Dinosaurusi u priglavkama
|
Razočarava nepostojanje jačih od trenutno predstavljenih snaga koje shvatanje o svijetu u kojem živimo, društvu kojeg smo dio, svode na bazne instinkte i na podilaženje masi, umjesto da se masu oblikuje, obrazuje i pripremi za nešto više od "kruženja u prirodi" |
|
piše: Nermin Čengić
Priglavci bez dinosaurusa
Ne znam što, ali pade mi na pamet kako se nekad mukotrpno dolazilo do golotinje za zadovoljenje pubertetske radoznalosti i kako smo to krili pod krevetima, na bojleru, iza vitrine, i živjeli u vječitom strahu da bi nas mogli raskrinkati tokom nekog spremanja ili usisavanja. Vjerovatno pripadam jednoj od posljednjih generacija koje su se morale pomučiti da dođu do slike izazovnog golog tijela, dok je danas sasvim uobičajeno i, za neka “mračna vremena” nepojmljiva ravnodušnost u svakodnevnom natrpavanju glavnih i odgovornih medija takvim sadržajima. Svaki, čak i najkonzervativniji, barem u naznaci imaju lascivnost ako već ne kompletnu gologuzost predstavljenog sadržaja. Istovremeno, neizostavno morališu i nalaze se za pozvane da vode glavnu riječ prodajući muda za bubrege uvjereni u opšti posluh. Da se razumijemo, nisam od onih koji se lažno stide seksova i keksova. Naprotiv, mnogo mi je sve to drago. Al’ to nije tema.
Golotinja o kojoj govorim se ne odnosi na eventualnu umjetnost zavođenja potencijalnih simtpatizera već na perverziju silovanja svih redom, od 7 do 77. Čuveni brendovi, čuvena imena, koje više ni bardovi pisane riječi ne mogu izvaditi iz blata životarenja, a kamoli samoprozvane protuhe kolokvijalne banalnosti, dokaz su koliko je sve promjenjivo i pomirljivo na ovom svijetu. Vrlo lako će, za šaku zlatnika, skoro preko noći od protivnika postati agitatori, a provjereni revolucionari se pretvoriti u poslušnike elite. U svemu još jedino porno-vzijezde garantuju onu količinu morala koju inicijalno prezentuju. Za sve postoji vrijeme i mjesto, tvrdili su stari, navikli na obavezu načina i oblika u kojem te nešto strefi. Međutim, danas, svi prodaju sve i svi se razumiju u sve, i svi imaju potrebu da nude sva moguća uputstva za sve. I to je ok. Slobodan je svijet, pa neka mu na volju. Valjda će se odabrati najbolje. Iako sloboda izbora ne garantuje kvalitet makar se ne možeš žaliti da nisi mogao drugačije. Međutim, ono što smeta, što svakako ne ide u prilog normalizaciji izvitoperene svijesti i trendovskog prodavanja kože s prsiju je netaktičnost, neukus, nesvarivost svega što je u ponudi. Prisutno je prilično rašireno nepostojanje svijesti o nemogućnosti svakog da percipira na isti način određenu količinu i kvalitet informacija, posebno ne o nečemu presudno važnom poput strastveno-požudnog izazova putenih predstavnika svih odgovora na sva životna pitanja. Zaprljanost prostora, okoliš pretvara u deponije koje oku više ne gode već od njega prave dilera bofl-produkata savremenog društva u kojem je nezdravo iako uporno kritikovano, ipak široko prihvaćeno.
Razočarava nepostojanje jačih od trenutno predstavljenih snaga koje shvatanje o svijetu u kojem živimo, društvu kojeg smo dio, svode na bazne instinkte i na podilaženje masi, umjesto da se masu oblikuje, obrazuje i pripremi za nešto više od “kruženja u prirodi”. Nejasno je kako se očekuje promjena stanja društva kad se ne mijenja sebe i svoju naviku naglog kočenja na sliku brda i dolina stamene kardadšijanske guzice ili krša i krasa hajlenderskog rudonje za govornicom pres-centra. Taman se čovjek uozbilji, a ozbiljan magazin počne objavljivati duplerice. Tek što sebi čovjek dođe ozbiljan dnevnik u oglasnoj rubrici servira prodavače nevinosti i kupce eliksira mladosti. Sve redom telefonski brojevi iza kojih stoji dahtanje sa hepiendom.
Glavni i odgovorni su zakasnili kod uključivanja u recentne tokove. Nekompetentni da prepoznaju široku sliku dostupnosti skrivaju se iza obnažene realnosti koju personificira pokušaj feralovske podvale. Većinom jesmo prebolili bolest čuđenja i zaprepaštenja, koji se još ponekad jave u tragovima kafe na midneru. Sad smo u stadiju neočekivanja, zadovoljeni opskurnim – daj šta daš. Tri iksa na Google-u uvode u “magični svijet” golotinje i jebačine, pa je postalo krajnje suvišno iste sadržaje i dalje dobivati kroz kanale koji (još samo oni) sami sebe smatraju ozbiljnima i podižu na top listama značajnosti. U cilju nekakve pravednosti i smisla, valjalo bi izbaždariti tu (ne)svijest, kako bi se počelo tražiti sadržaj a ne naslov, pasus a ne slika, poruka a ne rodni list autora, mozak a ne slina. Temeljne stvari je neophodno izmijeniti da bi se kako krupnosti tako i sitnice mogle mijenjati. Na temeljima nekakvim se mora sve zasnivati, a što su čvršći to su dugovječniji.
I još, kad bismo izgubili licemjerje pola posla bi bilo obavljeno. Ali ne možemo biti nikakvi edukatori i tvrditi da smo ekskluzivno ispravni ukoliko ne nazivamo stvari pravim imenima pa koliko god to neandertalski zvučalo. Lažna je dilemica da izbacivanje jednog slova ili stavljanja zvjezdice umjesto slova R, kurac čini umjesnijim u prepisci, ili da značajno naglašavanje K. i P. često i G. od nas pravi bolje, vaspitanije, kulturnije ili umjesnije sagovornike. To je licemjerstvo s kojim treba raskrstiti. Svrsishodna psovka bi trebala biti dobrodošla, uštedila bi kilometre materijala i godine vremena. Naravno da ni u kom slučaju ne treba i ne smije postati šablon ni pravilo, ali je glupo i infantilno čuvati svoju “kulturu” ublažavanjem izrečenog. Posebno u nervoznim trenucima očite društvene propasti.
