Gojko Berić: Crvene stolice i srpske glave
|
Dodik, začudo, ovog puta nije porekao da je u Sarajevu tokom rata „bilo mnogo muslimana koji su nedužni nastradali, što nije trebalo da se desi". Imajući u vidu da je od iste, Karadžićeve, odnosno Mladićeve fašističke ruke istovremeno stradao i veliki broj sarajevskih Srba, koje Dodik ne pominje, znači li to da oni nisu stradali kao nedužni, nego su, naprotiv, kao „Alijini Srbi", zaslužili da budu pobijeni? Pozivajući se na mišljenje „političara i istaknutih srpskih intelektualaca", među kojima su Biljana Plavšić i Rajko Petrov Nogo, desničarski Glas Srpske plasirao je gebelsovsku laž: „Početak rata u Sarajevu 6. aprila 1992. bio je početak progona i etničkog čišćenja Srba iz Sarajeva, najvećeg etničkog čišćenja u Evropi od Drugog svjetskog rata." |
|
Gojko Berić
Kakvog smisla ima govor o pomirenju ako imate posla s enormno velikim brojem Srba koji ne razumiju ili ne žele da razumiju kakva su zla u ime njihovog naroda počinjena u proteklom ratu i koji će do smrti živjeti u uvjerenju da je sve to antisrpska ujdurma i izmišljotina?
Ne radi se tu više o nečijem neznanju ili neobaviještenosti, jer sudbina Srebrenice ili Sarajeva odavno pripada političkoj i medijskoj memoriji svijeta, već o licemjerju jedne konkretne politike koja sve ove godine temeljito falsifikuje historijsku istinu o ratu protiv Bosne i Hercegovine, a tvrdokorne činjenice koje joj ne idu u prilog gura pod tepih. A to ne uklanja mržnju, već je, naprotiv, povećava. Zar nije deprimirajuće reći da odnosi između Bošnjaka i Srba od završetka rata nikada nisu bili gori, da ni bošnjačko-hrvatski odnosi nisu ništa bolji i da bi novi opći sukob u Bosni i Hercegovini bio u velikoj mjeri osvetnički, krvaviji od onog koji je, iniciran agresijom, izbio početkom 90-ih godina? Sutradan po obilježavanju dvadesete godišnjice od početka opsade Sarajeva, najduže u savremenoj historiji, u gradu su se uveliko i s ogorčenjem prepričavale uvredljive reakcije banjalučkih političara i medija na tužni sarajevski jubilej. Sjedio sam u mom omiljenom kafiću u centru grada, malom kosmopolitskom sastajalištu, i slušao gnjev ljudi kojima je Dodikovih provokacija preko glave. I šta sam drugo mogao da zaključim nego da „ovome nema kraja”.
Obilježeno dubokim i trajnim promjenama koje je donio rat, Sarajevo je ovog aprila ponovo inspirisalo mnoge od vodećih svjetskih listova i TV stanica. Novinari su podsjetili međunarodnu javnost na kakvu je sudbinu Sarajevo bilo osuđeno, kakvu je ravnodušnost, nemar i bespomoćnost ispoljila tzv. demokratska Evropa i kakve su posljedice takvog odnosa po stvarnost koja danas oblikuje život u glavnom gradu BiH. Opisujući srpski zločin nad Sarajevom, pariski Le Monde ističe da je opsada trajala 1.395 dana i koštala 11.541 mahom civilni život, i zaključuje: „To su činjenice ma koliko one nekome bile neprijatne, činjenice koje ne smiju biti zaboravljene.” U činjenice koje više ničim ne mogu biti izbrisane spadaju i presude Haškog tribunala Karadžićevim generalima Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću, kojima je suđeno zbog opsade Sarajeva. Prvi je osuđen na doživotnu robiju, a drugi na kaznu zatvora od 27 godina.
