” pokreta koji se dobro prodaju pod tzv. građanske udruge, pod, pazi molim te, borce za prava(?).

Imali smo neki dan sreću da Zagreb ima pristup Facebooku, pa (p)ostade Nepokoreni grad. Imamo veliku sreću da ljudi ponekad i za pametno iskoriste taj Facebook, kojeg se ozlojađeni dinosaurusi gade, pa uspiju animirati ekipu zbog koje na Zagreb sada ne gledamo kao na leglo neonacističkog gnoja i preporučenu destinaciju evropskog fašizma. Da ne bi Facebooka, kako bi se drugačije za relativno kratko vrijeme okupilo nekoliko stotina antifašističkih duša da zapjeva i zapleše, baci koju parolu, ajkarmelu, te bude prigodno i pohapšeno (radi uroka i pogrešno protumačene oznake). Isto bi se moglo pričati i o suprotnoj strani, al’ da ne kvarim ushićenje, jer mi je zaista drago da je Zagreb, i pored opravdane sumnje zbog sveopšte bezvoljnosti, ipak uspješno pokazao zube govnima u ljudskom obliku. Ali, iako zvuči paranoično ipak nije paranoja kad se kaže da je Zlo i dalje vani, i dalje čeprka, i dalje potkopava kakve takve temelje antifašizma kojeg, srećom, još uvijek postoji u našem dijelu svijeta iako, gledajući mu “članstvo” ne znamo do kad će uspjeti da se nadjebava sa uvijek spremnim ulickanim fašizmom.

Nevjerovatna je činjenica da se danas o kulturi i obrazovanju naraštaja brinu oni koji bukvalno, a pokazalo se ovih dana u Sarajevu, ne znaju ni na mapi pronaći pozorište. Nije besmisleno posumnjati da li znaju za šta teatar služi. Suludo je da su čelnici institucija odakle treba poteći vaspitanje, ljepota, zajedništvo, osvjedočeni diskriminatori i nacionalisti koji zaziru od drugog i drugačijeg, kojima normalno nije normalno, a ako zagrebemo ispod površine naiđemo na takve primjerke svakih nekoliko koraka. Stoga nije začuđujuće iako je krajnje morbidno da sigurnosne agencije čine, čak su na funkcijama odluke, oni za koje se apsolutno zna da su okrvavili ruke. Zašto oni koji sve to i poimenično znaju, o svemu šute? Koji šičar čekaju ili od čega više strahuju, o jebem ti demokratiju?

Kormilo je puklo, rasulo se željezo i poleglo na dnu, da ga nikad ne skupimo, da uvijek fali barem jedan ključni dio. Tako smo htjeli i činilo se logičnim, a danas ponovo moramo učiti i sebe i djecu o posljedicama fašizma. Istovremeno, zatvaramo oči pred njegovom pojavom i utemeljenjem u neposrednoj blizini, pod prozorom. Na nama susjedi prelamaju svoje probleme, obična smo deponija bez glave i repa. Sjećamo se slavne historije, a nemamo nikog da primjeni zaprašenu slavu i pretvori ovaj debeli poraz barem u produžetke.

Očito je, ni 70 godina od Aušvica, Treblinke, Jasenovca, ljudima nije jasno da Zlo nikad neće odustati dok god ima onih koji će mu šutiti. A danas većina šuti. Ogromna većina zaglušujuće šuti i dopušta Crne hronike. Čemu ste novom danas djecu naučili? Ili ih puštate da sami proguglaju svoje uzore? Greška. U kakvom smo stanju govori i to da je umjesto prethodnog potrebno postaviti sljedeće pitanje: Čemu ste novom danas SEBE naučili? Odgovorite sebi na to pitanje ako se usuđujete.