Četiri godišnja doba

na prvi dan jeseni: Nermin Čengić

Pod pretpostavkom da imam pojma o onome o čemu pišem, a i da nekog interesuje to što će bit’ napisano, krećem u avanturu objašnjenja asocijacije koja će razotkriti vječitu tajnu života i smrti, vremena i prostora…

Prije svega jedno objašnjenje značenja riječi “himna” u spominjanju ovdje i sad.
“Himna” je, po mom ubjeđenju svaka pjesma koja ima nešto za reći, koja ima svoju priču, jasnu svrhu ili cilj i dotiče samu srž teme o kojoj pjeva ili svira. Također, može biti i kultni, legendarni, besmrtni evergreen, a to su one pjesme koje po prvim taktovima prepoznajemo, i u njima uživamo i nakon stotog slušanja.
“Himna” nema apsolutno nikakve veze sa bilo kakvim državama i teritorijama, tim mrskim ograničavajućim institucijama koje nam ne dozvoljavaju da guzicu premjestimo s kraja na kraj svijeta bez dozvole nadležnog organa.
Šta sve neće smislit’ ljudski um samo da samom sebi uskrati zadovoljstvo učenja, upoznavanja i saznanja da postoji još nešto sem kvadratnog kruga u kome obitavamo svi ponaosob.

S tim u vezi, a ni blizu, inspirisan današnjim dolaskom novog godišnjeg doba – desilo se da je jesen u pitanju – odlučih da napišem pismenu odu o vlastitom mi viđenju “četiri godišnja doba” kroz prizmu spektra već pomenutog fenomena “himne”.

Za jesen sam uvijek imao pjesmicu, usput i ličnu em personalnu mi “himnu”, a to mu ga je Jarre Michel Jean i peti dio elektornske mu simfonije EQUINOXE (zvanično drugog, a za poznavaoce lika i djela trećeg samostalnog mu albuma). Nije to, gluho bilo, jedina “jesenska”. Već na drugom je EKV i pjesmica istoimenog naziva kao i godišnje doba, al’ da sad ne bi pravio plejliste i gubio se u onom što želim ispričati, ostaću na po jednoj, eventualno dvije koje asociraju i najavljuju meni mome određeno godišnje doba… Reč’emo, to su himne svakog od pomenutih godišnjih doba, po mom ukusu…

E kad sam već kren’o od jeseni, onda ću tim redosljedom. Dakle…

JESEN
JEAN MICHEL JARRE – EQUINOXE 5
“Equinoxe” na stranjskom znači ravnodnevnica. To je ono kad dan isto traje k’o i noć, a dešava se samo dva puta u godini dana, prvi put na prvi dan proljeća, a drugi put na prvi dan jeseni.
“Equinoxe 5″ je moj apsolutni favorit i kako već pomenuh – polažem apsolutna prava na nju k’o ličnu mi himnu- a i prva je od “onih” koje sam naučio svirat’ tačno u notu, nekad kad se skidalo i učilo svirat’, je l’.
Čežnjiva ali ne i tužna melodija bezvremenog zvuka i emocije spojena u više nego zgodan aranžman pionira elektronske muzike koji je sve to, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, stvarao analogno, sam praveći potrebne instrumente (prvi, analogni, sempler na svijetu) i sve zvukove potrebne za izražaj nauma mu. Za razliku od danas sveprisutnih “kompjutera” koji sa dva klika prave mega-hit, vrijeme i način stvaranja daje kompletnom “Equinoxu” neprikosnovenu ljepotu i Jean Michel Jarre-u puno priznanje za pregalački trud.
Mnogo kasnije nego sam čuo i zavolio album “Equionoxe”, a naročito taj famozni peti dio, upratio sam i video spot, napravljen, za ono doba, originalno i inovativno (a ni danas vala nisu nešto bolji) i taj klip mi je samo potvrdio vizualizaciju pjesmice koju proglasih odom svoga um(obol)a.