Ovu kolumnu, poput mnogih prethodnih, i posvećujem onima kojima je sve to „neprijatno”, iako je ugledni francuski dnevnik ovu riječ upotrijebio pogrešno. Ona ne odražava mentalni odnos velike većine Srba prema opsadi Sarajeva, jer oni ne vide da u toj priči ima ičeg neprijatnog. Njihov odnos prema divljačkom razaranju ovog grada i stradanju i patnjama njegovih stanovnika lišen je svakog ljudskog suosjećanja. Mrzitelji nekada izrazito multietničkog Sarajeva, nikada mu nisu oprostili što je svojim herojskim otporom osvetnicima sa okolnih brda ipak sačuvalo državu Bosnu i Hercegovinu. Ovog 6. aprila ništa ih, izgleda, nije toliko iritiralo kao te crvene stolice, njih 11.541, „rezervirane” za naše ubijene sugrađane – za muškarce, žene i djecu, za Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale. Maštoviti performans reditelja Harisa Pašovića u Titovoj ulici imao je veći emotivni efekat nego svi prigodni politički govori. Njegova vrijednost je u tome što se dokumentarističko nije ugušilo u univerzalnom, a nije se desilo ni obrnuto. A to je već umjetnost.
I dok su Sarajlije s pijetetom, u dostojanstvenoj tišini, obilježile svoju biblijsku godišnjicu, Dodikovi propagandisti nisu imali ni toliko obraza da bar tog dana zašute, nego su udarali u bubnjeve svojih „neizmirenih računa” sa Sarajevom. Predsjednik Dodik je ovo dostojanstvo sarajevske građanske tišine preveo na svoj prepoznatljivi vokabular, opisavši čitav događaj kao „pompezni pokušaj da se prikaže samo jedna istina”. Dodik, začudo, ovog puta nije porekao da je u Sarajevu tokom rata „bilo mnogo muslimana koji su nedužni nastradali, što nije trebalo da se desi”. Imajući u vidu da je od iste, Karadžićeve, odnosno Mladićeve fašističke ruke istovremeno stradao i veliki broj sarajevskih Srba, koje Dodik ne pominje, znači li to da oni nisu stradali kao nedužni, nego su, naprotiv, kao „Alijini Srbi”, zaslužili da budu pobijeni? Pozivajući se na mišljenje „političara i istaknutih srpskih intelektualaca”, među kojima su Biljana Plavšić i Rajko Petrov Nogo, desničarski Glas Srpske plasirao je gebelsovsku laž: „Početak rata u Sarajevu 6. aprila 1992. bio je početak progona i etničkog čišćenja Srba iz Sarajeva, najvećeg etničkog čišćenja u Evropi od Drugog svjetskog rata.”
Da je ljudska glupost nepobjediva, posvjedočio je još jedan Srbin, predratni stanovnik Sarajeva a danas Pala, koji je pred kamerama RTRS-a rekao: „Od onih dolje jedanaest i po hiljada crvenih stolica, devet hiljada otpada na srpske glave.”
Dodik je uvredljivo i uzrujano komentarisao obilježavanje 20. godišnjice od početka opsade Sarajeva, zaboravljajući pritom da je prije samo tri mjeseca u Banjoj Luci pompezno, veličanjem „odbrambenootadžbinskog rata i časnih srpskih vojnih formacija”, te podjelom ordenja, proslavljen dvadeseti rođendan fašističkog projekta zvanog Republika Srpska, datuma koji je odredio sudbinu Sarajeva i BiH. Iza tih „časnih formacija” ostao je pakao, ostale su masovne grobnice, progoni, pljačke, razorena sela i gradovi, ostala su bezbrojna groblja, ostao je srebrenički genocid s haškim certifikatom. A ostale su, evo, i sarajevske crvene stolice.
