Da li ste propisani?

piše: Amir Telibećirović

Te nedostižne 1981 godine imao sam prvi susret sa onim što se danas kolokvijalno naziva – ‘popis stanovništva.’ Bio sam dijete i mozak mi nije do kraja procesuirao značenje tih pojava. Negdje na ulici, na zidu, bio je nalijepljen plakat sa pozivom na popis, upućenim stanovništvu neke sarajevske mjesne zajednice, i sa pratećim objašnjenjem kako da se to obavi. U vrhu plakata, stršao je odštampani naslov teksta sa upitnikom, koji je glasio jednostavno – „Da li ste popisani?“ Sa tadašnjom neopterećenom psihom, ne bih ni obratio pažnju na tako dosadan i nedefinisan natpis, da na njemu nije bilo sitnog ali značajnog detalja. Fol je u tome da je neko hemijskom olovkom iznad slova s u riječi ‘popisani’ stavio kvakicu, pa je ispalo – „Da li ste popišani?“ Kao djetetu, to mi je bilo naravno zabavno.

Oko tri decenije kasnije, što će reći danas, kada se uveliko govori o prvom opsežnom, poslijeratnom popisu svih živih čovjekolikih bića u BiH, ne djeluje mi tako zabavno, već naprotiv. Djeluje kao da se imamo razloga fakat osjećati kao „popišani“ čak i prije realizacije tog popisa najavljenog za narednu godinu. A evo i zašto.

Sarajevski mediji, a bogami i poneki anglosaksonski, već se uveliko bave skoro pa podrazumjevajućom diskriminacijom u formularima predviđenim za podatke od svakoga koga se želi popisati u BiH.
Domaći političari se svako malo pozivaju na tu nesretnu Evropsku Uniju, pa tako i kada se govori o pripremi za popis stanovništva.

Međutim, da se radi o nedostatku iskrenosti i navlakuši, može se skontati već u stavki iz upitnika prema kojoj će se tražiti svačija vjeroispovijest i etnička pripadnost pod obavezno. Po načinu rada u EU, na koji se pozivaju politički poslušnici koji su sastavljali ovaj upitnik, te stavke nisu obavezne, a ponekad ni tražene. Izlišno je objašnjavati zašto su bh. političarima bitne baš te stavke, koje u većini EU država sporedne, ili se čak ni ne koriste. Zašto to radi domaća nomenklatura, trebalo bi da je svima odavno jasno. Ono što nije jasno jeste to kako ovakav upitnik i dalje ostaje prihvaćen, iako su se mnoge novine i internet portali već bavili istim problemom.

Kursna lista maternjeg jezika

Nepravilnosti i podvale nažalost ne prestaju samo sa ovom vrstom ucjene. Računajući da će biti onih koji će se opirati u borbi za svoja prava da se ne izjašnjavaju kako im se nametne, ili da se ne izjašnjavaju uopšte, već je pripremljena i druga ucjena. Zamka je postavljena u pitanju o maternjem jeziku (ko bi rekao da su u balkanskim mačo-patrijarhalnim društvima pristali da jezik uopšte zovu maternjim). Tamo je naime ponuđen izbor – ili se izjasnite o maternjem jeziku, ili u suprotnom platite 100 konvertibilnih maraka. Navodno će se zadržati mogućnost podizanja cijene ove kazne, unedogled. Predviđena je i zamka za one koji maternjim jezikom ne smatraju ni jedan od tri daytonski nametnuta, to jest srpski, bosanski i hrvatski. Naime, na papiru je upadljivo smanjen broj prostornih kockica za upis nekog sasvim desetog jezika, pošto, iako u malom broju, u BiH žive i oni kojima je maternji jezik romski, njemački, češki, albanski, ruski, perzijski, engleski, makedonski, slovenski..

