Džangrizavi starac
|
Sjetite se ove pjesme kada se susretnete sa starijim osobama koje biste odbacili, ne uzimajući u obzir njihovu mladost iznutra. Svi ćemo mi, jednog dana, biti nečiji džangrizavi starci. |
|
Cranky Old Man
Kada je jedan starac umro na bolničkom odjelu staračkog doma u malom australijskom gradiću, vjerovalo se da iza sebe nije ostavio nikakvu vrijednost. Kada su njegovateljice kasnije pakovale njegove stvari, pronašle su ovu pjesmu, koja je potpuno impresionirala osoblje da su je prepisali i uručili svakoj njegovateljici u bolnici. Jedna od njih je kopiju pjesme ponijela sa sobom u Melbourne. Starčeva pjesma se ubrzo pojavila u prazničnim izdanjima gotovo svih australsih magazina, a pjesma je zahvaljujući korespodensciji elektonskom poštom, obišla cijelu planetu. A starac, za kojeg se mislilo da nema šta ostaviti svijetu, postao je najčitaniji autor ove anonimne pjesme, koju imate pred sobom.
Džangrizavi starac
Šta vidite njegovateljice? Šta vidite?
Šta pomislite kada me gledate?
Džangrizavi starac, nije baš nešto mudar,
nesvjestan svojih navika, s očima koje gledaju u daljinu?
Koji prebire po obroku i ne odgovara.
Kada glasno kažete: ‘Voljela bih da probate!’
On ne primjećuje stvari koje radite.
I vječito gubi čarape i cipele?
Koji se odupire ili ne dopušta da radite po svojoj volji,
dok ga kupate i hranite. Ispunjavajući još jedan dugi dan?
Da li to mislite? Da li to vidite?
Onda otvorite oči, njegovateljice. Gledate u mene.
Reći ću vam ko sam ja, dok sjedim tu mirno,
kao kad me služite, kao što jedem prema vašoj volji.
Ja sam malo desetogodišnje dijete koje ima oca i majku,
braću i sestre koji se međusobno vole.
Šesnaestogodišnji dječak sa krilima na stopalima
koji sanja o skoroj ljubavi koju će sresti.
Mladoženja u dvadesetoj kojem srce lupa.
Koji se sjeća zavjeta što ih se obećao držati.
U dvadesetpetoj već imam svoje dijete.
Koje treba vodiča i siguran, sretan dom.
Tridesetogodišnjak. Moj dječak je brzo porastao,
Spojeni vezama koje bi trebale trajati.
U četrdesetoj moji sinovi su odrasli i napustili dom,
Ali moja supruga je i dalje uz mene i gleda da ne tugujem.
U pedesetoj, još jednom, bebe se igraju oko mog koljena,
Opet, djeca k’o djeca, oni koje volim.
Tamni dani su predamnom. Moja supruga je umrla.
Gledam u budućnost. Drhtim od straha.
Jer moja djeca već odgajaju vlastitu djecu.
Razmišljam o godinama i voljenima koje sam poznavao.
Sada sam starac, a priroda je okrutna.
Šali se sa starcima praveći od njih budale.
Tijelo se mrvi, milost i snaga odlaze.
Kamen je sad tamo gdje bilo je srce.
Ali unutar ovog starog trupla, mladić i dalje živi.
Sada se opet moje pohabano srce budi.
Sjećam se radosti, sjećam se bola.
Volim i živim svoj život ponovo.
Mislim da biva svega premalo a odlazi prebrzo.
Prihvatite nepobitnu činjenicu da ništa nije vječno.
Otvorite oči, ljudi, otvorite ih i pogledajte.
Ja nisam džangrizavi starac.
Pogledajte bolje, vidite… MENE!
Sjetite se ove pjesme kada se susretnete sa starijim osobama koje biste odbacili, ne uzimajući u obzir njihovu mladost iznutra. Svi ćemo mi, jednog dana, biti nečiji džangrizavi starci.
