Gojko Berić: Čudo na Trgu

Gojko Berić

Već desetak dana nekoliko stotina bivših ratnika, vojnika Oružanih snaga BiH, danjivaju i noćivaju pod martovskim nebom na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, tražeći da država odriješi kesu i isplati im nikad isplaćene penzije.

Ta slika mi se više puta „ukazala” još dok je trajao rat, kad sam pokušavao da zamislim šta će u političkom, ljudskom i svakom drugom smislu ostati od razorene i napaćene Bosne i Hercegovine. Pored ostalog, „vidio” sam i „duge redove ratnih veterana pred blagajnama na kojima se naplaćuju ratne zasluge”, kako sam napisao u jednoj od kolumni koje sam objavljivao u Oslobođenju. Tako to biva poslije svakog rata, bez obzira na to u čije su ime i za kakve ciljeve ljudi ratovali. Međutim, slučaj 1.750 bivših ratnika, koji u Sarajevu protestuju protiv vlastite države jer ignoriše sopstvene zakone, u najmanju ruku je neobičan. Zakonski, ti ljudi su već odavno u penzionerskom statusu, ali ne primaju penziju. Da bi im vratila ono što im je zakonski zagarantovala, a zatim na prevaru uskratila, država u ovom trenutku mora da stvori 30 miliona konvertibilnih maraka, makar prevrnula zemlju i nebo.

Država je sama sebi postavila ovaj teško rješivi rebus onog dana kad je Parlamentarna skupština BiH, uoči općih izbora 2010. godine, usvojila izmjene i dopune Zakona o Oružanim snagama BiH, iako je Vijeće ministara bilo protiv toga. Naknadna politička pamet, koja dolazi iz istih tih parlamentarnih klupa, tvrdi kako je to učinjeno „na prevaru”, uz navodno šibicarsko skrivanje nekih važnih dokumenata, a sve u skladu sa nakaradnom populističkom politikom vodećih bošnjačkih stranaka. Rečenica za koju će se ispostaviti da je bila tempirana bomba, glasi: „Vojnicima koji su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine učestvovali u ratu kao pripadnici ABiH, HVO i VRS, a kojima zbog godina života ne može biti produžena profesionalna vojna služba, omogućava se odlazak u prijevremenu starosnu penziju.” Bila je to klasična politička trampa: mi vama mladićku penziju, a vi nama glasove!

A jedino što je bilo pošteno reći tim mladim ljudima jeste: Momci, idite svojim kućama i hvatajte se bilo kakvog posla, ko hoće može biti i slobodni umjetnik, a one koji to žele država će nastojati da osposobi za neka od najpotrebnijih zanimanja. Međutim, vojnicima koji su iz bioloških razloga morali skinuti vojničku uniformu boračka penzija je bila privlačnija od bilo koje druge varijante, jer je to značilo sigurnu i redovnu paru. Oni koji su smislili i proveli izmjene i dopune pomenutog zakona ispoljili su politički idiotizam – izglasali su još jedan „namet na vilajet”, a dotadašnje vojnike promovirali u sloj društvenih parazita. Kao da ih u ovoj zemlji ionako nije previše. Uzgred budi rečeno, javnost nema pojma o tome ko su zapravo ti ljudi, koji su se u ratu borili za različite ciljeve, gdje su živjeli i šta su radili prije rata, i šta uopće znaju da rade? Mnogi od njih, što se može vidjeti u TV prilozima, mogli bi, kako se to u narodu kaže, „iščupati volu rep”. Ne rade ništa, maštaju o dobitku na sportskoj prognozi i čekaju da im poštar konačno donese zakonom zagarantovane penzije. S tog stanovišta, oni su apsolutno u pravu, jer ko je državi kriv što je sama sebi skočila u stomak. Ali, šta je to pakosno u izjavi Nikole Špirića, koji žali zbog činjenice da je BiH država u kojoj ljudi od 35 godina „jurišaju” na penziju, umjesto da rade u svojim najboljim godinama? Nemam nikakvih simpatija prema aktuelnom čuvaru državne blagajne, ali Špirić ne može biti kriv i kad kiša pada.

Znam da svijet ne može bez vojski i ratova, baš kao ni bez banaka i gangstera. Ali nakon dva preživljena rata u razmaku od pedeset godina, strana mi je svaka vojnička uniforma, jer ona simbolizira nasilje. Uostalom, oficirske akademije nisu ništa drugo do škole u kojima se uči nasilje. Umjesto ratnog herojstva i ratne slave, bliska mi je Einsteinova misao: „Od svih vojnih institucija zadržao bih samo vojni orkestar.” U ratu niko ne gine samo zato da bi postao heroj. Naravno, moj stav je stav jednog pacifiste, uvjerenog – u skladu s pravom na slobodu mišljenja i govora – da je svaki rat besmislen i da je svaka smrt u ratu besmislena, makar bila i najherojskija. Koliko je samo argumenata koji svjedoče da je rat protiv Bosne i Hercegovine bio tragično besmislen. A što je najparadoksalnije, završen je bez pobjednika. Uprkos tome i na srpskoj, i na bošnjačkoj, i na hrvatskoj strani odaju se počasti i podižu spomenici junacima, gazijama i vitezovima, mediji veličaju ratne legende svoje etničke zajednice, podijeljeno je cijelo brdo ordenja i generalskih i drugih zvjezdica… A zemlja nikada nije izgledala žalosnije. Sav taj užas, sve nepopravljive štete učinjene su u ime tobožnje demokratije, o kojoj ni ovdašnji narodi, ni njihovi postkomunistički lideri niti su imali, niti imaju pojma.

Ova sarajevska priča nije isto što i priča o uličnom buntu prevarenih radnika, poniženih penzionera ili nezadovoljnih studenata. Ona je zanimljiva po tome što pokazuje da su u ovoj zemlji moguće i neke dobre, do juče nezamislive stvari – da su bivši vojnici, koji su u ratu pucali jedni u druge, pritom čineći mnoga zla, zajedno došli u Sarajevo da od države ištu ono što im je zakonom zagarantovala. Milošević, Tuđman i Izetbegović prevrnuli bi se u grobu kad bi mogli vidjeti kako nekadašnji mladići koje su oni odveli u rat, dvadeset godina kasnije jedni do drugih noćivaju u malim šatorima postavljenim na Trgu Bosne i Hercegovine. A to se dogodilo zato što su bivši ratnici u aktuelnim vlastodršcima prepoznali zajedničkog neprijatelja.

« nazad