Gojko Berić

Prema pisanju dnevnih listova, Inzko je stanje u Bosni i Hercegovini ocijenio ovako: “Politička situacija je dobra, a ekonomska katastrofalna”. Čini se da ova originalna dijagnoza zahtijeva ekspertizu tima politologa, ekonomista i sociologa. Postoji li još ijedna evropska zemlja u kojoj je politička situacija pozitivna, a ekonomska sami jad i čemer? I laiku je poznato da su te dvije društvene sfere komplementarne i da bez uspješne politike nikako ne može biti uspješne ekonomije. Istog dana kad je Inzko u Vijeću sigurnosti izveo svoju “diplomatsku uspavanku”, u Bruxellesu su ministri vanjskih poslova EU skinuli s dnevnog reda svog zasjedanja raspravu o Bosni i Hercegovini. Razlog: zemlja se već nedopustivo dugo nalazi u stagnaciji! Istina je, dakle, ono što i vrapci na grani znaju – da je stanje u Bosni i Hercegovini loše u svakom pogledu.

Doduše, visoki predstavnik nije u New Yorku prešutio da nacionalisti svih zastava i dalje jašu. Naveo je i tri najkritičnije adrese – Srebrenicu, Mostar i neizbježnog Milorada Dodika. Sva tri ova slučaja su u suštini politička i sva tri su, čini se, nerješiva. U Srebrenici i Mostaru vlada velika napetost uoči predstojećih lokalnih izbora. Postojeći Izborni zakon otvara vrata za hitno uplitanje međunarodne zajednice, u prvom redu SAD-a, ali je ona digla ruke od ovog frustrirajućeg problema. To je podiglo tenzije u oba ova stradalnička grada, različita po svemu, osim po etničkoj podjeli. Inzko je ponovo optužio Dodika da nacionalističkom retorikom i dalje zagađuje ovdašnji politički prostor i “ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet BiH”. Ne sačekavši da se visoki predstavnik vrati u Sarajevo, Dodik mu je poručio da će i dalje izjavljivati ono što je izjavljivao i do sada!

Ovu zemlju jednako muče i pitanje rata i pitanje mira. Rat je završen etničkim čišćenjem i genocidom, a Dejtonski mirovni sporazum je takav ishod ovjerio i mir učinio trajno nepravednim. Zapad je na ruševinama prethodne Bosne i Hercegovine stvorio eksperimentalnu državu, koja ni šesnaest godina nakon rata naprosto ne funkcionira, niti može da funkcionira, bez obzira na sredstva i ljudsku energiju koji su u nju uloženi. Zapad nije želio da se upušta u obnovu njenog multietničkog društva, jer bi to bio skup i komplikovan posao, koji bi, kako je to neko duhovito primijetio, zahtijevao angažovanje američke Šeste flote. Mnogima je laknulo ne samo zato što se završio rat već i zato što se u kabinetima svjetskih centara moći ukazala slika etnički podijeljene zemlje, što “balkanska plemena” neće više živjeti zajedno i neće se više mrziti do međusobnog istrebljenja.

Međutim, ispostavilo se da država ne može funkcionirati bez harmonično uređenog društva i da sa etničkim podjelama mržnja nije nestala, već se naprotiv povećala. Richard Holbrooke se navodno čudio što ni Milošević, ni Tuđman, ni Izetbegović nisu pominjali građanina kao individuu, niti su mnogo marili za ljudska prava. Svako od njih brinuo je samo o tome koliki će komad zemlje pribaviti za “svoj” narod, jer je samo od toga zavisilo kako će biti dočekan kad se vrati kući.

Maksimalno protežirajući kolektivna etnička prava, Dejtonski sporazum je totalno zanemario individuu, koja je inače temelj američke demokratije. Time su širom otvorena vrata populističkoj politici, najgoroj političkoj opciji, čak ju je učinio jedino mogućom za svakog ko je imao ili ima liderske pretenzije. Božo Ljubić, lider HDZ-a 1990, iskren je kad kaže: “Dragi su mi i Sejdić i Finci, ali mi je hrvatski narod draži”. Ljubić u svakoj prilici ističe svoje proevropsko opredjeljenje, ali prethodna izjava ostavlja sumnju u njegovo razumijevanje savremene Evrope. Jer, evo šta o tome misli jedan istinski Evropljanin, Thorbjørn Jagland, generalni sekretar Vijeće Evrope: “Većina problema u vezi sa zaštitom ljudskih prava u BiH ostaće sve dok konceptualni okvir evropskih zakona o ljudskim pravima ne bude u potpunosti integriran u Ustav. A to znači da je individua u samom srcu i prava i odgovornosti koje se tiču ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona. To ne znači da su kolektivna i grupna prava nekompatibilna sa individualnim pravima, nego to znači da grupna prava proističu, odnosno da su sekundarna individualnim ljudskim pravima. Primarni subjekt ljudskih prava je pojedinac”. Uporedite ovo shvatanje sa stanjem dominirajućeg duha u Bosni i Hercegovini i shvatićete koliko smo još udaljeni od Evrope.

Dejtonski sporazum je deklarativno dao podršku ideji ljudskih prava, samim tim učinili su to i njegovi potpisnici, ali je ta podrška bila neiskrena. Američki sociolog Keith Doubt tvrdi da ljudska prava predstavljaju temelj na kojem treba uspostaviti državu, ona su od presudne važnosti za društvenu stabilnost. U knjizi “Sociologija nakon Bosne” Keith piše: “U Bosni se desilo to da je, u interesu stvaranja države, funkcionalno društvo ubijeno. Nije to bio samo genocid – bio je to sociocid. Da li država može biti uspostavljena ako je princip na kojem ona gradi svoj legitimitet princip aparthejda osnovan na ubistvu društva? Sociološki gledano, mi znamo odgovor na ovo pitanje; historijski, mi čekamo da odgovor daju svjedoci”.

Oni koji shvataju smisao ove posljednje Doubtove rečenice, a osjećaju se politički, intelektualno i moralno odgovornim, morali bi se duboko zamisliti nad sudbinom Bosne i Hercegovine.

Bris Taton: žrtva huligana

“Tužba je podnijeta nakon što se Republičko javno pravobranilaštvo nije izjasnilo o mogućnostima za mirno rešenje, odnosno za rešenje sporazumom, ni nakon isteka roka od 60 dana.”, saopštio je advokat Slobodan Ružić, zastupnik porodice Taton.

Pravobranilaštvo prema zakonu i nije obavezno da se izjašnjava o mogućim nagodbama za odštetu, ali pošto je odgovor s te strane izostao, porodica će pokušati da svoje pravo ostvari preko suda.

