Štrajkači su danas očekivali generalnog direktora Željeznica FBiH Narcisa Džumhura koji im je, navodno, obećao doći i razgovarati s njima. No, od njegova dolaska nije bilo ništa.

Radnici su dodatno revolirani najavom Uprave da će protiv sedmorice radnika pregovarača biti podnesene prekršajne i disciplinske prijave. Premda su ranije tražili isplatu dviju plaća, sada traže isplatu svih zaostalih plaća i materijalnih troškova, uplatu doprinosa, te povlačenje kaznenih i displinskih prijava protiv sedmerice radnika.

Željezničarima u Čapljini pridružile su se i kolege u Sarajevu i Tuzli. Njih pedesetak u Sarajevu blokirali su prugu u naselju Rajlovac te time onemogućili odvijanje željezničkog saobraćaja.

Na području Tuzle održan je dvosatni štrajk upozorenja u kojem su učestvovali predstavnici dva sindikata izvršnog osoblja i tehničko-kolske službe. Vozne kompozicije su bile zaustavljene u Kreki i Lukavcu. Tako će, kažu, biti i u narednim danima.

ftv / protest.ba

“Pretresene su dvije kuće koje je koristio uhapšeni. Tom prilikom je pronađena kompjuterska oprema koju je koristio.”, izjavio je Halid Emkić, glasnogovornik Policije Distrikta Brčko.

O svemu je obaviješteno Tužilaštvo BiH i SIPA. Za izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti Kazneni zakon Distrikta Brčko propisuje kaznu zatvora do pet godina.

Sam dragi Bog pogledao je hrvatske i srpske novinare kad je svojim nevidljivim prstima miješao kuglice u ždrijebu Davis cupa, i kad je raspored natjecanja namjestio tako da pobjednik meča Hrvatska – Ekvador ide na pobjednika meča Srbija – SAD, i još da pobjednik na pobjednika ide u Hrvatskoj. Nije se još tako smirila mreža u beogradskoj Areni nakon Isnerova neuspješnog returna na Đokovićevu treću meč-loptu, a već su nabrijani novinari počeli prebrojavati mrtve i ranjene u četvrtfinalu Davis cupa u splitskoj Areni, nije sudac rekao ni “gem, set, meč”, a već su mediji slali optužnice Međunarodnom sudu za ratne zločine na području Spaladium Arene.

Sam dragi Bog pogledao je tako hrvatske i srpske novinare miješajući svojim nevidljivim prstima kuglice u ždrijebu Davis cupa, pa će psi medijskog rata imati posla i prekovremenih sati najmanje četiri mjeseca.

Četvrtfinale Davis cupa između Hrvatske i Srbije igrat će se, naime, tek u julu, ali čim je iz Beograda dojavljen rezultat meča Srbija – SAD, a iz Zagreba odluka da se meč sa Srbijom igra u Splitu, udarnici hrvatskih i srpskih novinskih redakcija, iskusni veterani medijskih ratova, već su zauzeli čuke u dvorani i na krovovima oko Spaladium Arene. Žedni krvi, koju nisu okusili punih petnaest godina, nanjušili su novinarski lešinari rat, oslobodili u sebi hijene obeznanjene od gladi i pustili ih po naslovnim stranicama.

“U ugovoru koji sam potpisao s Teniskim savezom Srbije postoji i klauzula da u slučaju meča sa Hrvatskom ili Njemačkom nisam obavezan biti na klupi Srbije”, objasnio je otprilike veliki Nikola Pilić osjetljivu situaciju u kojoj se našao surovom voljom ždrijeba. Niki Pilić je, naime, s Njemačkom osvojio tri Davis cupa i tamo uživa status žive legende, a pošto je Splićanin – kako se to na hrvatskom kaže, Hrvat – i s Hrvatskom osvojio Davis cup, na putu do titule dva puta pobijedivši upravo u Splitu, posve je razumljivo zašto je aktivirao klauzulu iz ugovora i u splitskom četvrtfinalu rezervirao za sebe mjesto pred televizorom, izjavivši neposredno nakon pobjede u Beogradu kako mu “u Split nije pametno ići”.

Medijima, međutim, to ne samo da nije bilo dovoljno, nego i – više nego dovoljno.

“Nikola Pilić: U Split nije pametno ići!”, citirali su ga srpski novinari. “Nikola Pilić neće u rodni Split!”, prepisali su odmah hrvatski novinari. “Nikola Pilić ne želi u rodni grad, jer se boji reakcije splitske publike!”, objašnjavaju srpski kolege. “Nikola Pilić umire od straha i ne pada mu na pamet ići u ‘ustaški’ Split!”, zaključuju hrvatski kolege. “Nikola Pilić umire, ali poručuje: U ustaški Split ni mrtav!”, skratili su srpski novinari. “Srpski mediji otkrili: Nikola Pilić mrtav!”, javili su odmah hrvatski novinari. “Nikola Pilić ubijen usred Splita!”, urlali su zapjenjeni srpski dopisnici. “Srbi mučki ubili Nikolu Pilića u splitskoj Areni!”, nadglasavali su ih hrvatski reporteri.

“Hrvati optužuju Srbe za ubojstvo Nikole Pilića pred petnaest hiljada ljudi u grotlu splitske Arene!”, vrište naslovnice srpskih novina.