ZIMA
VANGELIS – ANTARCTICA
I dan danas imam tu ploču (nije betonska nego gramofonska ploča – komad vinila kružnog oblika koji se stavlja na gramofon – uređaj za preslušavanje audio zapisa na gramofonskim pločama – preteča diskmena. Ako ne pazite taj komad vinila zna pucketat’ i u ona doba nervirat’, a danas taj rijetki zvuk uglavnom budi nostalgiju). Kompletna bijela sa srebrnim natpisom ANTARCTICA i mapom dijela planete Zemlje koji mi, neuki, zovemo dnom svijeta. Kupio sam je u Jugotonu na Slatkom ćošetu (Sarajevo) samo zato što je na njoj pisalo i ono Vangelis, inače mi pravo mio i drag nakon u mali mozak urezanih “Vatrenih kočija“, “Spirale“, “Nepoznatom čovjeku“, “Derviša“, “Metalne kiše“, “Albedoa“… da ne nabrajam, pa uzeh i tu Antarcticu, da v’dim ima l’ se još šta pametno čut’ od mađioničara elektronske simfonije, koji je za razliku od Jarre-a stvarao prirodnim putem, postojećim instrumentima i sintisajzerima (dok ih je Jarre sam pravio, ne znam pomenuh li :-P). U osnovi sve što je Grk stvorio bilo je čista duša, srce, mozak (nespojivo jel?) i takva ljepota da su riječi svih jezika na svijetu presiromašne za objasnit’ čudo koje te preuzima u trenucima kad “ono nešto” izlazi iz zvučnika. Zato neću ni pokušavat’ dati objašnjenje nego fino poslušajte i sami zaključite plahost blještavosti sunca koje se presijaa na bijeloj nepreglednosti onog što još u životu pod nama drži planetarnu osu, klimu, okeane, rotaciju… i pored velikog truda ljudskih bića da mu dohakaju i stave tačku na disanje i bivstvovanje.
Moram napomenut’ da je primat u zimskim maštarijama dugo vremena imao četvrti dio Oxygene-a (opet taj Jarre) sa suludim pingvinima, al’ ga je Antarctica pomjerila na drugo mjesto svojom neobičnošću, ljepotom i vizuelnošću koju melodijom i ambijentom stvara i slušaocu neminovno uvrti u glavu. A pingvini nek’ nastave šetat’ snijegom i ledom dok se ja zasitim Antarctice.

PROLJEĆE
Eh, ovde imamo mali problem. I pored najbolje volje se nikako ne mogu odlučit’ između Oldfielda i Stefanovskog. Sve sam prob’o i ne ide.

PROLJEĆE 1
MIKE OLDFIELD – ETUDE
Etude, je muzička podloga ratnog filma “The Killing Fields”, i u biti je obrada strahobalne “Recuerdos de la Alhambra” (Francisco Tárrega), al’ meni tad još nenaviknutog uha to nije išlo u glavu dugo vremena pa je nisam ni posmatr’o k’o obradu, a kako “The Killing Fields” (Polja smrti) vidjeh pa i doživih tek desetak godina kasnije, nije mi ni ostala k’o tema iz ratnog filma, nego si predstavih tu ljepotu kao prelazak iz sumraka u zoru, da bi se na kraju upalio lijep i sunčan dan. I ostade mi osjećaj tako da ga ništa nikad ne pokvari. A kako proljeće globalno smatramo buđenjem prirode, života i svega na svijetu, pa i ljubavi jelte, sugestivno i logički baš Etude u aranžmanu Mike Oldfielda postade himna za proljeće.

Ali, avaj, ne lezi vraže, ima još jedna varijanta.