Bris Taton je pretučen do smrti 17. septembra 2009. godine na Obilićevom vencu u centru Beograda, neposredno pred fudbalsku utakmicu Partizan – Tuluz, na koju je došao kao navijač francuskog tima. Zbog ovog ubistva su huligani, mahom navijači Partizana, osuđeni na kazne zatvora od četiri do 15 godina.

Protesti protiv policijskog nasilja (Tuzla, 17. maj 2012) foto: tuzlanski.ba

I dok Tuzlaci pričaju svoju priču, nadležni ne pričaju ništa. Danas, kada je održano mirno okupljanje građana ispred MUP-a TK u potrazi za odgovorima, istinom, službenim snimcima sa mjesta događaja, izjavama i izvinjenjem, Grad Tuzla je šutio. Šutio je načelnik, šutio je ministar, šutio je komesar. Šutjeli su i građani.

Obzirom na to koliko je ljudi diglo hajku oko tih nemilih događaja, i obzirom koliko ljudi je pristupilo Facebook stranici ‘Solni trg je naš’ (trenutno 671), sramotan je večerašnji odaziv na mirno okupljanje ispred MUP-a TK kojem je prisustvovalo tek stotinjak ljudi. Dakle, i dalje imamo muda samo u obliku slova na tastaturi, spremni smo da povlačimo obarače i bacamo bombe samo lupanjem po enteru. Naše palice i motke su naši lajkovi. Dobro je Graha rek’o: ‘Kurcem po tastaturi’. Dejm, koja sramota i propast.

Pola ljudi koji su se pojavili na protestu su dobro izdresirane ovce; cijela jedna minuta da se zatvori cesta (brate, loše prolazno vrijeme), neophodan sistem navođenja (hajte desno, hajte lijevo), mora neko da nacrta da treba da se sjedne, a kada se pojavi čiko sa šapkom kao predstavnik autoriteta svi ustaju da ga čuju. Alo ovce! Nije li vam dosta toga? Niste li večeras došli kako bi se suprotstavili tome? Pa mi smo građani ovog grada. Oni su u našoj službi. Ako treba nek’ idu od čovjeka do čovjeka, pa nek’ stotinu puta ponove jedno te isto. Neistrajni i uplašeni. Kažemo ‘fuck da police’ pa okrenemo leđa i pobjegnemo glavom bez obzira. Dejm, koja sramota i propast…

Svaka čast ‘Revoltu’ za sve do sada učinjeno, ali mislim da je vrijeme za back off. Ako se ono večeras naziva organizacijom, kao u smislu ‘organizovanog’ mirnog protesta, onda su definitivno ispali iz fazona; govornici koji se ne čuju, a itekako treba da se čuju, blokada apsolutno nebitne raskrsnice na apsolutno irelevantan vremenski period od 15 minuta, ‘daj šta daš’ pregovori i ‘vratićemo se’ prijetnje. Nikakva poruka nije poslana. Čak su nam se smijali u lice dok smo odlazili sa mjesta okupljanja. Dejm, koja sramota i propast…

Jutros sam imala nadu da ovaj grad može napraviti promjenu, da ima svoj glas i svoje mišljenje, da ima svoj čvrst stav, i da nema te palice koja će taj stav slomiti. Večeras sam se razočarala i mišljenja sam da nisam jedina. Mnogi su otišli kući pognutih glava, skrivavši poglede od prozora zgrade MUP-a iza čijih žaluzina su izvirivale šapke na glavama onih koji nas smatraju nedovoljno vrijednima da bi nam se obratili.

I dok smo mi sjedili na hladnom betonu, čekajući istinu, naš načelnik Imamović je sjedio u toplini i komforu Narodnog pozorišta Tuzla, i uručivao zlatnu plaketu Udruženju žena Tuzla za 20 godina njihovog postojanja i jeo domaću baklavu. Malo paradoksalno, ne?

piše: Edita Miftari

Vezano: Tuzla protestuje zbog bahatosti policije

Ian Curtis, Joy Division live at Plan K, Brussels

Bilo je to u danima prije pojave PlayStationa i mobitela, u doba prije nego što su internet i društvene mreže izmijenili pojam komunikacije. Bilo je to na samom početku 80-ih, u vrijeme nakon Beatlesa i američkih hipija, u doba u kojem je rock-glazba upravo izlazila iz puberteta. Postapokaliptični društveni trenutak upravo je hvatao dah od prvotnog ataka punka, koji je temeljito uzdrmao tradicionalne britanske vrijednosti i poimanje pop-kulture. Nakon što je iskalila bijes u prvome punk valu, a pritisnuta turobnom političkom i neperspektivnom društvenom situacijom, britanska je mladež zapala u “primitivno” neurološko stanje u to vrijeme popularno zvano alijenacija ili, domaće rečeno, otuđenje. Zabrinuta i deprimirana lica “mladih ljudi s teretom na leđima” nisu, međutim, u prepoznatljivim dugim crnim kaputima bauljala i sijala egzistencijalistički spleen samo maglovitim ulicama postindustrijskog Manchestera na engleskome sjeveru.

Ian Curtis

Grupa klinaca s engleskog sjevera počistila je američke utjecaje iz svoje glazbe i u estetiku “europske” elektronike, kakvu su prakticirali Bowie ili Kraftwerk, unijela neviđenu količinu melodije i emocije. U svim svojim elementima, od odjeće do glazbe, Joy Division je bio antirock. Iako je Curtisov idol iz mladih dana bio i karizmatični rock-star Jim Morisson te iako je Joy Division najčešće etiketiran kao Doors svoje generacije, Ian Curtis je bio nerokerski tip, cjelokupni dojam je prije odavao nekog prerano rezigniranog bankovnog službenika. Što i nije daleko od istine nakon što je Curtis bio zaposlen kao državni službenik u socijalnoj službi, gdje je pomagao hendikepiranim osobama.

Joy Divison je trasirao put postmodernoj pop-produkciji: njegove pjesme anticipirale su mp3 format.

Rastrganost između posla i rastuće popularnosti benda kasnije je pojačana novim iskušenjem; mladi Curtis već je bio u urednom braku s Deborah, 1979. je dobio kćer Natalie, a usporedo se sve intenzivnije emotivno vezivao za belgijsku novinarku Annik Honore koja je pratila proboj Joy Divisiona.