“Srbi optužuju Hrvate za masakr petnaest tisuća ljudi u splitskoj Areni!”, dodaju odmah hrvatske novine.

“Dvadeset hiljada Srba ubijeno u improvizovanom logoru u Spaladium Areni u Lori!”, javljaju srpski ratni reporteri.

“Pedeset tisuća mrtvih u napadu srpskih tenisera na Split!”, preciziraju hrvatski dopisnici.

“Srbija zavijena u crno: U ustaškom logoru Lora sto hiljada Srba pobijeno i bačeno u more!”

“Hrvatska u crnom: Split sravnjen sa zemljom, dvjesto tisuća mrtvih, preko milijun prognanih i nestalih!”

“Zašto Evropa ćuti? – Lora, novi Jasenovac: milion i po Srba likvidirano u najvećem genocidu posle Drugog svetskog rata!”

Nije tako prošlo ni dvanaest sati od pobjede Đokovića nad Isnerom i plasmana Srbije u četvrtfinale Davis cupa, a već do ujutro bolnice i izbjeglički logori bili su puni mrtvih, ranjenih i sakatih, hrvatska avijacija raketirala je beogradske mostove, srpski tenkovi orali su slavonsko blato, timovi UN-ovih istražitelja otkapali su masovne grobnice po Dalmaciji, kolone prognanika probijale su se kroz snježnu mećavu prema Banjaluci, stupovi dima vili su se nad Splitom, Šibenikom i Zadrom, Peta flota se usidrila u moru pred Dubrovnikom, a Međunarodni Crveni križ obavljao je inspekcije u logorima Lora, Stara Gradiška i Jasenovac. U nekoj vojnoj bazi u Nevadi Boris Tadić s teškim ljubičastim podočnjacima na licu objašnjava Baracku Obami da su Hrvati prvi započeli, a Ivo Josipović gnjevno pita Tadića što su srpski teniseri radili u Splitu, pet stotina kilometara daleko od svojih beogradskih terena.

Puna su četiri mjeseca ostala do meča u splitskoj Areni, a odvratne balave njuške novinarskih hijena već su namirisale krv i palež, zapišavši teniski teren i pripremajući ga u najboljoj tradiciji Srpske akademije nauka i umetnosti, Tuđmanove blajburške inteligencije, Politike Ekspres, Slobodnog tjednika, zagrebačke i beogradske televizije, Odjeka i reagovanja.

Hrvatski novinari dijele lekcije bahatim srpskim imperijalistima koji bi određivali gdje će se igrati, srpski novinari upozoravaju čitatelje da se igra u srcu tame, gradu čiji gradonačelnik mrzi Srbe, hrvatski mediji odgovaraju kako Srbi već kukavički traže alibi za novo srpsko Kosovo, srpski mediji apeliraju na međunarodnu tenisku federaciju da oduzme ustašama domaćinstvo dok je na vrijeme, Hrvati pribijaju Nikolu Pilića na stup srama i izdaje, Srbi pribijaju Nikolu Pilića na stup srama i izdaje, i sve to u novinama koje su izašle samo dan nakon što se saznalo da igraju Hrvatska i Srbija, i da igraju u Splitu.

Puna su četiri mjeseca ostala do meča u Spaladium Areni, i razumno je stoga na vrijeme se upitati što će tek biti u srpnju, kad Novak Đoković i drugovi konačno stignu u Split. Što će zadovoljiti metastazirane apetite krvožednih hrvatskih i srpskih medijskih lešinara, koji već sad u zloslutnim jatima kruže nad Splitom? “Serbia” i četiri ocila na Đokovićevom dresu? Hrvatske trobojke u dvorani? Srpska zastava na klupi? Jeziva, složna nacistička “Lijepa naša” s tribina? Zlokobna četnička “Bože pravde” usred Splita? Zborno “Ubij, ubij Srbina” iz petnaest hiljada grla? Tipsarevićeva tri prsta prema počasnoj loži? Gradonačelnik Kerum s ustaškom kapom i ispruženom desnicom? Zaklani linijski sudac? Linč srpske reprezentacije? Bomba u dvorani? Bomba na dvoranu? Tri kasetne bombe na dvoranu? Deset hidrogenskih bombi na dvoranu? Koliko mrtvih i ranjenih će biti dovoljno da meč opravda naziv “derbija četvrtfinala”?

Što, međutim, ako se – kojim čudesnim slučajem – ne dogodi baš ništa? Kako jednom reče Woody Guthrie – “što ako objave rat, a nitko se ne odazove”? Što kad bi, pretpostavimo načas, hrvatski i srpski teniseri javno izdali svoje nacije i povijesti i historije i domovine i otadžbine i Vukovare i Krajine, što kad bi u julu odigrali samo jedan normalni teniski meč, što kad bi netko pobijedio 3:2, a Đoković i Čilić se na kraju petog meča izljubili na mreži, i pružili ruku sucu, što ako se, hipotetski govoreći, srpska reprezentacija živa i zdrava vrati u Beograd?

Tko bi bio kriv za taj sramotni debakl i nezapamćeni organizacijski fijasko?

