Cijena patriotizma
|
Nakon što se tek 35.000 Bosanaca-i-Hercegovaca od 1,3 miliona njih u Dijaspori, prijavilo da glasa u svojoj Domovini, svaka priča o snazi te dijaspore jeste izlišna |
|
Dijaspora
U Americi pak, životna pragmatičnost, dijelom je u drugi plan potisnula državotvorni, romantičarski patriotizam, determinirajući nacionalnu putanju, poglavito Bošnjaka – muslimana, pripadnošću islamskoj religiji. Vjera je ono što je okupilo najveće grupe i objedinilo pozitivnu energiju kako bi se pomoglo sebi i Domovini.
Sretao sam na tim putovanjima po svijetu bosanskog egzila one koji su, u udobnosti Zapada, u ne baš skrušenom ibadetu baštinili svoj din i iman, naglas otvoreno pljujući po borcima u Teočaku i Goraždu, koji hule jer u rovu imaju pivu ili rakiju čeličanku. Ubjeđivali su me, a ja sam slušao i pamtio, da je haram ono što oni oslobode, implicite mi poručujući da je njihovo apstiniranje od borbe za slobodu – halal. Sam sam za sebe, onako, pokušao da mjerim grijeh, svjestan da to nije moj posao, ali jesam: šta je to veći grijeh, ostavljanje naroda i zemlje na cjedilu u vrijeme kada su u opasnosti da nestanu ili je to alkohol u rovu, kojeg ljiljani koriste kao antidepresiv, braneći istu tu zemlju. I nisam imao dileme.
Kako je zemlja Bosna po svom habitusu konglomerat, ne samo vjera i nacija, već i nelogičnosti, nemogućnosti, zemlja velikog morala, ali i uvjerljivih laži, spoj krutoga Istoka i licemjernog Zapada, raskol svega na svijetu što je stvoreno i što će tek biti, to sam svoja skromna putovanja po svijetu pokušavao sam za sebe analizirati i pojašnjavati, ali uvijek je nedostajao slijed logike i racionalnosti, na čemu se temelji svaka, pa i najmanja analiza.
Kako pojasniti stav dede iz okoline Zvornika, koji u novembru 1994. godine, kada mu je već sve pobijeno u familiji, pred bosanskim Konzulatom u Štutgartu proglašava haramom oslobodilačku borbu. Kako objasniti sebi “za Bosnom umrlu generaciju” Bošnjaka u Skandinaviji čija djeca znaju tek nekoliko bosanskih riječi, a još uvijek imaju pasoš zemlje u kojoj im je potreban prevodilac. Na kraju, kako objasniti da je 360.000 Bošnjaka i još oko 150.000 ostalih iseljenika iz Bosne i Hercegovine, u Americi odlučilo da ga zemlja u koju se zaklinju više ne interesuje? Možda su ovo u prvi mah teške riječi, zaključci izvedeni na osnovu lične, simplificirane analitičke metode, ali nakon što se tek 35.000 Bosanaca i Hercegovaca od 1,3 miliona njih u Dijaspori, prijavilo da glasa u svojoj Domovini, svaka priča o snazi te dijaspore, bar se meni tako čini, jeste izlišna.
Ukoliko poziciju iseljenika u 1992. godini ne nazovemo izdajom, već je racionalno tretiramo i prihvatimo da su Bosanci i Hercegovci, kao civilizirani ljudi, u strahu od rata, smrti i stradanja njihovih porodica pokušali pronaći spas u zemljama u kojima nema rata, time dajući opravdanje za njihovo odsustvo u najtežim trenucima, onda u ovom trenutku, ma koliko se trudili da budemo racionalni, pristojno uljudni i susretljivi, 2008. godine se ne možemo oteti dojmu da je Dijaspora šesnaest godina poslije agresije izdala Bosnu i Hercegovinu. Da je potpisala bezuslovnu kapitulciju odbijajući da svojim životom, svojim glasom, sudjeluje u borbi za njenu budućnost. Za odbranu zemlje i(li) pružanje pomoći u novcu, bio je potreban veliki napor i objašnjivo je da su Bosanci i Hercegovci imali teške preduslove da budu patriote – trebalo se odreći mnogo toga, pa možda i života. Ali danas, kada je trebalo samo potrošiti nekoliko dolara ili eura da bi se registriralo za izbore, volje, želje i snage je našla tek jedna grupica Bosanaca, otprilike onolika koliku sam viđao 1994. godine u Berlinu da uzvikuje “tekbir” i “Bosna, Bosna”. Šta se u međuvremenu desilo sa ostalima. Da li ih je progutao proces asimilacije i integracije u društva Zapada? To su pitanja na koja u ovom trenutku nemam odgovora, iako svaki dan pokušavam u razgovoru sa ljudima razjasniti nastalu situaciju.
Prihvatam da neka pitanja i nemaju odgovor, niti sam pobornik onoga da bez ulaska u srž treba optuživati bilo koga. Međutim, svjestan sam da bi se okolnosti djelomično, možda i suštinski, mogle i popraviti da u samoj zemlji postoje sistemska rješenja: sve se rješava ad hoc, a pristup Matice Dijaspori sveden je na lobiranje za osrednju sergiju za obnovu mesdžida ili vodovoda u povratničkom selu u Podrinju, Krajini ili Posavini. Po pravilu posmatrana kao amorfno tkivo bosanskohercegovačka Dijaspora političkim dužnosnicima u Matici služi kao mašinerija za krpljenje rupa, kako bi se novcem “bez porijekla” interveniralo u učvršćenju političkih pozicija i lažnih autoriteta.
Nažalost, takvoj Matici, odnosno ljudima koji je predstavljaju i komuniciraju sa našim iseljenicima, takva Dijaspora je potrebna, pa čak i neophodna, jer svaki oblik sofisticirane organizacije udruženja u Dijaspori podrazumijevao bi osmišljenu komunikaciju s Maticom. A u ovom trenutku niko nije spreman prihvatiti se ozbiljnoga posla i nakon šesnaest godina poslije agresije, otpočeti sistematiziranje baza podataka, analiziranje potencijala Dijaspore i njeno stvarno uključenje u rješavanje sudbine Bosne i Hercegovine.
Možda je i ovo odgovor zašto je Dijaspora izdala Maticu ovoga ljeta. Odgovor možda i jeste, ali opravdanje svakako nije. Jer Dijaspora je oduvijek imala jači patriotski naboj i nikako mi sada nije jasno gdje je nestao.
piše: Mehmed Pargan
Long story short, fuck patriotism, pogotovo u slučaju Bosne i Hercegovine, kao čija je to zemlja tj. država.