Sve je ovo tačno što g. Berić napisa; kao što je tačno što jedan učenik osmogodišnje škole zna, jedan srednjoškolac misli, student fakulteta smatra da je istina… sve do nekog akademika kao vrha spoznaje i njegovog osobnog (egoističnog) gledanja na stvari i istinu… No, g. Berić je tek novinar, koji svoje zaključke treba upakovati u kolumnu npr. 25 x 10 cm; dakle, vrlo uopšteni zaključci, ocjene, koji moraju, naravno, pasovati uredniku, a i čitateljstvu… Život je od kraja XX st. i sada početkom XXI st. postao puno složeniji nego što je ikada ranije bio; zato novo znanje, novi kompetentni ljudi treba da daju odgovore… pa i na ova pitanja o raspadu SFRJ, ratu u BiH, opsadi Sarajeva… Oni bi trebali biti filozofi, mudraci, ne novinari ili književnici (koji mogu praviti samo novu zbrku)! Kada bi g. Berić manje svraćao u “svoj” kafić i puno manje zavirivao u čašu s alkoholom, tada bi imao više vremena da dublje proučava stvari i konsultuje druge izvore. Mogao bi se prisjetiti šta je u njegovom Oslobođenju prije nekoliko godina pisao Jusuf Mujezinović, penzioner iz Tuzle, sjećajući se TV prenosa iz Skupštine BiH, novembra 1991… Video s govorima Karadžića i Izetbegovića može se naći na You Tube, i vidjeti šta je istina u njihovim govorima, te o uzrocima rata u BiH. (Kako laž ili poluistina može postati “istinom” piše na ovom sajtu Nermin Čengić.) U Oslobođenju je prije više godina izašao feljton (nepoznatog mi autora) u kojem stoji: “Prilikom glasanja za Vidovdanski ustav Srbi su iza leđa Hrvata napravili sporazum sa muslimanima iz BiH… i u odsustvu Hrvata izglasali Ustav. Prilikom glasanja o Memorandumu o suverenitetu, odnosno nezavisnosti BiH, Bošnjaci i Hrvati su, u odsustvu Srba, usvojili Memorandum u gluho doba noći dok svako spava, između 14. i 15. oktobra 1991. Bilo je mračno doba koje je omogućilo mračnim osobama da rašire posvuda mrak. Isto tako plebiscit Srba iz BiH, 9. novembra 1991, kao odgovor na oktobarsku prevaru i u kojem se jasno poručuje kakva je narodna volja, niko nije uzimao ozbiljno i prešlo se preko toga kao da se nije ništa dogodilo. Ne može se i ne smije zanemariti postojanje jednog naroda. Glasanje o vitalnim pitanjima bez Hrvata 1921. g. i bez (većine) Srba 70 godina kasnije, odnosno zanemarivanje njihove većinske narodne volje, nije moglo nikome donijeti sreću.”
Dakle, manje rakije ili pive, a više istraživačkog rada! Kako je moguće da g. Berić (i ostali novinari) ne komentarišu pojavljivanje C. Bildta u Sarajevu, opskurnog političara… ne komentarišu ni kandidaturu Stjepana Kljujuća, notornog šoviniste, za gradonačelnika Sarajeva (o čijoj naci prošlosti u Oslobođenju ima više tekstova)?! Moguće je! jer oni pojma nemaju o suštini bh. nesreće, dotičući se tek površine, posljedica… Sjeća li se g. Berić prvog višestranačkog Izbornog zakona koji je zabranjivao učešće na izborima nacionalnim strankama (1990)? Ovdje se treba tražiti ključ bh. tragedije. Na istu se kasnije samo nadovezuje ono što su u norveškom filmu o Srebrenici izrekli Hakija Meholjić, Sefer Halilović i Muhamed Filipović… ono što je istražio Britanac David Icke, opisavši u jednom svome tekstu da su Izetbegovića kontrolisali Clinton i Albrightova, Karadžića Thatcherova i izvjesni Sherman (koji mu je bio savjetnik na Palama svo vrijeme rata), a Miloševića su nadgledali i usmjeravali Kissinger i lord Carrington… dok su Tuđman, Slovenci… bili pod kontrolom vatikansko-jezuitske linije oličene u austrijsko-njemačkim političarima!
I, još nešto… dok u BiH budu živjeli bosanski Srbi, bosanski Hrvati i bosanski Bošnjaci (!) ovdje neće biti života! Jer, Bosni i Hercegovini nedostaju njeni Bosanci (i Hercegovci), čiji je pravi duhovno-kulturni identitet sunčevo manihejstvo srednjovjekovne Crkve bosanske, daleko superiornija duhovnost od sektaškog katoličanstva i pravoslavlja, ili dekadencija mjesečeve (arapske) religije islama! A, (zaboravljeni) južnoslavenski etnički identitet vezivni je cement ove središnje, srcolike, južnoslavenske zemlje! Naravno, ovo “međunarodna zajednica” neće dozvoliti. I dok bh. novinari, pisci, književnici & farizeji… ne definišu, i ne razobliče, ovu čudesnu sintagmu, mira u Bosni neće biti. Jer se iza nje skrivaju aktivnosti niza grupa masonsko-jezuitske provenijencije: CFR, Bilderbergova grupa, RIIA – Chatham House, Trilateralna komisija, National Endowment for Democracy (NED), Soroševo Otvoreno društvo, Rotary klub, Lion klub itd.