Prema informacijama koje je Fondacija Istina Pravda Pomirenje dobila od advokata Đorđa Dozeta, uskoro se može očekivati zakazivanje rasprave u Apelacionom sudu Beograd, a po žalbi na prvostepenu presudu Okružnog suda u Beogradu, kojom je Ilija Jurišić osuđen na 12 godina zatvora.

“Dobili smo informaciju da je formirano sudsko veće koje će raspravljati o našoj žalbi. Još uvijek ne znamo koji će sudija u ulozi izvjestioca nastupiti u ovom slučaju, ali je izvjesno da u skorije vrijeme možemo očekivati zakazivanje rasprave. Ne bismo voleli da se to dogodi preko noći jer bi to bila ilustracija uplitanja politike i da se sve želi prelomiti preko kolena. Tek neko razumno vrijeme, koje raspravnom veću Apelacionog suda treba da bi pronikli u suštinu predmeta, nagovještavaće prevagu prava nad politikom. Vjerujemo da će se rasprava dogoditi u naredna dva do tri meseca”, pojasnio je advokat Đorđe Dozet.

Ovakvo postupanje premijera RS-a predstavlja presedan u demokratskim društvima 21. vijeka i podsjećaju na sličnu, nezakonitu odluku koju je Vlada RS primjenila prije tri godine prema BHT-u, a poslije izvjesnog vremena sama povukla, upozorava Udruženje, ocjenjujući da ovaj zahtjev “predstavlja kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama, koji je obavezujući za sve javne organe u Republici Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini, te da je ovo, istovremeno, i direktan politički atak na slobodu izražavanja u BiH, te kršenje prava novinara na slobodno i dostojanstveno obavljanje novinarskih zadataka”.

U Udruženju BH novinari zapanjeni su činjenicom da premijer RS javno zahtjeva od ministara i čelnih ljudi upravnih organa i javnih preduzeća u ovom entitetu da rade nešto što je protivzakonito.

“Time je premijer RS u potpunosti prekršio svoja ovlaštenja i postojeće zakone, budući da vlade, premijeri i svi drugi javni organi u cijelom demokratskom svijetu moraju raditi transparentno i u interesu građana.To, također, podrazumijeva i jednaku otvorenost javnih organa prema svim novinarima i svim medijima.”

Udurženje BH novinari u saopćenju podsjeća “premijera i sve druge vladine funkcionere u RS da, ukoliko imaju primjedbe na medijske sadržaje ili neki drugi problem sa FTV-om, postoje važeće procedure reagiranja kroz relevantne medijske institcije i zakonom propisani načini sankcioniranja neprofesionalnosti novinara”.

“Sve drugo, pa i zahtjev za uskraćivanjem informacija FTV-u i zabrana javnim preduzećima da se reklamiraju putem ove medijske kuće, predstavljaju nedopustivo političko miješanje u rad medija i pritisak su na novinare uposlene u ovom javnom emiteru”, saopćio je Upravni odbor Udruženja BH novinari.

Jasminka Đumhur, ombudsman za ljudska prava BiH, smatra da u ovom slučaju postoje postoje dva aspekta. Jedan je političke odgovornosti, drugi pravne. “Uskraćivanje javnih tijela informacije prema bilo kojim serviserima, medijima indirektno dovodi i do ugrožavanja građanstva da dobiju inforemaciju. Nadležna tijela kao javna tijela dužna su osigurati informaciju građanstvu”, tvrdi Đumhur.

Instrukcija Milorada Dodika, smatra Sinan Alić, vršilac dužnosti predsjednika Helsinškog komiteta BiH, vrijeđa ljudsko dostojanstvo i udarac je temeljima slobodnog, demokratskog i civilnog društva u ovoj zemji.
Sve institucije u BiH kao javna tijela dužne su osigurati informaciju za javnost. Dakle, ta informacija za javnost uključuje prvenstveno i osiguranje primjene informacija o slobodi pristupa infornacijama, smatraju sagovornici FTV-a. U ovom slučaju krše se osnovna prava novinara jer im se onemogućava da rade svoj posao, ali i zakon o slobodi pristupa informacijama.

Ovim povodom reagovala je i Američka ambasada u Bosni i Hercegovini. Sjedinjene Države snažno podržavaju slobodu govora i slobodu izražavanja. Izabrani zvaničnici trebaju biti odgovorni biračima, direktno i putem medija. Novinari bi trebali biti u mogućnosti da svoje izvještaje temelje na najširem mogućem spektru izvora, stoji u reagovanju Ambasade SAD-a u BiH.

Reagovao je i OHR. Uputa da se bojkotuje jedan medij ograničava pravo građana da budu informisani i suprotna je principima slobode medija i slobode pristupa informacijama, ugrađenim u Ustav RS-a. Pristup informacijama promoviše veću transparentnost i odgovornost vlasti i ključan je u demokratskim procesima. Ovakve instrukcije su neprihvatljive u demokratskom društvu, stoji u saopćenju OHR-a.

U reakciji OSCE-a stoji da javni emiteri ne bi smjeli biti izloženi bilo kakvoj vrsti političkog pritiska i ograničenja. Zvaničnici vlasti moraju znati da postoje pravni mehanizmi za tužbe kojim rješavaju sporove, umjesto što šalju poruku o proizvoljnom miješanju u rad pojedinih elemenata sistema medija. BiH je bila jedna od prvih država u regiji koja je usvojila Zakon o slobodi pristupa informacijama koji je utemeljen na najboljim primjerima iz prakse iz čitavog svijeta. Instrukcija premijera RS-a upućena svim zvaničnicima vlasti, vladinim organizacijama i javnim preduzećima, nažalost, narušava principe ovog zakona.