PROLJEĆE 2
LEB I SOL – KUMOVA SLAMA
Nekako istovremeno još jedno buđenje dođe do mene. Ne znam ni kako, ni otkud mi se u kući pojavila ploča “Ručni rad”, makedonske rock institucije Leb i sol. Vjerovatno jedna od onih stvari – kad hoće nešto bit’. Leb i sol sam k’o mali glupan zvao “Lebisol”. Valjda mi “i” k’o veznik bilo neshvatljivo u nazivu grupe, ko će znat’. Znao sam ih s radija po kultnoj obradi tradicionalne makedonske “Aber dojde donke” koju su muzički urednici redovno rabili u podlogama il’ vadili kad nisu imali šta drugo stavit’ na minut do vijesti. “Aber” mi više baca na zimu, pa neću o njoj detaljnije u proljeću. Tada još nedovoljno muzički potkovan, pubertet još vuk’o za sobom (i danas ga vučem, mater mu…), nisam znao da je taj “Ručni rad” tek drugi album “hljeba i soli” ni da je nešto kasnije doš’o u moje ruke al’ nek’ je ikako doš’o i taman na vrijeme da jedna od najljepših pjesmica na svijetu poremeti sklad jednohimlja u ovom godišnjedopskom izboru za pjesmu evro… a nije to.
Od samog početka otvara nepreglednu harmoniju i sklad maglovitog beskraja, donosi miris rose i svježine, u glavi stvara sliku potpune bezbrige i zaljubljenosti u cijeli svijet. Savršenom melodijom, koja bi opustila i oklagiju, slama i posljednji otpor svakog negativnog osjećanja koje se sakrilo u tebi nekad, negdje, u nekoj (ne)prilici… Još kad u aranžmanu naiđe i onaj prelijepi mekani ženski vokal za koji me i dan danas uvjeravaju da je i to gitara, samo podignete ruke i predate se svemu što Vas iza toga sljeduje…

LJETO
NACHO SOTOMAYOR – ETERNAL
I konačno ljeto. Sad svi čekate guzice, sise, preplanula tijela, samba, rumba, cha-cha-cha… Mislim, ne bježim ja ni od tog, al’ kad strast i ljeto uminu pa se u neka “vansezonska” doba poželim ljeta, ovo je prvo što mi padne na pamet i što mi vraća osmjeh na lice kao i nadu da ću i sljedeće ljeto biti u prilici osvojiti godišnji odmor negdje gdje niko ne zna kojeg sam porjekla i pomoz’boga, gdje nikom nije važno jesam li desni il’ sam lijevi, gdje niko, ama baš niko ne gleda vijesti i gdje samo od izlaska sunca zavisi hoće li taj dan biti savršen…
Baš ta, u bijelo ofarbana, kuća, s plavim vratima i penđerima, što gledaju na komad stijene zarobljene morem, sa glasom koji zove na sve… e, to je ljeto, to je smisao, to je udisaj, izdisaj i ježenje kože…
I onaj brodić što zalazi i ona bejbe što se uvija u sumraku savršenog dana…. i eto.

P.S.
Ne smijem napustit’ ovoputno redanje slova, a ne odati počast mađioničaru violinskog ključa, velikom Antonio Vivaldiju (nije Antonio što joj gasi žeđ ledenim čajem) koji dade cijeloj ovoj ispovjesti naslov, i ne samo naslov. Napravi on i istoimeno djelo (Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima) koje apsolutno i neprikosnoveno govori sve o temi i bez potrebe za objašnjenjima o svakom godišnjem dobu ponaosob, al’ htjedoh bit’ malo originalniji od pukog spominjanja Vivaldija i tačka, iako jeste – Vivaldi i tačka. Sve ostalo su samo individualni doživljaji, zar ne…

Ovo je dakle, samo jedno viđenje godišnjih doba, u naletu inspiracije, koja inače podrazumjevaju asocijativne zvuke i prizvuke koji vladaju mojim godišnjim dobima.

Eto, pa želim Vam svima lijepu jesen, a onda i zimu, nek’ u proljeće procvjeta sve čemu je red da procvjeta, a ljeto nek’ vam ispuni san koji sanjate čekajući da vam “Veliki brat” da penziju ili dok mu služite za radnim stolom, pokušavate osvojiti obrazovanje na obraz i stvarno znanje u amfiteatrima ili školskim klupama…
A ja odo’, sa’će dnevnik… (jes’ aha).

Tagovi: muzika, Nermin Čengić, video