Dakle, g. Beriću i kolege novinari! manje rakije, sevdaha, i prošlosti, a više grijati stolicu i knjigu u ruke — i pored “završenih” fakulteta!
Interesantan komentar. Puno interesantnih razmisljanja sa kojima se mozemo sloziti ili ne. Mislim da vracanje u istoriju ima smisla samo ako imamo dobre namjere, ali, bojim se da istorija sluzi u losije svrhe. S toga, sam skloniji uvazavanju onoga sto prozivljavamo, a manje onoga sto su drugi prozivijeli. Dakako, iskustva su vrlo vazna, ali niako sama po sebi, jer, kako rekoste, vremena su uvijek drugacija ma kako nam se cini da ih razumijemo.
Iz Vaseg komentara, za mene, najbitniji je stav sazet u recenici:
‘A, (zaboravljeni) južnoslavenski etnički identitet vezivni je cement ove središnje, srcolike, južnoslavenske zemlje.’
Sve druga razmisljenja, ‘razlozi’ i fakti, su sekundarni na spram ove istine. Ovo treba da je najbitnija pretpostavka za buducnost jer je istorijski fakat. Na ovim prostorima zive ljudi vjekovima i u tom vremenu su formirali najbitnije odlike zajednistva koje su, sto je prirodno, uvijek nastojali da rasture oni koji su zajednistvo dozivljavali kao mogucnost vlastitog profitiranja.
S toga, nikakvi filozofi i ‘strucnjaci od pameti’ nisu i ne mogu biti privilegovana kategorija koja ce pronaci odgovore umjesto nas koji zivimo na ovim prostorima. Potrebno je da se odupiremo pojedinacno, pa onda i skupno, tumacima ‘opravdanih razloga’ zbog kojih smo svi ojadjeni i zakinuti. To sto ljudi odbijaju da shvate da zajedno mogu vise, bolje i lakse, a pristaju na svrstavanje u istorijske ublehe zbog kojih su generacije ratovale i ratuju, to je u dobroj mjeri stvar ljudske prirode. I nije to slucaj samo na nasim prostorima. Od toga niko nije imun. Dekadencija nije izmisljotina naseg podrucja. Imperije su stvarane i unistavane iz istih razloga zbog kojih se ljudi i danas prepucavaju i tuku. Ono sto bi nama trebalo da je olaksavajuca okolnost jeste nasa velicina na spram ostalog svijeta. Ovako mali bez problema bi se mogli dogovoriti o svemu. Naravno, kada bi to ‘tumaci opravdanih razloga’ zeljeli i dozvolili. Njihovo licno i grupasko profitiranje, zakukuljeno i upakovano ‘u ruho naroda’, osnovni je problem sa kojim zivimo. Zato, nema dileme da li treba reci ono sto je istina o banditima ili to prepustiti ‘duboko umnim’ tumacima ‘razloga iz proslosti’. Razlozi su bitni, cini se, onima koji sebi uzimaju za pravo da sude o zivotu i smrti.Od proslosti se ne zivi. Prije bi se moglo reci da se od nje umire.
Pozdrav
Ne mogu ni da pomislim da dajem komentar na baš cijeli prethodni (komentar), samo u vezi ove knjige koje treba da se uhvatimo.
Da nije u pitanju Dobrica Kalemar Ćosić i njegov “Bosanski Rat”, ili neko drugo djelo oca selestijalne Srbije ?
Da se uhvatimo možda knjiga drugih “New Age” gurua ili kvaz-ljevičarskih apologeta apokalipse sa Topčidera i Dedinja, lučonoša i megafona “istine” sa margine, što iz nebeske zemlje što iz (Norveške i Kanade ?!) bijelog svijeta ?
Da pogledamo po hiljaditi put duel Karađić-Izetbegović i tako pogledamo “istini” u oči ? Kojoj se tu istini treba pogledati u oči – onoj koju je vidio sav civilizovani svijet i zgrozio se nad banalnim zlom, personificiranim u “velikom vođi”, kasnije “velikom guruu Dabiću” i ovjekovječenom na filmskoj traci, ili onoj koju vide samo inicirani (i inficirani) sljedbenici krvavog kulta “Svi Srbi u jednoj državi” ?
Odron…