U nemogućnosti da očito na drugi način kontroliše Informativni program FTV-a i spriječi profesionalno informisanje i građana Republike Srpske, premijer Milorad Dodik ovaj put je posegnuo za instrukcijama.

Kako smo već pisali, direktiva Milorada Dodika, potpisana 5. marta 2010. godine glasi:

“Poštovani, u slučaju da Vam se obrate urednici ili novinari Federalne radio-televizije upućujući vam poziv za gostovanje u emisijama radija ili televizije ili za davanje izjava, komentara i reakcija za Federalni radio ili televiziju, isti poziv treba da odbijete i uskratite ovu medijsku kuću za bilo kakvu saradnju koja podrazumjeva i eventualni marketing. Također, potrebno je da o navedenom obavijestite uprave i upravne organizacije koje se nalaze u Vašem sastavu. Instrukcija se odnosi i na samostalne uprave, upravne organizacije i javna preduzeća. S poštovanjem, predsjednik Vlade Milorad Dodik.”

Možemo zahvaliti Bogu što Evropa posjeduje sve strane svijeta, pa možeš birati na koju ćeš stranu. Između ostalog, preobraćenik mora da zna smjer kojim se kreće kako bi izabrao najlakši i najbolji način da izvrši misiju preobraćanja i tu ne smije da omane. Početak putovanja određuje završnicu metamorfoze.

Pored svih ovih ujdurmi i furtutmi, nadolazećih i naprolazećih hipokriza i bolesnih hipofiza, pojaviše se svakojake tričave kučine i klinčeve trice, vladine koncesije i nevladine organizacije, zajedničke oružane brigade i propali organi javnog reda i mira. Između ostalog, kao šlagort na voćni jogurt, pojaviše se po vascijeloj nam zemljinoj kori i takozvani preobraćenici.

Sama riječ preobraćenik na ušnu školjku djeluje škakljivo, čim je čuješ kao jež se nakostriješiš, jer ima nešto mistično u sebi i tjera čovjeka da se dade u psihofizičku napetost i misaonu aktivnost. Po sebi pojam preobraćenosti ne govori mnogo, jer zbog svoje širokosti misaonom subjektu magli vidike, te on ne može znati o čemu se tu govori i od čega se onaj što mu se obraća – preobraća. Da li se tu radi o preobraćanju iz vjere u nevjeru, nevjere u vjeru, ili možda o skidanju sa filosofije i prelaženju na teže droge, recimo teologiju ili političku ideologiju.

O čemu je tu zapravo rije’t? – zapitao bi se čak i penzionisani čobanin Stole s manjačke visoravni. Preobraćenost, bez dvojbe, ima veze sa tranzicijom, jer od kad putujemo ovim tranzitnim autoputem, zapazio sam da preobraćenika ima na svakome koraku. Na jednom kilometru puta nema šanse a da ih ne primjetiš barem pet komada, naravno, u vidu autostopera. Stoje kraj puta s dignutim palcem, odjeveni u crvene ili žute majice a kad uđu u automobil već ih možeš vidjet preodjevene u drugu uniformu kako umjest’ palca dižu dva, tri , četiri prsta – a neki dižu cijelu ruku.
- Jel ti to vataš mušice?
- Ma jok baja, pozdravljam Evropu! – odgovara preobraćenik.

Lični opis preobraćenici promjene brzinom svjetlosne iskre bez šanse da ti njihova metamorfoza upadne u oko – nešto slično kameleonima. Nosati malograđanin za tren oka postane prćasti gospodin, ćelavci se u roku od pet minuta preobraze u kosijanere, brkati u bradate, bradati u ćosave, i da ne nabrajam.

- Đe idemo, baja – pita preobraćenik šofera.
- Đe drugo do u Evropu? – odgovara šofer. – A ti?
- Ma i ja ću sa tobom, pa kud puklo da puklo!

Ni pet ni šest, poslije uvodnog razgovora, već počinje metamorfoza budućeg Evropljanina. Oblik lica, dužina brade, modna kreacija, odabir prsta koji će sližiti kao simbol, te vokabular, sve zavisi od pravca kojim preobraćenik ide. Na zapadu su jedna pravila, na istoku druga, a za sjever opet neka sasma treća – jug nećemo spominjat jer se sa juga najčešće bježi u «toplije krajeve».