Joy Division nije davao intervjue i sustavno je odbijao klasičnu komunikaciju sa svojom publikom. Protok informacija bio je daleko tromiji nego danas, pa nismo znali da je Curtis početkom travnja te godine već bio hospitalizian zbog pokušaja samoubojstva, što tada nije bilo tako okarakterizirano. Večer uoči kobnog 18. svibnja Curtis je bio sam u stanu u Macclesfieldu; žena i kći su zbog učestalih razmirica privremeno otišle; brak sklopljen još u tinejdžerskoj dobi bio je u krizi. Legenda kaže da je Curtis te noći slušao ploču “The Idiot” Iggyja Popa i, što je još značajnije, gledao film “Stroszek” kultnog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

Doista, zvuči gadno; potpuno samljeven pjevač kultnog postpankerskog benda uoči svog posljednjeg jutra gleda mračan film još mračnijeg redatalja tradicionalno turobne njemačke škole. Ta je faktografska činjenica bezbroj puta ponavljana, posebice u obnovljenom valu zanimanja za bend i njegov utjecaj na suvremenu kulturu, koji je prije nekolko godina rezultirao nekolicinom filmova, knjiga i kompilacija. Film “Control” slavnoga fotografa Antona Corbijna vjerojatno je najpoznatiji, iako automatski ne i najbolji prilog novom vrednovanju značaja banda. Mračnjaštvo je u tom slučaju samo kolateralna pojava, utjecaj koji su imali Joy Division na cijelu generaciju uvelike izlazi iz takvih kategorija.

Joy Division: Ian Curtis, Bernard Sumner, Stephen Morris, Peter Hook

Joy Divison je na taj način interaktivno utjecao u dva smjera. Na jednoj je razini obrazovao svoje poklonike – koji su dotad živjeli u trominutnoj eskapističkoj punk paljbi – i uputio ih k najširem spektru značajnih ostvarenja u umjetnosti 20. stoljeća. Potom je trasirao put kompletnoj postmodernoj pop-produkciji kakvu danas poznajemo jer, unatoč činjenici da je djelovao u preddigitalnoj eri, Joy Division je potpuno ipodovski band. Unatoč činjenici da su njegove pjesme urezivane u vinilne brazde, one su u svojoj suštini upravo fascinantno anticipirale mp3 format.

Na samom početku, sredinom 70-ih, zvuk benda bio je još nebrušeno pankerski. Naš basist Peter Hook s početka priče nikada nije bio ni sklon ničem drugom osim poštenoj “živoj” pržioni. Bio je zapravo iziritiran “filtrom” koji je bendu donijela produkcija genijalnog, ali nesretnog junkieja, danas također pokojnog Martina Hannetha. Ta revolucionarna produkcija obilježila je, međutim, zvuk Joy Divisiona zauvijek, a inovativan tretman bubnja i basa postao je trajna baština pop-glazbe današnjice. Splet okolnosti htio je da Joy Division postavi nove standarde u kreativnoj i marketinškoj industriji općenito.

Neukrotivi celebrity tadašnje televizijske scene Tony Wilson, koji danas također više nije s nama, odigrao je ključnu ulogu u pozicioniranju benda. Iako iz sasvim drugog miljea od skromnih dečki iz manchesterskog predgrađa, gizdav, ohol te već poznati voditelj televizije Granada preuzeo je ulogu kreativnog direktora i stratega benda. Odlučivši prekinuti sve niti s trivijalnom poviješću popa, Wilson je osnovao tvrtku Factory kao rasadnik multidisciplinarnih kreativaca iz svih područja moderne umjetnosti. Mladi dizajner Peter Saville u potpunosti je doživio jezik Joy Divisiona te kreirao jedinstven minimalistički vizualni identitet koji će svojom snagom odrediti kompletni dizajnerski i stilski diskurs u desetljećima koja dolaze.

Ian Curtis

Nekoliko dana prije nego što se Curtis u svojoj kuhinji objesio, Saville je predao Wilsonu nekoliko kreativnih rješenja za upravo dovršen album, “Closer”. Na dan Curtisove smrti čak je i beskrupulozni Wilson zavapio Savilleu na telefon kako bi bilo neukusno objaviti album s prikazom mrtvoga Krista na odru. Saville je, međutim, ustrajao na rješenju, a glavni mu je argument, uz tvrdnju da omot samo odražava atmosferu pjesama, bilo čvrsto vjerovanje da će snaga glazbe koju album donosi pobiti svaku primisao na pretencioznost. Doista, Curtis se nije trebao ubiti kako bi potkrijepio svoju bolno sugestivnu poeziju, no njegova smrt svejedno je dala pečat cjelokupnom zvuku i ponašanju generacije. Osobno, taj sam događaj kao urednik kulture u Poletu smatrao značajnijim od smrti druga Tita, koji je umro tog svibnja 1980., petnaestak dana prije. Urednik se, međutim, nije složio sa mnom pa Curtis nije dobio “crnu” glavu na naslovnici kao Josip Broz dva tjedna prije.

piše: Sven Semenčić

Bklokada ceste ispred zgrade MUP-a TK (Tuzla, 17. maj 2012)

Naime, u subotu 12. maja 2012. godine, policija je zajedno sa specijalcima uz upotrebu, kažu, pretjerane sile rastjerala građane okupljene ispred caffe bara “Sloboda”.

Iako je bilo najavljeno da će se predstavnici MUP-a TK obratiti građanima, te da će građani i mediji moći postavljiti pitanja to se nije desilo. Revoltirani građani nakon što nisu dobili odgovore i objašnjenje od nadležnih jer je “komesar bio na putu”, odlučili su blokirati raskrsnicu ispred zgrade MUP-a TK i na taj način djelovati ukazujući na ozbiljnost situacije.

“Žalimo zbog novonastale situacije. Unutrašnja kontrola vodi istragu, nakon čega će policija istupiti sa javnim saopštenjem.”, saopštio je načelnik PU Tuzla Zoran Teofilović, nakon petnaestominutne blokade saobraćaja.

Kenan Bejtić, jedan od onih koji je na svojoj koži osjetio policijsku bahatost te noći pitao je načelnika Teofilovića kako to da on kao načelnik Policijske uprave Tuzla ne zna ko je te noći izdao naredbu da se pošalje specijalna jedinica.

Ukoliko iz MUP-a TK u ponedjeljak ne stignu konkretni odgovori na pitanja građana, već za utorak su najavljeni masovniji protesti i blokiranje Južne magistrale.

Vezano: Dejm, koja sramota i propast

Mališan iz grada Sana'a, Yemen

Um Ahmed živi u gradu Sana’a. Ona kaže da kada joj muž “radi dobro” može prehraniti svoje četvoro djece. “Raditi dobro” znači da joj muž zarađuje 500 rijala (4 KM) dnevno.

Fatma Havsali ima oštećen vid i dijeli sobu s dvije kćerke i ocem. Fatma kaže da je situacija gora u odnosu na prošlu godinu, dok je njen otac dodao da je za njih svaki dan borba za preživljavanje.

Od početka godine, u Jemenu je 170 djece umrlo od ospica, što je doprinijelo širenju drugih prelaznih bolesti, kao što je kolera.

Oko milion djece ispod pet godina je neuhranjeno, dok jednom od četiri djeteta prijeti smrt od gladi ukoliko svijet hitno ne interveniše.