No, i dalje je najupečatljiviji dio koji se odnosi na etničko i religijsko, da ne kažemo vjersko opredjeljenje. Upitnikom su unaprijed izbačeni oni koji bi se izjaznili kao agnostici, ateisti, neopredjeljeni, isto kao i manjinske vjerske zajednice, koje ne spadaju po pravoslavni, muslimanski, katolički, pa čak ni jevrejski kišobran. Tako je to postavljeno pod brojem 23 u ovom svjesno kretenski napravljenom formularu. Znajući za aktuelnu verbalnu histeriju usmjerenu protiv homoseksualaca zadnjih godina, čudno je da nije zatraženo izjašnjavanje o spolnim sklonostima. Tek tada bi nastao dernek i raj za svakoga ko bi se bavio zloupotrebom ovakvih upitnika.

Nadimci bezbjedniji od imena

Ako se toliko insistira na brojanju krvnih zrnaca preko etničke, religijske i jezičke podijeljenosti, čudo nije zatraženo izjašnjavanje o rasnoj pripadnosti. Jer, ako već toliko potenciraju umobolnu teoriju o tome da su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji i „ostali“ kao drugačiji jedni od drugih, neko bi sa strane pomislio (a dešavalo se, i to ne samo jednom) da se ovdje radi o pripadnicima različitih rasa, uz različite jezike. Jasno je znači da ovaj popis, bez obzira na njegove praktične i korisne strane, u današnjoj BiH, sa daytonskim uneređenjem, i sa legalnim mogućnostima zloupotrebe, može dovesti do još veće podjele, i da stvar bude mračnija, do još veće manipulacije stanovništvom za potrebe političkih podjela. U nekim domaćim, a i regionalnim medijima, svejedno da li su šovinistički nastrojeni ili ne, odavno se pristalo da se ljudi u BiH etnički odrede samo po njihovim imenima, i bez priče o tom famoznom popisu. Ali sa popisom bi već postojeća kolektivna etno-šizofrenija postala još jača. Najbolje se može vidjeti na primjerima. Recimo, ako su nekoj odrasloj osobi roditelji dali ime Jovo, on je automatski izgubio mogućnost da bude neopredijeljen svojom voljom, da bude agnostik, ateista ili nešto peto, deseto, i dalje svojim izborom. Društvo, okolina, rodbina, država, popisivači, niko mu neće dati da bude išta drugo osim Srbin. Ako je neko dobio ime Samir, neće mu se dopustiti da bude bilo šta osim Bošnjak ili Musliman, osim ako pod pritiskom ne promijeni ime. Ista stvar je za osobe sa imenima, Josip, Ante, Marica, Slavica, Fadila, Rada. Neće vas pitati kako se osjećate ili šta želite, nego ćete biti Hrvat samim svojim imenom. Bićete po automatizmu i Musliman, iako ne idete u džamiju niti se izjašnjavate kao vjernik, bićete Kršćanin iako ne idete u crkvu niti se deklarišete vjernikom. Neće vas ni pitati, samo će vas strpati u neko od plemena, kako to već rade najmanje par decenija. Naravno, djecu iz takozvanih ‘mješovitih’ brakova će i dalje gledati sa visine, kao kopilad, ili možda kao hendikepirane osobe koje treba sažaljevati. Sve su ovo odavno poznate i primjenjene pojave, bolesne ali i dalje prisutne. Samo što će sa ovim popisom možda biti još više zacementirane u svojoj antilogici.

Jedino što je makar malkice utješno u vezi sa pripremama za ovaj popis plemena a ne ljudi, jeste to što ima još godinu dana do njega. Ostaje slaba nada, ali barem nekakva, da bi se nešto moglo okrenuti u korist razuma za to vrijeme. U protivnom, neće nas više ni pitati – „da li smo popišani,“ kao nekad. Ovaj put će samo to učiniti bez upita, a dok nam to budu radili, mi ćemo čučati pod kišobranima polemisati koliko je to legalno i legitimno a koliko nije.

---

---

« nazad

---