Možemo zahvaliti Bogu što Evropa posjeduje sve strane svijeta, pa možeš birati na koju ćeš stranu. Između ostalog, preobraćenik mora da zna smjer kojim se kreće kako bi izabrao najlakši i najbolji način da izvrši misiju preobraćanja i tu ne smije da omane. Početak putovanja određuje završnicu metamorfoze. Npr. ako te autoput odvede na sjever a tebi umeđuvremenu nije izrastao dovoljan broj dlaka, ne možeš se nadati dobroj ugodi jer slabo da će ti klima pasovati. Isto tako, ako kreneš južnije od juga moraš voditi računa o kakvoći sredstava za depilaciju – to je, braćo slatka, čista aristotelovska logika. U slučaju da ne znaš kamo goniš ne možeš se nadati uspjehu i metamorfoza će postati čista boza. Najbolji način da se odredi pravac puta je instinkt i lični afinitet. Ko voli slatko sigurno neće ići u Slano, mudrac neće htjeti u Ne-Um, a onaj kojem je svega preko one stvari poželjeće otići negdje daleko od Jajca, čak mu ni u Sisku neće biti baš najugodnije. Mogućnost preobražaja je nevjerovatna i u svakom slučaju onaj ko posjeduje avanturistički duh krenuće putem metamorfoze. Pa ko voli neka izvoli i srećan mu put.

piše: Ernest Bučinski

piše: Delmin Burski

Dok je u Japanu predstavljeno dvadeset stranica o Bosni i Hercegovini u kojem je japanska novinarka pozvala svoje zemljake u posjetu zemlji koja je prolaz između Istoka i Zapada, u prljavoj državi su spašavani životi.

Ni samo svjesno koliko je blizu smrti, maleno djete u trošnoj kućici nekakvog blatnjavog prihvatilišta, s četiri mjeseca teškog života u svojim plućima, nijemo je molilo za milost. Bezimena majka nezaposlena, prevarena i ostavljena, tražila je nešto za dijete, za sebe samo posao.

Iz prljave se države vodila i borba oko čovjeka s imenom. Jedni su napadali druge, treći se držali po strani. Spominjali su se ponosi i prkosi, nudio se novac za slobodu u koju svaki nedužan vjeruje.

Tražilo se skidanje ljage s imena i prestajanje odmotavanja rana, dok ljagu nepravde sa života u blatnjavoj ulici nema tko skinuti. Novac kojim je kupljena sloboda, u koju svaki nedužan vjeruje, neće kupiti život u kojeg sve manje vjeruju oni iz blatnjavih ulica a i oni iz popločanih aleja, a koji gladuju.

Nikada prvi čovjek države neće istog trena skočiti i ugaziti u blato kako bi vidio tog napaćenog, gladnog čovjeka o čijem zadovoljenju pravde on priča. Nikada neće okrenuti leđa drugoj dvojici predsjednika kako bi kupio život za čovjeka u čiju se budućnost kune.

Pozivi iz blatnjave ulice žalosni su i stvarni su. I što je najgore, sve češći su. Stvarno je i okretanje leđa tisućama ljudi kako bi se kupio još jedan život iz zatvora umotan u protekcije i mandate. Život umotan u četiri vlažna zida u logoru od države, nebitan je. Priče o zacjeljenju rana i ganjanju pravde smješne su, jer nikad nepravednije ljudi nisu živjeli niti se načimaju i stvaraju veće rane.

I pozivi u Japanu iz počišćenih fotografija u desetljećima nepočišćenu zemlju smiješni su. Turističke atrakcije propadaju kao što propada Bosna i Hercegovina koja više nije prolaz između Istoka i Zapada nego ogromna rupa između.

Na počišćenim fotografijama nema blatnjave ulice niti isprevrtanih kontejnera. Na pročišćeniom fotografijama nema ljudi koji kupuju slobodu, u koju svatko nedužan vjeruje, a ne plaćaju živote. Ne piše da se ovdje spašavaju veliki, a mali šalju u smrt.

Možda 30 tisuća primjeraka onih dvadesetak stranica dovuče dovoljno Japanaca, pa da nahrane i počiste zemlju. I od velikih i od smeća.

Dvogodišnji Adil Kargić iz Tešnja od rođenja vodi tešku bitku protiv oboljenja malog mozga i kičme.

Od pet članova porodice Karagić niko nije zaposlen i jedva preživljavaju, a finansiranje skupog liječenja malog Adila je nedostižno.

Operacija se može obaviti na klinikama u Bosni i Hercegovini ali Kargići nemaju novca ni za prijevoz do Zenice, Tuzle ili Sarajeva pa se nadaju da će uz pomoć dobrih ljudi omogućiti malom Adilu ozdravljenje.

Adilu Kargiću možete pomoći uplatom na račun:

199-000-00000000-23
506111-931585 Sparkasse Bank Tešanj
s naznakom: za Adila Kargića

Federalna televizija je danas objavila dvije vijesti koje jasno nagovještavaju šta čeka ionako inertno glasačko tijelo ove zemlje, pa će tako sve zvanične informacija iz entiteta RS biti uskraćene, prema zvaničnim istraživanjima, najgledanijoj radio-televizijskoj stanici u Bosni i Hercegovini.

Naime, Milorad Dodik, premijer bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska je svojim ministrima 5. marta 2010. godine uputio sljedeću direktivu:

“Poštovani, u slučaju da Vam se obrate urednici ili novinari Federalne radio-televizije upućujući vam poziv za gostovanje u emisijama radija ili televizije ili za davanje izjava, komentara i reakcija za Federalni radio ili televiziju, isti poziv treba da odbijete i uskratite ovu medijsku kuću za bilo kakvu saradnju koja podrazumjeva i eventualni marketing.

Također potrebno je da o navedenom obavijestite uprave i upravne organizacije koje se nalaze u Vašem sastavu. Instrukcija se odnosi i na samostalne uprave, upravne organizacije i javna preduzeća. S poštovanjem, predsjednik Vlade Milorad Dodik.”