Milja Marin: Kozarčanka (Knežpolje, 1943)

Rođena je 1926. godine kao Milja Toroman. Nakon rata, 1946. godine, Milja se u potkozarskom selu Kriva Rijeka udala za Peru Marina, dobitnika Partizanske spomenice. Vodila je skroman život, ali je tvrdila da je sve moglo izgledati drukčije jer ju je Skrigin nastojao angažovati za svoju glumačku trupu.

“Ko zna gdje bih završila da sam krenula sa Skriginom. Možda bi bila u rangu s Marylin Monroe.”, rekla je svojevremeno novinarima.

Milja je umrla u prijedorskom naselju Pećani 14. novembra 2007. godine.

Ne boj se ljudi

Trinaestog maja Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donijela je odluku po kojoj će i Bosna i Hercegovina u budućnosti obilježavati 17. maj – Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije (IDAHO).

Zastupnici/e i delegati/kinje su jednoglasno usvojili ovu odluku te su pozvali/e sve institucije na državnom ali i na nižim nivoima da se još jače bore protiv diskriminacije prema LGBT (lezbijkama, gej-muškarcima, biseksualnim i transrodnim osobama) populaciji. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će u budućnosti ovaj dan obilježavati kroz svoje aktivnosti…

Ovako bi mogla glasiti vijest 2020. godine. Do danas, ni Parlamentarna skupština ni Predsjedništvo se nikad nisu ni oglasili kada su u pitanju LGBT prava. Naprotiv, sadašnji član Predsjedništva Bakir Izetbegović je u prošlosti znao izjavljivati kako “oni”, misleći na lezbijke i gejeve, imaju pravo na svoju seksualnu orijentaciju tj. dezorijentaciju i kako će se svim moralnim sredstvima boriti protiv utjecaja homoseksualaca na omladinu. Naravno, Izetbegović nije jedini političar koji je tako reagovao, imamo veliki broj drugih političara i političarki koji su u prošlosti direktno ili indirektno zagovarali predrasude, pa čak i mržnju. Vjerske zajednice su poznate po svojim radikalnim stavovima (“ukoliko se krenu javno okupljati, mi to nećemo mirno posmatrati”), a i mediji su znali širiti mržnju i predrasude.

Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije se obilježava 17. maja, na dan kada je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 1990. godine homoseksualnost skinula sa liste bolesti. IDAHO se obilježava od 2005. a do danas su ga zvanično, između ostalog, priznali parlamenti Evropske unije, Španije, Belgije, Ujedinjenog Kraljevstva, Meksika, Kostarike, Nizozemske, Francuske, Luksemburga i Brazila.

Homoseksualne, biseksualne i transrodne osobe su skoro pa u potpunosti nevidljive u Bosni i Hercegovini. Iako se nalaze svuda, od samih medijskih kuća, preko kulturnih institucija, političkih stranaka, preduzeća pa do obrazovnih ustanova i udruženja, društvena represija i strah ih čine u potpunosti nevidljivim. Javno deklarisanje (coming out, autovanje) vrlo često može da znači gubitak radnog mjesta, odbacivanje od porodice, maltretiranje i mobing od vršnjaka. Naše susjedne države Srbija i Hrvatska su pokazale da LGBT osobe skoro na svakodnevnoj osnovi trpe fizičko nasilje, a takvi incidenti nisu nepoznati ni u Bosni i Hercegovini.

No, upravo zbog toga, vrijeme je da se i u Bosni i Hercegovini i država i društvo krenu boriti protiv homofobije i transfobije. Gejevi, lezbijske, biseksualne i transrodne osobe su građani/ke kao i svi drugi, oni imaju svoje probleme i želje, uspjehe i poraze, porodice i prijatelje i samo zato što imaju drugačiju seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet ne smiju biti diskriminisani/e. Homofobija i transfobija su oznaka nezrelih društava, a za nadati se da će se Bosna i Hercegovina pokazati kao sve zrelija i zrelija. Postajući članica Vijeća Evrope i na putu ka Evropskoj uniji, Bosna i Hercegovina se obavezala da će poštovati ljudska prava svih građana/ki. I na tom putu nema kompromisa i hijerarhija. Država je dužna obezbijediti sigurnost i ravnopravnost svim građanima/kama, neovisno od njihove seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spola, etničke pripadnosti ili drugih ličnih karakteristika.

piše: Saša Gavrić

Početni radovi na izgradnji Pelješkog mosta

Procjenjuje se da je izgradnja Pelješkog mosta Hrvatsku trebala koštati nevjerovatnih 320 miliona eura. Novac za gradnju Pelješkog mosta nije bio osiguran ni dok je ugovorena njegova gradnja tokom mandata Ive Sanadera, prvog hrvatskog premijera na optuženičkoj klupi.

Obzirom da su neki radovi već završeni iz hrvatske Vlade kažu da će izvođačima radova biti priznati stvarni troškovi obavljenih radova, ali bez dodatnih naknada. Nije poznato koliko će to koštati porezne obveznike u Hrvatskoj, a pominje se cifra od oko 16 miliona eura.

Neum

Projekat preambiciozan i za bolja vremena od aktuelnih često je korišten u politikantskim prepucavanjima, podizanje tenzija pa čak i međudržavnih nesuglasica.

Alternativu mostu u bržem povezivanja krajnjeg juga s ostatkom zemlje hrvatska Vlada danas vidi u cestovnom koridoru kroz Neum, koji bi stajao oko pet miliona eura.

U potrazi

Obuka će trajati tri sedmice, a na ovaj način nezaposlene osobe steći će određene vještine koje će im omogućiti lakše zaposlenje.

Nezaposlene mlade osobe u Klubu nezaposlenih imaju priliku da stiču znanja i vještine da bi bili konkurentniji na tržištu rada.

Osim Kluba za traženje posla, u septembru prošle godine u okviru kantonalne Službe za zapošljavanje u Goraždu otvoren je i Ciso centar za informisanje i savjetovanje mladih. Kroz Ciso centar su do sada prošle 762 nezaposlene osobe od kojih je 259 pronašlo zaposlenje.

Alexis Tsipras

“Odbacujemo paket mjera štednje dogovoren s Evropskom unijom i Međunarodnim monetarnim fondom.”, poručuje Tsipras.

Čelnik radikalno lijevog bloka Syriza, kojem se predviđa osvajanje najvećeg broja glasova na novim grčkim izborima, zakazanim za 17. juni 2012. godine, želi ponovo pregovarati o uslovima međunarodne pomoći Grčkoj.

Tsipras smatra da bolest štednje uništava Grčku, i raširit će se na ostatak Evrope.

“Banke su profitirale na štetu hiljada Evropljana, u Španiji, Italiji i Grčkoj, ostavljajući ih u siromaštvu i teškoćama. Zato evropsko vodstvo, a posebno gospođa Merkel moraju prestati igrati poker sa životima ljudi.”, poručuje Tsipras.

