Danas će spaliti Giordana Bruna

Filippo Bruno je bio italijanski renesansni filozof i pjesnik.

‘Univerzum je jedinstvo u kojem se poklapaju sve suprotnosti’

Rođen je u januaru 1548. godine, u italijanskoj Noli. U šesnaestoj godini se zaređuje ulaskom u dominikanski red, gdje se posvetio studiranju teologije Svetog Tome Akvinskog, a izučavao je i Aristotelove filozofske predodžbe. Tada mijenja i svoje ime u Giordano Bruno.

‘Ako nije istinito, dobro je smišljeno.’

Zbog ‘glasnih misli’, koje su raspravljale o beskraju svemira i strukturi atoma, Giordana već 1566. godine sustižu prve nevolje sa Inkvizicijom Katoličke crkve. Osumnjičen za herezu pa napušta rimski samostan Minerva, te narednih petnaestak godina luta Evropom. Predaje u Veneciji, Ženevi, Toulouseu, Parizu, Londonu, Oxfordu, Wiesbadenu, Wittenbergu, Frankfurtu i Pragu.

‘Može biti da vi strahujete od izricanja presude više nego što se ja bojim presude.’

Na poziv patricija Monceniga, koji ga 1591. godine denuncira Papinskoj inkviziciji, dolazi u Veneciju, a zloglasna Inkvizicija ga hapsi i dvije godine kasnije (1593) odvodi u Rim, gdje boravi pod istragom u periodu od sedam godina. Konačno je osuđen na smrt i kao heretik spaljen na trgu Campo de’ Fiori, 17. februara 1600. godine.

Coincidentia oppositorum

Slobodarski duh Giordana Bruna, čini ga tipičnim predstavnikom antiskolastičke renesansne filozofije. Poriče kršćanske dogme, smatrajući kako su filozofija i teologija posve nespojive. Suprostavlja se kršćanskom shvaćanju Boga kao ličnosti i nečeg transcendentnog. Kreira panteističku doktrinu prema kojoj se sve sastoji od vječne i beskrajne supstance, što znači da je bog istovjetan s prirodom – natura est deus in rebus. Jedini cilj filozofije za Bruna jeste saznati nestvorenu i oduhovljenu supstancu. Čula i ljudski razum to nisu u mogućnosti potpuno shvatiti osim a dva načina – kao dušu svijeta i materiju, koje se međusobno nadopunjuju. Duša svijeta prožima sve stvari sačinjene od materije, pa se one očituju povezano kao uzrok i princip.

‘Vrijeme daje sve i uzima sve.’

Boga ili prirodu, kao aktivni stvaralački princip Giordano naziva natura naturans, a ostvareni svijet – natura naturata. Međutim, to su samo dvije jedinstvene cjeline, gdje se sve nalazi u svemu, pojedinačno u univerzalnom, a univerzalno u pojedinačnom – tota in toto et in qualibet totius parte. Univerzum je jedinstvo u kojem se poklapaju sve suprotnosti – coincidentia oppositorum.

‘Ako imate sreću na svojoj strani možete uspjeti i bez mozga.’

Moralni i misaoni stav Giordana Bruna je manje važan kao koordinatni sistem odnosa i pojmova u filozofskom smislu, jer je Bruno pretežno simptom vremena u kojem se rađaju novi pogledi na svijet. Bruna ne posmatramo kao autora jedne sistematski razrađene filozofije, već nam njegova nesretna sudbina danas pruža mogućnost da bolje i jasnije shvatimo tovremenu zapadnoevropsku svijest.

Smioni duh

Međutim, u historiji prirodnih nauka, Giordano Bruno zauzima značajno mjesto u nauci o Svemiru. Odbacuje Aristotelovo učenje o kristalnim sferama oko nepomične Zemlje i komplikovano kretanje planeta predstavljeno Ptolomejevom teorijom. U načelu prihvata Kopernikove preporuke, nastale pola stoljeća ranije. Treba pomenuti kako Nikola Kopernik svoje učenje ograničava na planetarni Sunčev sistem, dok Bruno svoje prijedloge proširuje na cijeli beskonačno veliki svemir. Prema Koperniku – sistem našeg Sunca je opkoljen sferom stajaćih zvijezda, dok Bruno u svim zvijezdama vidi sunca koja imaju svoje planete nastanjene živim bićima baš kako je slučaj sa Zemljom. Giordano također ističe kako Zemlja i Sunce nisu centralna kosmička tijela.

‘Vrijeme je otac istine, a majka joj je naš um.’

Često se služeći alegorijama, umjesto starih hipoteza Bruno postavlja nove. Aktivno posmatra prirodne pojave, ali – zahvaljujući svojoj bujnoj mašti – ne oslanja se na matematičko mišljenje niti na eksperimentalno ispitivanje, što ponekad uzrokuje donošenje pogrešnih zaključaka poput – staze nebeskih tijela su krivulje bez određene zakonitosti. Kao protivnik antropocentričkog shvatanja, pokazuje pravo čovjekovo mjesto u svemiru.

‘Ne postoji zakon koji upravlja svime.’

Zahvaljujući Giordanu Brunu danas koristimo niz pojmova koje nam je on podario, poput – svemira, neizmjernosti, prirodnih zakona, razvojne snage u prirodi… Umjesto dogmatike stvara novi pjesnički panteistički kult prirodnih ljepota, koji se prilično podudara s antičkim formulama stoičke i neplatonske poezije.

‘Ljubav slikari slikaju kao mladića ili dječaka iz dva razloga. Jedan je što lik starca tome ne odgovara, a drugi što ljubav čini da je čovjek lakomislen i lakše podnosi taj osjećaj, gotovo kao dječaci.’

Na filozofiju Giordana Bruna su uticale veličine poput Pitagore, Platona, Cusanusa, Eckarta, Lulla, Kabale, te umnogome arapska filozofija. Njegovim panteizmom se služe Spinoza i Leibniz, a primjetna je i u Hegelovim tezama. Brunova inspiracija je jako uticala na razvoj savremenog simbolizma i lirske poezije.

‘Svemir je jedan, beskonačan, nepokretan.’

Giordano Bruno predstavlja jednu od svjetlih ličnosti smionih duhova, koji su Se pojavili na evropskoj sceni u danima kada se gasila socijalna i moralna statičnost dugotrajnog feudalnog perioda. Zahvaljujući njegovoj žrtvi, danas imamo sasvim konkretan primjer zaostačosti dogmatske verzije svijeta koji nam propagira religija.

---

---

« nazad

---