Istovremeno, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović je najavio mogućnost povlačenja srpskih predstavnika iz bosanskohercegovačkih institucija ukoliko se “nastavi pravljenje privatne države od strane nekih bošnjačkih zvaničnika”. Radmanović tvrdi da Bosna i Hercegovine, umjesto na evropsku, sve više liči na privatnu državu, te da se tako ponašaju pojedini članovi Predsjedništva BiH, kao i poslanici, ministri, diplomate i pojedini državni službenici.

Naime, Radmanović svom kolegi iz klupe Harisu Silajdžiću aktuelnom Predsjedavajućem Predsjedništva BiH zamjera što je otišao u London ne obavještavajući druga dva člana tog zajedničkog tijela. Treći član Predsjedništva Željko Komšić se nije izjasnio povodom ovog slučaja.

Pored ovakve Dačićeve policije koja je neobično hrabra kad treba zaštititi drvoseče na Bulevaru revolucije ili žestoka kad u punoj razbijačkoj opremi valja srušiti kiosk brze hrane pod imenom “Loki”, ali koje nigde nema kad se bilo šta važno dešava – srpskim fašistima nije bilo teško da u novobeogradskom Bulevaru Zorana Đinđića u noći između četvrtka i petka ponove nacističko-rodoljubivu akciju iz 2007. godine kad su table sa imenom pokojnog srpskog premijera prekrili napisima “Bulevar Ratko Mladić”.

I ovog puta, kao obično, policija se prava nevešta; do podneva nije bilo nikakvog saopštenja iz ovdašnjih MUP-kioska, mada su fašisti ostavili svoj potpis “1389. org”, iskreno uvereni da će se I ovog puta izvuči s malim (čitaj: nikakvim) kaznama za “kršenje javnog reda i mira”.

U mnogobrojnim pronacističkim medijima Srbije ova se akcija odavno najavljivala; 12. mart nije samo datum kad je ubijen Zoran Đinđić, 12. marta je i rođendan Ratka Mladića – pa se iz ove dve činjenice jasno može izvući inspiracija za noćašnju koljačku instalaciju na Novom Beogradu.

Zvuči neverovatno, ali je istina: beogradska policija noćas ništa neobično nije primetila na Bulevaru Zorana Đinđića. Desetine prelepljenih tabli, stotine nalepnica i postera ratnog zločinca Ratka Mladića, iznenadile su Dačićeve dečake koji se, ipak, mnogo bolje osećaju kao Đilasovi telohranitelji nego kao pravi policajci.

Ali, kako Srbija nije prava država – ni policajci nisu pravi. Autentični su jedino srpski fašisti koji vredno rade, uvek bezbedni i zaštićeni.

Prvi dio | Drugi dio | …

Ptice, vode i livade, sve je to bilo lagano jutarnje, proljetno gibanje slika, kao san trepetljivo micanje sjena i osvjetljenja, a ipak Filip nikako nije mogao progutati svoje potištenosti, što ga je stegla u grlu kao neshvatljivo klupko žalosti. Brzovlak stigao je na kaptolski kolodvor nešto poslije tri, a sada je već oko grada stao da raste proziran sjaj modrog, svježeg, travanjskog jutra, punog svjetlosti nad njivama i nad oranicama. Svileni vjetar jutarnji, teški, bijeli, trudni travanjski oblaci, mirisi na poljima i boje u daljinama, sve je raslo kao tiha instrumentacija modrog jutarnjeg buđenja. Iz daljine, iz otvorenog terena, preko oranica razlijegala se brončana jutarnja zvonjava, a nad zelenkastom bakrenom jabukom kaptolske fratarske crkve gomilahu se teški, bijeli oblaci, te se vrapci pod krošnjama platana uznemiriše glasno, kao pred ranu jutarnju kišu.

Da, tu je ležao pred Filipom u miru jutarnjem Kaptol, sjedište gornjopanonskog i ilirskog biskupa, slavna protuturska tvrđava šesnaestoga vijeka, na rubu posavskoga blata i močvara, grad Filipova djetinjstva i prve mladosti, gdje ga nije bilo toliko godina, a gdje mu se jutros pričinilo sve tako poznatim, a opet toliko stranim, kao da je negdje davno več umro i kao da kroz koprene nejasne neshvatljivosti prozire zaboravljene obrise mrtvih stvari i događaja.

Preko šetališta, gdje su pod platanama cvali krugovi crvenih i žutih tulipana, vukla su se niz drvored polagano mesarska kola, pretovarena krvavim goveđim butovima; jedna se plavkasta teleća noga zaplitala među žbice, te je tako izgledalo kao da će tu plavkastu teleću nogu točak prelomiti u zglobu. Fasciniran tom plavkastom, oguljenom telećom nogom, zaputio se je Filip za mesarskim kolima preko mosta, pa uz mahovinom obrasle sive fratarske plotove našao se u Fratarskoj ulici. Na dnu dudovog drvoreda, pod strmim krovom jedne duge prizemnice, odmah kraj prvog prozora uz smeđi plot, stajala su visoka, zelenkasta, drvena vrata, zatvorena, zaključana lokotom i gvozdenom motkom, sa limenom tablom i natpisom: kraljevska mala prodaja duhana.