Syriza je 6. maja 2012. godine osvojila glasove koji su joj obezbjedili drugo mjesto, u izborima koji nisu dali jasnog pobjednika jer nijedna stranka nije osvojila većinu ili se u našla u poziciji da formira koaliciju. Syriza se nije htjela pridružiti bilo kojoj vladi koja će nastaviti s mjerama štednje nametnutim od Evropske unije i MMF-a, u zamjenu za pomoć u sanaciji dugova Grčke koji su dosegli vrtoglavi iznos od 130 milijardi eura.

Od ponedjeljka je u Grčkoj, zbog najava isključenja Grčke iz eurozone, iz banaka povučeno najmanje 700 miliona eura.

Nikolić vojvoda Tomislav štrajkuje glađu i žeđu

Nikolić je četiri puta bio kandidat na predsedničkim izborima u Srbiji, a 2000. i kandidat za predsednika Jugoslavije. Tada nije dobio ni šest odsto glasova. Najkraći mandat mu je petodnevno predsednikovanje Skupštinom Srbije maja 2007.

Da ne prođe kao petao koji se prvi javio, Nikolić je čekao da zakukuriču gubitničke Dveri, Savez vojvođanskih Mađara, Pokret radnika i seljaka, da bi rekao: „Vlast smo uhvatili u krađi glasačkih listića na svih 9.000 biračkih mesta“. Glasalo se na 8.390 mesta.

Nikolićeva stranka je imala 17.000 kontrolora, više od dva na svakom biračkom mestu, odnosno isto toliko unutrašnjih neprijatelja koji su zažmurili na krađu. Članovi biračkih odbora iz SNS su ćutali i kada je „vlast u birački spisak dopisala 500.000 nepostojećih i mrtvih“, jer su ili imali priviđenja ili bi pobegli kad su im mrtvi pružali desni kažiprst da ga poprskaju. Kandidat za predsednika Srbije je impresionirao novinare vrećom sa okruglo 3.000 glasačkih listića nađenih u kontejneru posle izbora sa okruglo 2.800 glasova za opoziciju. Svi su listići sa jednog biračkog mesta, rekao je Nikolić. Prosečno, jedno biračko mesto imalo je 807 glasača, ali su Nikolić i Aleksandar Vučić naišli baš na XXXL biračko mesto. Govoraše ministar Velimir Ilić, ovaj put koalicioni partner SNS-a, putarima: „Ljudi, mnogo kradete. Da kraduckate po malo pa da vas tolerišem“.

Tomini listići

Predsednik SNS kaže da su listići nađeni u kontejneru za smeće, dok je njegov ortak Vučić u policiji priznao da je pošteni nalazač materijal doneo baš pred samu SNS. Inače, na izborima se takmičilo 18 lista sa po desetak stranaka.

Tužilaštvo je utvrdilo da je izborni materijal ukraden posle prebrojavanja glasova i potpisivanja zapisnika o rezultatima sa izbornog mesta u pančevačkoj školi gde je glasalo manje od 3.000 – 2.109 ljudi. Posle „velike Srbije“, Nikolić-Vučiću se priviđa veliki džak, a Srbiji velika prevara. Policija sada traži kradljivca džaka i onoga koji je očito na zadovoljstvo rukovodstva SNS-a ubacio još 891 listić da bi se stiglo do impresivne brojke od 3.000. Upravo toliko birača je uoči prvog kruga došlo na izložbu naoružanja da vidi čime su srpski ustanici posekli Turke, ali i Srbe.

U drugom krugu izbora 20. maja prvi na listiću je Boris Tadić, a drugi Nikolić. Takvi su bili rezultati prethodna dva glasanja za predsednika Srbije. Nikolić je večiti drugi. Razlika u broju glasova u prvom krugu je 0,26 odsto u korist mlađeg. Isto toliko ljudi glasalo je za „Crnogorsku partiju-Nenad Stevović“ iako je Crnogoraca 0,92 odsto u stanovništvu Srbije. Razlika od 13.051 ljudi u nadmetanju Nikolića i Tadića ravna je broju navijača Barselone koji su istovremeno prisustvovali treningu fudbalera glavnog grada Katalonije, iako je ulaznica bila pet evra.

Nikola, Nikola... uh... Tomo Tomo

Kako zakon važi za sve, lider SNS tužio je „Kurir“, „Blic“ i Aleksandru Jerkov, portparolku Lige socijaldemokrata Vojvodine. Od tuženih traži po 200 miliona dinara melema za ublažavanje duševnog bola, jer svi koji sumnjaju u njegovu diplomu ruše kredibilitet „najozbiljnijeg predsedničkog kandidata“. Ako mu bude dosuđeno, Nikolić neće morati da radi do kraja života, ni u politici ni u izdavačkom preduzeću „Velika Srbija“ koja je 2010. imala dobit od 2,1 miliona dinara. Tu dobit je morao da deli sa Vučićem koji je njen suvlasnik i zamenik mu u stranci.

Direktor Yahoo-a Skot Tompson podneo je ostavku kada je otkriveno da je lažirao podatke o diplomi iz informatike. Uprkos tome, profit kompanije je 294,3 miliona dolara.

Kako je sam rekao ovih izbornih dana, Nikolić od 19. januara 2007. ima fakultetsku diplomu. U njegovoj biografiji koja je poslednji put izmenjena 30. aprila 2012. u 20,24 piše da je „građevinski tehničar“. Nikolić je diplomirao na novosadskom Fakultetu za menadžment. Profesor sa fakulteta u Novom Sadu Ljubiša Stojimirović je jedini viđao Nikolića na predavanjima. Stojimirović je viđen kao 34. na listi „Pokrenimo Srbiju – Tomislav Nikolić“ na ovim izborima.

Predsedničkom kandidatu Nikoliću na diplomi koju je izdao Fakultet za menadžment piše da je odbranio diplomski rad “Marketing političke stranke u izbornoj kampanji”. Diplomski rad Nikolića koji se dostavlja Narodnoj biblioteci glasi: Fakultet za trgovinu i bankarstvo “Janićije i Danica Karić”, tema diplomskog rada “Berzansko poslovanje i berzanski posrednici na Beogradskoj berzi”. Narodnoj biblioteci se dostavlja svašta, pa i „sitna neknjižna štampana građa“.

