Crveno-crni revolucionari
|
Sve što je moglo da se umiješa u prebijanje starih računa, umiješalo se - od piljara, novinskih komentatora i nekih akademika, do estradnih zvijezda i ljudi iz svijeta umjetnosti. |
|
Gojko Berić
Kao profesionalni hroničar jednog tragičnog i obespamećenog vremena, obilježenog krvavim ratom i nepodnošljivim mirom – na što me, uzgred budi rečeno, niko nije tjerao – u iskušenju sam da zaključim da se u Bosni i Hercegovini događa politička revolucija. Istina, ne ona demokratska, koja je možda toliko daleko da nas se i ne tiče, ali ipak revolucija. Njeni glavni akteri su bošnjački lideri Zlatko Lagumdžija, Sulejman Tihić i Fahrudin Radončić. Na jednoj strani je crveno-crna koalicija, oličena u nedavno stvorenom partnerstvu Lagumdžijinih socijaldemokrata i Radončićeve Stranke za bolju budućnost, a na drugoj usamljeni Sulejman Tihić. U toku je klasična borba za vlast, a kako se u tuči ne bira batina, svi koji u njoj učestvuju, gledaju kako jedni drugima da slome vrat. Tihićev prvi ešalon vrlo brzo je poražen u četiri kantona, među njima i u dva najveća, Sarajevskom i Tuzlanskom. Njegovi kadrovi su istjerani iz vlasti prostom primjenom matematičkih brojeva. Jesu li vladali dobro ili loše, jesu li bili sposobni ili nesposobni, pošteni ili lopovi – to je bilo potpuno nevažno. Odmah nakon njihove sječe promijenjene su brave na vratima ministarskih kabineta i već sutradan u njih su ušli drugi ljudi. Slijedi smjena više od četrdeset načelnika općina iz SDA, koji će, tvrdi Radončić, pasti kao zrele kruške.
Da je riječ o političkoj revoluciji, iako ograničenih razmjera, najbolje se vidi po tome što se tradicionalna fatalistička pasivnost bošnjačkog biračkog tijela iznenada i naglo preobrazila u poletno učešće u ovim obračunima. Pod parolom da je riječ o promjenama koje su pitanje “biti ili ne biti”, Lagumdžija je prostro crveni tepih preko kojeg Radončić, jedva skrivajući kipteće samopouzdanje, dolazi na vlast. Ako mu jednog dana Radončić dođe glave, biće to pravedna kazna za čovjeka kojem njegovi protivnici sa ljevice pripisuju vladanje strankom po uzoru na stare komunističke lidere. Sada ga optužuju da je ovim najnovijim činom čak izdao i samu ideju socijaldemokratije. Neosjetljiv na bilo kakve kritike, Lagumdžija svima stavlja do znanja da je njegova stvar šta će i kako raditi kao vođa SDP-a. Razlog za savezništvo sa vođom opozicije našao je u Stranci demokratske akcije, koju socijaldemokrate optužuju da koči reforme, da je zaštitnik korupcije i organizovanog kriminala, da je stajala iza političkih ubistava i pljačke međunarodnih donacija, te da im je “pakovala” montirane afere poput državnog udara i reketa.
Sve što je moglo da se umiješa u prebijanje starih računa, umiješalo se – od piljara, novinskih komentatora i nekih akademika, do estradnih zvijezda i ljudi iz svijeta umjetnosti. Jedni sa buntovničkim zanosom aplaudiraju obećanim promjenama, o čijem sadržaju još ništa ne znamo, dok drugi sa istom žestinom osuđuju lidera SDP-a, kojem stavljaju na teret brutalno kršenje pravila demokratske igre i pomanjkanje brige za ionako krhku državu. Nema sumnje da je politika koju vode ovdašnje elite postala mentalni teror nad građanima i da zemlji prijeti katastrofa ukoliko se brzo ne provedu radikalne reforme. Ali, gdje su planovi tih reformi i ko garantuje njihovo provođenje? Zato je teško unaprijed znati čijem se uspjehu ili padu trebamo radovati. Ako će crveno-crni revolucionari biti prvo veliko svjetlo na kraju tunela, bujrum! Malo ko će u tom slučaju žaliti za odlaskom SDA. Ali, šta ako se ispostavi da se prebijanje starih računa ticalo jedino podjele vlasti? Haos koji bi nastao više niko ne bi mogao kontrolisati.
Reklo bi se da je ovdje gotovo isključivo u pitanju bošnjačka stvar. Međutim, u igri su razni faktori, u prvom redu hrvatski. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, čeka rasplet u bošnjačkom političkom ringu. Svjestan u kojem pravcu događaji teku, obično staložen Čović ponaša se kao čovjek koji nije zaboravio da ga je Lagumdžija svojevremeno spriječio da uđe u federalnu Vladu i Vijeće ministara i koji sada čeka da mu ovaj donese na pladnju njegov na izborima stečen komad kolača. Sigurno je da Čović neće odustati od stava da iste stranke budu na vlasti na svim nivoima, što je znak da se njegovo klatno postepeno udaljava od Tihića i pomjera ka crveno-crnom dvojcu. Ali, u politici je tako malo iskrenosti. Milorad Dodik je uvijek dobar primjer za to. On je, recimo, najprije izjavio da ovi događaji ne znače ništa za RS, a istovremeno se u svom stilu uključio u kampanju protiv Tihića i SDA, da bi prije nekoliko dana, na pitanje novinara Politike “kako komentarišete političke sukobe unutar Federacije BiH”, odgovorio: “Riječ je o ambiciji Lagumdžije da napravi predstavu kako bi ponovo vratio međunarodni intervencionizam. Bošnjaci čine sve da ga izazovu, jer je on uvijek bio na njihovoj strani. Tu priču podržavaju SAD i Turska.”
Kao u životu, tako i u politici postoji cjenovnik različitih planova i ciljeva. Neko to mora da plati, kao što pijani gost mora da plati sve što je u kafani porazbijao, potrošio i prosuo. Ceh koji će napraviti sadašnja borba za vlast neće platiti međunarodna zajednica, niti neki dobrotvor. Platićemo ga mi. Međunarodna zajednica je tu da motri šta radimo i kako se ponašamo i da, kao što to čini i u ovom slučaju, deklarativno podrži “svaki progres”. Što se toga tiče, najiskreniji je bio naš stari poznanik Miroslav Lajčak, aktuelni ministar vanjskih poslova Slovačke, uzgred zadužen od EU da motri na situaciju u BiH. On je prošle sedmice, prilikom dvodnevne posjete našoj zemlji, izjavio: “Volim doći ovdje, jer u BiH nikada nije dosadno.”