Tu je davno, prije trideset godina stajala trafika njegove majke, gospođe Regine, a tu stoji još i danas trafika kao u vrijeme njegova djetinjstva, kada su vode kapale po zarđalim žljebovima i čuli se ždralovi kako plaču u tamnim noćima visoko nad gradom. Tu još uvijek stoji stuba od trule cigle, a prag su izglodali štakori. I roleta je na oknu isto tako poderana kao i prije trideset godina, a tamo, iza rolete, ona vlažna, pljesniva, mračna soba s trulim podom, gdje se on toliko naklečao iza željezne peći u kutu.

Kleči Filip u polumraku i potpuno je sam u sobi, samo se izvana čuju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko žljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljica od živadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostićem, pun slame, smeća i pahuljica od živadi, a jedna mala lađica od novinskog papira, ta draga dječja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namoćena, pred potonućem. Sagnuo se Filip, da podigne svoju malu brodolomnu dječju lađicu iz smrdljive lokve (nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima), ali mu se to već u isti tren pričinilo preglupim: tako je stao pred trafikantičin prozor i zagledavši se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomično, dugo.

Tu odmah iza zida stajao je mamin eliptični politirani stol, a na stolu crvenkasti baršunasti album s fotografijama. Crveni baršunasti album, ta skupocjena, tajanstvena knjiga bila je okovana zlatnim plehom, a imala je na prednjim koricama herolda u viteškom oklopu s trubom: preko trube bio je prevješen stijeg s dva raskriljena ogromna orla. Taj izblijedjeli baršunasti album s vitoškim trubačem, to je bila jedna od onih tajanstvenih svetinja, koju je bilo zabranjeno dirati. To se je svetogrđe kažnjavalo dugotrajnim klečanjem iza peći, gdje je zaudaralo po štakorima. A tu uz prozor, na drugoj strani te oguljene sive stijene visjela je neshvatljivo divna, ebanovinom uokvirena slika ženskog akta, koji nije imao više od trideset centimetara, a uljena ploha počela je već pokazivati prve pjege gnjileža: zelenkastosivo osvjetljenje gologa tijela stalo je dobivati nadnaravnu boju prozirne pojave, koja je izgledala kao da nije stvorena ljudskom rukom.

Njegova majka, ta najtajnovitija pojava njegova djetinjstva, trafikantica Regina, koju su svi zvali Regina, a ona se je zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja te nikada nije naučila dobro hrvatski, čuvala je ljubomorno tu tajanstvenu, ebanovinom uokvirenu sliku nepoznate gole žene, kao relikviju, a Filip nije nikada otkrio, ni što prikazuje ta slika ni odakle je njegova majka tu sliku donijela. Ta ga je slika mučila godinama, i to nije bila jedina tajna, kojom je sebi razbijao svoju glavu, sjedeći tu uz ovaj prljavi prozor, pod ovom razderanom roletom i slušajući vjetar kako urla na tavanu. Kraj ovog prozora razbolio se smrtno one jesenje noći, kada su prolazili gradom engleski konji u dugim povorkama za transwaalsko ratište, a noć je bila maglena, listopadska.

Čulo se, kako u pari toplog konjskog vonja tutnje kopita o daske drvenoga mosta na uglu Fratarske. Ti konji bijahu na putu za daleka, nepoznata, južna mora, na putu za ekvator, gdje blistaju tajanstvene zvijezde južne polutke. Crne nakatranisane lađe, što škripe po dalekim lukama, čekale su te konje, da ih progutaju i prebace nekamo neshvatljivo daleko, gdje plaze udavi i bodu otrovni komarci. Prošlo je bezbrojno mnogo engleskih konja te noći, protutnjala je šuma tih crnih, lomnih konjskih nožnih stabljika, što se gibahu uznemireno, više kao noge nekakvih čudnih, potkovanih ptica nego kopitara. Te noći mati nije spavala kod kuće čitavu noć. Odbila je već davno ponoć na fratarskom tornju, a povorci engleskih konja nije bilo kraja: konji su prolazili neprekidno, jedni za drugima, repovi, glave, kopita, u beskrajnim tamnim gomilama repova, vratova i kopita. Masa grivastog mračnog mesa i rzanja, od čega su počela zvoniti stakla na prozorima kao od grmljavine.

Uznemiren tom neobičnom grmljavinom, usplahiren od samoće i od bdjenja, Filip se dovukao do ovog prozora i podigao tu masnu, poderanu roletu samo toliko da mu je pogled dopro do konjskih trbuha: provirujući tako ispod rolete on se izgubio zastravljen onim neshvatljivo mračnim micanjem tamnih konjskih bedara, gnjatova, zglobova, kopita, u bolećivom treperenju od straha i od neobične, mutne, veličanstvene emocije. Pritisnuvši tako nos i čelo i glavu o hladno staklo, Filip je gledao povorku konja kako putuje u Južnu Afriku, a bila je duboka noć i mati se nije vraćala. Usnuo je spram jutra, kada su fratri već zvonili na ranu jutarnju misu, a majke nije bilo. Prvi pogled, kada se probudio: mamina postelja bila je prazna.