Nikolić vojvoda Tomislav: Četiri puta kandidat na predsjedničkim izborima u Srbiji

Na listi 22 najstarije demokratije na svetu, samo su Kostarika i SAD sa predsedničkim sistemom. I Srbija kojoj je Crna Gora poklonila suverenitet 3. juna 2006. U istoj osobi je atribucija državnog poglavara i premijera. Predsednik države utiče na parlament preko poslanika svoje stranke. Prezidentalizam lako upada u autoritarizam. U Srbiji kao da je stalno elementarna nepogoda, jer njen predsednik preuzima vanredna ovlašćenja. Takvog predsednika države je teško smeniti. U zakonodavstvu, njegova je poslednja reč, vrhovni je komandant, a ovlašćenje da prima ambasadore interpretira se kao njegov kapacitet da stvara spoljnu politiku. Ovo dozvoljavaju članovi od 111. do 113. Ustava Srbije. Tadić prezire član 115. prema kome „predsednik Republike ne može obavljati drugu javnu funkciju ili profesionalnu delatnost“. Članovi najvišeg zakonodavnog tela izigravaju član 118. Ustava. Ćute, iako se „predsednik Republike razrešava zbog povrede Ustava“.

Osim opijenosti potentnom predsedničkom funkcijom, Nikoliću i Tadiću zajedničko je oceubistvo, ugrađeno u politiku Srbije od Osmanskog carstva. Karađorđe je ubio oca koji je hteo da se iz Austrougarske vrate u Srbiju i brata Marinka. Rodonačelnik je dinastije Karađorđevića i nosilac titule „veliki vožd“. Takvu veličinu su ubili 1817. plaćenici Miloša Obrenovića i započeli borbu dve dinastije koja traje do dana današnjega kao kavga loza „Izbor za bolji život“ i „Pokrenimo Srbiju”.

Nikolić vojvoda Tomislav i Šešelj ex vojvoda Vojislav

Tadiću na ruku ide velika izlaznost. Zato je pred biračima pomirio Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića koji se glože od 1992. na račun Bošnjaka za čije se interese navodno bore. Vukovi su siti a ovce na broju. Mađare je preobratio za manje od nedelju dana. Nikolić neće moći da računa na pristalice svoje kume. Priskaču mu glasači Dveri i Koštunice. Nikolić, za razliku od Tadića nema veliki manevarski prostor. U prvom krugu je pozivao birače da ne glasaju za male stranke, pa sada na njih ne može da računa.

Tadić je postao predsednik Demokratske stranke godinu dana nakon ubistva Zorana Đinđića. Od tada krčmi njegovu političku i ekonomsku zaostavštinu. Na dan ubistva Đinđića, evro je vredeo 63,87 dinara. Na dan kada su raspisani ovogodišnji izbori evro je vredeo 110,91, a kada počinje tišina za drugi izborni krug evro vredi 112,57 dinara.

Patricid, ubistvo oca ima isti latinski koren kao patria, u koju se oba kandidata kunu. Patriotski.

autonomija

Niko nije slobodan dok god je ijedan u lancima, a svima su okovi stavljeni

Ne strahujte, neće vam niko reći istinu. Ako već neće lagati, što je rijetkost, izbjegavaće da se dotaknu istine, suštine i pravilnosti, izmišljajući redovno nove teme od kojih vi nemate ništa osim eventualnih ujeda za srce i jetru. Optuživaće sve druge osim sebe, jer nemaju osjećaj samokritike. Nemaju čistoću svoga izraza ni pred sobom, a kamoli pred ostatkom svijeta. Ljuljuškajući se na lovorikama, prodaće sve što se prodati da. Tu već nema sumnje – sve je na prodaju jer nema suda časti, sve se spustilo tako nisko da je bitno samo kupljenje masti. Sukobljavanje sa normalnošću će izbjegavati banalizovanim napadima, ne prateći značaj kako svoje tako niti tuđe funkcije. Tek će zakolutati kamen da odvale stijenu, a stijena će krckati dok ne tresne. A niko baš ne zna gdje bi mogla tresnuti. Sigurno je da će najviše nastradati nevini.

Nenadoknadiva je šteta koju čini aktuelni glavni pravac (pod pretpostavkom da takvo što u ovoj bari uopšte može da postoji jer se u mutnoj vodi sve prepliće i sinergiše), iskrivljujući sliku i pokazujući apsolutnu indolenciju prema smislu, događajima i likovima koji se imaju smatrati neizostavnim komadima životnog mozaika, bez kojih bismo zaista svjedočili siromaštvu svog ovozemaljskog iskustva. Strah ih je ući u polemiku jer obično argumenata nemaju, argumenti su na drugoj strani njihovog izgubljenog obraza. Ignorišu probleme, ne osjećaju se glupo obraćajući pažnju, čak kreirajući besmislice u cijelom jednom imaginarnom svijetu stvorenom za zadovoljavanje sujete i ostvarivanje tiraža. Istovremeno, u neposrednoj blizini umire se od gladi, crkava od nepravde i diskriminiše, poništava se ususret neshvatljivo prihvaćenoj oskudici. Njih ne zanima opovrgavanje činjenica po kojima, recimo Bosne i Hercegovine nema ni na mapi, a kamoli da ih brinu sve brojnija opravdavanja uspostave fašističke svijesti, koju i sami podupiru jer u tome pronalaze tal od kojeg sasvim dobro žive. Čim sebe uspiju “udomiti” njihova, kako ispada, lažna briga i aktivnosti na popravljanju barem pokvarenog prestaje i utapa se u već ponuđeno, pokvareno. O bilo kakvom napretku, u tim uslovima, sasvim je izlišno govoriti, jer se, eto, ne da ni na nivo polazne tačke.

Napravite li incident poput razgovora oči u oči, što se rijetko dešava, shvatate da je nacionalizam postao temeljno prihvaćeni način života u kojem se odlučilo plivati bez snage ali niti želje za promjenom. Isprepadani ga prešućuju, šićarlije ga pravdaju, a sitna burnija guta kao definitivni poredak stvari. Otvorite li bilo koji portal na Balkanu shvatićete koliko je prevashodno nacionalistička politika sve uzela pod svoje i uprostila nas, uljigavila. Ubjedljivo najčešće teme o kojima se govori, komentarisane na modernim forumima, jesu nacionalističke i jesu banalno prepucavanje poluinformisanih ili neinformisanih, smiješnih provokatora ili brutalnih zločinaca, željnih pažnje ili bolesnih fanatika… A godine prolaze dok se mute lokalne i svjetske brige čiji značaj za učesnike u raspravi prestaje zatvaranjem sesije. Zašto se velika većina uporno drži tog nacionalizma, koji najgrlatijima nije ništa dobro donio, a smutljivci i dalje slažu u seharu? Postoji li još nešto? Nešto što bi prevladalo uticaj mrtvačke politike na naše živote. Sjećamo se da je nekad bilo. A danas? To je jako važno pitanje jer, i nakon svog protraćenog vremena i uništenih života, moguće je da negiramo normalnost jer nas je strah, evidentno i razložan, da bi se nakon unormaljivanja bili prinuđeni suočiti sa ogromnim prostorom u kojem bi, htjeli to ili ne, morali razmišljati. Svojom glavom. Također, vjerovatno nas je strah šta ćemo naći tamo gdje smo stali kad smo se uključili u masovnu pomamu kurvanjske politikantske diskusije od koje u biti ništa nemamo osim stvaranja i oslobađanja stvorenog stresa.

A da se kakogod usudimo pomaknuti sa betonirane plemenske pozicije, primjetili bismo ciljanu izmrcvarenost kulture koje se sjetimo samo kad smo toliko poraženi da dolazi u pitanje čuvenje i ugled jer smo u “iznenadnoj” poziciji vraćati umjetnička djela renomiranim umjetnicima i time zgaziti mrvice preostale popularnosti koju smo, nečinjenjem i prepuštanjem, tako jeftino, papanski potrošili. Potpuni poraz umjetnosti u kojoj se sve svodi na konstantne incidente i akcije spašavanja. Koja je stalno, stalno, stalno, stalno ugrožena pa se u očima čovjeka koji ne shvata značaj neophodnosti posjedovanja vlastitog kulturnog izraza i baštine, postavlja pitanje kome sve to treba. Kad se već tako jadno odnosimo prema toj “ublehaškoj grani”, pomisli prosječan, onda to valjda i zaslužuje biti tako. Jer znanje danas ne živi u knjigama nego u izdvojenim, opetovanim citatima koji mogu, a i ne moraju biti izvučen iz konteksta djela o kojem smo čuli, rijetko i čitali. Sasvim je jasno da čitanje potiče svijest o bitnosti kulture i baštine. A znamo li svi čitati? Ne mislim na naricanje sms poruka, već na gutanje tvrdog pakovanja fantastičnog svijeta zasnovanog na iskustvu i talentu pisca. O potpuno pogrešnim percepcijama i bukvalnom shvatanju poruka ne treba ni trošiti riječi. Ovdje se ni evidentnom, nacrtanom, očima vidljivom ne vjeruje i ne shvata, a kamoli nekom asocijativnom predlošku.

Da se maknemo od isključivosti cjelodnevne nacionalističke politike, uočili bismo poniženo obrazovanje koje tavori u budžacima dvostrukih, trostrukih, ma stostrukih programa. Nije nimalo neprilično smatrati da danas svaka škola na ovom trokutastom prostoru ima svoju verziju onoga čemu uči svoje đake. Da ne ulazim u već toliko puta pomenuti (ne)kvalitet koji opravdava “vuka na grani” u zvaničnom školskom udžbeniku glupog Bosanca, pardon bošnjaka, hrvata, srbina, ostalog. Ne uči se da se zna. Ako se i uči onda je to minimalno, a to rade samo oni koji baš nemaju nikog ko bi im gurnuo diplomu koja se kupuje velikom uslugom, novcem ili prostitucijom. Dok su to nekad bili iznimni slučajevi, danas je, kao što je i sve ostalo izvrnuto, teže naići na primjer normalnog, odmjerenog, nepotkupljivog učitelja. Danas je obrazovanje postalo dio cijele te hobotnice organizovanog kriminalnog djelovanja. Pa ekonomija, zdravstvo, sport… samo su neke od oblasti u kojima nacionalizam direktno utiče i određuje živote ljudi. Podobnost je uslov. Nisu vam tako govorili kad su vam obećavali kule i gradove, zar ne? Rečena je sloboda, a dobili smo ropstvo. Nadrogirano ropstvo nacionu i novcu. Jedan drugog sjajno hrane ostvarujući profite naručiocima radova izgradnje stratišta i grobalja našim savremenicima. Uz prešutnu ili otvorenu saglasnost onih koji bi se trebali žestoko opirati zaglupljivanju i podgorijevanju. Koji bi morali reći NE, a govore DA ili samo šute što opet ispada da odobravaju. Treba putovati.

Ratko Mladić na početku suđenja (Den Haag, 16. maj 2012)

Ratko Mladić je proveo 16 godina u bjekstvu, da bi bio uhapšen u maju 2011. godine. Dvanaest mjeseci kasnije, Haško tužilaštvo počinje iznošenje uvodnih riječi na suđenju optuženom za genocid, zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja od 1992. do 1995. godine.

“Optužba namjerava dokazati Mladićevu ulogu u svakom pojedniačnom zločinu koji mu je stavljen na teret.”, rekao je tužilac Dermot Groom na početku izlaganja.

Mladića optužnice po dvije tačke tereti za genocid, progone u 16 općina, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje stanovnika Sarajeva, te uzimanje vojnika UNPROFOR-a za taoce. (više o optužbama)

PRATITE UŽIVO SAD!

Ratko Mladić sluša izlaganje tužilaštva (Den Haag, 16. maj 2012)

Početku suđenja pored velikog broja novinara iz cijelog svijeta prisustvuje i značlajan broj predstavnika udruženja žrtava iz Bosne i Hercegovine.

Izlaganje uvodnih riječi Optužbe je planirano za 16. i 17. maj, dok će svjedoci početi davati iskaze 29. maja 2012. godine.

PRATITE UŽIVO SAD!

Jelko Kacin

“BiH je fragmentirana što čini razvoj ekonomije nemogućim. Trenutni nivo ekonomije u BiH je nekompetativan. Krivci za ovakvo stanje su političari koji se kako se čini, svim silama trude da ostave ovakvo stanje. BiH treba jedinstvena ekonomija, jačanje državnih institucija i osiguranje vladavine prava. Smatram da predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda dobro radi svoj posao, ali on ne može sam riješiti sve probleme.”, poručio je Kacin.

Nacionalizam i korupcija su u Kacinovom govoru identificirani kao najveći neprijatelji BiH koji odbijaju investitore. A smatra da je u BiH najpotrebnije investirati u obrazovanje i infrastrukturu.

“Korupcija stoji i na putu BiH ka Evropskoj uniji Infrastruktura će omogućiti povezivanje regije, između ostalog i na ekonomskom planu. Bez obzira na prirodne ljepote zemalja u regiji, uključujući i Sloveniju, svi smo, pojedinačno, tek sitne tačke na globalnoj ekonomskoju mapi. Ono što nam treba je političko i ekonomsko ujedinjenje regije koja će kao takva biti kompetitivna na globalnom ekonomskom planu.”, zaključuje Kacin.

Ratko Mladić

Razmotrivši svih 17 tačaka na kojima Mladićeva odbrana zasniva svoje zahtjeve za diskvalifikaciju predsjedavajućeg sudije, obustavu postupka i odlaganje suđenja, predsjednik Tribunala je zaključio da podnosilac zahtjeva nije pokazao kako bi “razumni i informisani posmatrač mogao steći utisak o pristrasnosti sudije” Oriea, pa je stoga ovaj zahtjev odbrane odbačen kao neosnovan. U kratkom obrazloženju odluke se navodi da za sudije Tribunala važi “pretpostavka nepristrasnosti” i da je teret dokazivanja suprotnog na strani koja to osporava.

Uz odluku predsjednika Merona priložen je detaljni odgovor sudije Orija na navode iz podneska Mladićeve odbrane, u kojem se tačku po tačku, kao lišeni svakog osnova, odbacuju navodi na kojima se zasniva zahtjev za diskvalifikaciju.

Pratite uživo: Srijeda, 16. maj 2012 od 09:00 sati

Optužba procjenjuje da će za glavno ispitivanje svjedoka koji će se pojaviti u sudnici biti potrebno oko 200 sati, što je za sto sati manje nego u slučaju Radovana Karadžića. U dokazni materijal će biti uvedene i izjave ili transkripti iskaza 220 svjedoka, od kojih mnogi svjedoče o autentičnosti drugih dokaznih materijala, identitetu i uzrocima smrti žrtava i drugim pitanjima koja se ne odnose direktno na djela optuženog.

Mladiću će se suditi za 106 incidenata

Alphonse Orie

Pretresno vijeće koje vodi predmet Ratka Mladića je u decembru 2011. godine prihvatilo prijedlog tužilaštva za skraćivanje optužnice koja bivšeg komandanta Glavnog štaba VRS tereti za etničko čišćenje u opštinama BiH, teror nad Sarajevom, genocid u Srebrenici i uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.

Vijeće je zaključilo da su incidenti sadržani u prijedlogu tužilaštva “reprezentativni” za optužbe koje se Mladiću stavljaju na teret. Prema prijedlogu tužilaštva, Mladiću će se suditi za 106 umjesto 196 incidenata koji su navedeni u prvobitnoj optužnici.

Genocid, etničko čišćenje, teror, uzimanje taoca

Smanjenje broja incidenata i mjesta počinjena zločina je, smatra vijeće, “u interesu pravičnog i ekspeditivnog suđenja”.

Ratka Mladića se, kao i bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, tereti za učešće u četiri udružena zločinačka poduhvata počinjena na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Prvi udruženi zločinački poduhvat bilo je etničko čišćenje sa ciljem nasilnog i trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i Hrvata sa velikih dijelova teritorije Bosne i Hercegovine tokom 1992. godine, koje je u nekoliko opština doseglo razmjere genocida.

Izvođenje dokaza optužbe će biti podijeljeno u pet segmenata. Svaki od “poduhvata” će dobiti po jedan segment dokaznog postupka.

Uvodna riječ tužioca na suđenju Ratku Mladiću zakazana je za srijedu, 16. maja 2012. godine, u 9 sati. PRATITE UŽIVO!

Kula Husein-kapetana Gradaščevića u Gradačcu

Hercegovino draga, suha si ko barut
a, opet svi uživaju u lijepom ti Mostaru.
Nijedan te Ero nizašta mijenjao ne bi
pa, nije se Gospa džaba ukazala baš tebi.

Bosno mila, kolijevko piramida
veće si čudo od anamo onog Kineskoga zida.
Turisti će iz čitavog svijeta da navale u te
a ti ih, ko mati, prigrli novim autoputem.

Hercegovino topla, poželjnija si od Rija
milijarda Kineza dolazi vidjeti tvoga Brus Lija.
Eto i milion Francuza po recept za vino
bogata si Bosno svojom Hercegovinom.

2009

Brčanska malta, 15. maj 1992

15. maja 1992. godine, prilikom izlaska kolone JNA iz kasarne ‘Husinska buna’, rezervisti iz kolone zapucali su po objektima u tuzlanskom naselju Slavinovići, čime su isprovocirali oružani sukob koji je bio prvi veliki poraz agresora tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Ilija Jurišić

“Ko zna, da su agresorske snage tada okupirale Tuzlu, možda bi danas naš grad bio u Republici Srpskoj.”, kažu učesnici dobrane Tuzle.

Upravo zbog ovog događaja Ilija Jurišić je tri godine boravio u beogradskom zatvoru. Slučaj još nije okončan na sudu.

‘Brčanska Malta’ je i danas predmet političkih prepucavanja i špekulacija. Dok građani Tuzle ovu godišnjicu obilježavaju kao vojnu pobjedu i odbranu grada, u bh. entitetu Republika Srpska, 15. maj na Brčanskoj Malti se spominje kao “Tuzlanska kolona” i datum stradanja pripadnika JNA.

“Mi smo bili napadnuti i mi smo ti koji su se branili jer svaki čovjek ima pravo na odbranu ako je napadnut. Odgovornost za stradanje vojnika bivše JNA snosi Mile Dubajić koji je mladu vojsku natovario na kamione pune municije što je apsolutno kršenje svih pravila, propisa i konvencija. Važno je da Srbi koji su izgubili svoje najmilije znaju pravu istinu”, poručuju branioci Tuzle.

Centralna banka BiH, sjedište u Sarajevu

U raspravi o godišnjem izvještaju Centralne banke upozoreno je na problem povećanja vanjskog duga Bosne i Hercegovine. Iz sveobuhvatnog izvještaja Centralne banke vidi se da je vanjski dug Bosne i Hercegovine za šest godina udvostručen.

“Sav taj novac išao je u potrošnju, ništa u investicije. Zbog planiranih novih zaduženja udvostručavanje vanjskog duga će se dešavati sve brže i brže. Potrebno je da vlasti učine nešto kako se ne bi desilo da BiH uskoro, poput Grčke, ne bude u stanju da vraća svoje dugove.”, napomenuo je delegat Mladen Ivanić.

Dom naroda danas je usvojio godišnji i finansijski izvještaj Centralne banke za 2011. godinu, kao i izvještaje o radu Državne regulatorne komisije za električnu energiju godini, te Ombudsmena BiH u prošloj godini.

Francois Hollande sa suprugom

Novom predsjedniku Francuske obratio se predsjednik Ustavnog vijeća Jean-Louis Debre riječima: “Od danas, otjelovljujete Francusku, simbolizirate vrijednosti republike i predstavljate Francuze.”

Ljevica se nakon 17 godina vratila u Jelisejsku palaču.

Pedeset-sedmogodišnji Francois Hollande je 6. maja 2012. godine većinom glasova (51,6%) izabran za sedmog predsjednika Pete Republike i u narednih pet godina će biti na čelu jedne od velikih svjetskih sila i stalne članice Vijeća sigurnosti.

Nicolas Sarkozy sa suprugom

Iza zatvorenih vrata je Sarkozy predao nuklearne kodove novom predsjedniku, a zatim napustio Jelisejsku palaču u društvu supruge Carle Bruni-Sarkozy.

Danas će biti obznanjeno i ime novog francuskog premijera, a to mjesto bi trebalo pripasti Hollandovom bliskom saradniku Jean-Marcu Ayraultu, vođi socijalističkih poslanika.