Trafikantica Regina došla je kući oko osam, pogladila ga po kosi i rekla mu neka obuče svoje baršunasto odijelo, jer da idu u grad. Majka ga je pomilovala i rekla mu je: Zygmusik! To je bio znak naročite milosti i blagonaklonosti, kad bi ona stavila svoju ruku na njegovu kosu, a pogotovo, ako ga je nazvala njegovim pravim imenom, a baršunasto odijelo bilo je (već samo po sebi) simbolom svetkovine i najneobičnijih događaja. U svom tamnomodrom baršunu, sa čipkastim okovratnikom, s manšetama i jabotom, Filip je sam sebi izgledao neobično svečano i otmjeno (kao kakav viteški sredovječni sokolar sa čipkama i baršunastim baretom), a trafikantica Regina, potpuno hladna spram svoga djeteta, mnogo je polagala na dekorativnu stranu njegova izgleda. (Time se je izdvajala iz kruga svojih sustanara oko trafike i u tome bio je naglašen nekakav naročit prkos iz socijalnog otpora, kao da ona ipak nije isto s ostalim siromasima u dvorištu i preko puta: trafikantičino dijete bilo je uvijek pomno oprano i najbiranije obučeno i baš taj fantastičan i lutkast potez ukusa njegove majke bio je poslije uzrokom teških sudara u krugovima Filipovih drugova. Za trafikantičino dijete govorilo se po gradu da mu je otac biskup, a taj glas otrovao je Filipovo djetinjstvo neizlječivo i gorko.)

Putovali su u grad dugo u hladnom i nezagrijanom vagonu, a u gradu ostavila je mati Filipa u jednoj kavani pod staklenim lukom izloga, kod mramornog stola; naručila je za njega čokoladu i rekla kelneru neka pripazi na maloga, da će se ona skoro vratiti. Već u kavani, Filip je bio u vrućici: sve okomite crte nestajale su pod njegovim pogledom u beskrajnim vertikalama, a vodoravni potezi kružili su oko njega vijugavo kao neprekidno i uznemireno talasanje linija. Mati se vratila tek poslije podne. Oči su joj bile mutne, umorne, natečene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip po prvi put ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao clown, a pod tom bijelom brašnjavom obrazinom da ima jedno drugo, žalosno, sivo, izmučeno lice. Mahao je nogama, jeo već treću čokoladu sa slatkim vrhnjem, a mati ga je u kavani ponovno pogladila i rekla mu tiho, kroz suze, da sada idu u posjete jednoj gospođi i da tamo mora biti vrlo učtiv.

“Ti si moj dobar, mali Zygmusik, zar ne?”

On je dobar i malen i Zygmusik i to još njen? O, kako je sve to bilo neobično i svečano! Tada je primijetio da je stavila na sebe svoj starinski zlatni nakit, i starinske okovane naušnice, što ih je čuvala u svilenoj, pojastučenoj kutiji, a Filip se nije sjećao, da bi ih bio ikada vidio na svojoj majci. U teškoj crnoj svili, sa starinskim nakitom, njegova mati izgledala je vrlo otmjeno. Lice joj je bilo potpuno beskrvno, bijelo kao da je mrtva.

Bilo je sasvim mlačno listopadsko poslijepodne. Idući s majkom on je u jednom parku na tratini ubrao tri tratinčice i držeći tako u ruci ta tri topla, uvela cvijetka, ušao je za majkom u visoku, čađavu, mračnu kuću sa staklenim vratima. Stakla bila su na tim ulaznim vratima crvenozelenkasta, a vrata, na kojima je mati pozvonila, lakirana, blistava i neobično visoka. Ušao je u sjeni svoje majke, osjećajući njenu končanu rukavicu u svojoj ruci, i to, kako kroz onaj konac mamine rukavice bije neka neobična toplina. Ulazeći tako za majkom kroz mračne sobe i predsoblja, otirući se o sagove i ogledavajući se na razne stalke i neobične predmete, njemu je bilo jasno samo to, da tu ima mnogo soba i da je to sve neobično visoko: i vrata, i peći, i pokućstvo, i zavjese, i prozori! Debeli sagovi, odsjaj politura i porculanskog posuđa po staklenim ormarima, slike koje pokazuju zečeve i srne na srebrnim pladnjevima, teški, dlakavi, sukneni stolnjaci i naslonjači, sve ga je to neobično uznemirilo i on je čupkao nervozno one tri tratinčice svojim znojnim prstićima.

Gospođa, koja ih je primila, imala je surovo, dlakavo lice i ogromnu, sasvim kao ugljen crnu frizuru: zlatne zube, zlatne narukvice, zlatan lorgnon, a prste krcate prstenjem i draguljima. Kada ga je dotakla svojom koščatom rukom za podbradak, Filip je na svom usijanom obrazu osjetio neugodan i neobično hladan dodir zlata. Ta crnokosa gospođa dala mu je u srebro zamotanu pločicu čokolade i poslala ga u drugu sobu, jer da ima nešto da govori s mamom, a on će se dotle u drugoj sobi igrati s Faraonom. Faraon, to je bila šojka u krletci od žute mjedi, i kada je Filip stupio preko praga, Faraon mu se javio promuklim i hrapavim glasom: Bon jour, monsieur!

Protrnuvši od tog ptičjeg glasa, bez daha, nepomično, Filip se pripio uz jedan ogroman pojastučeni starinski naslonjač, osjećajući kako mu prsti polagano ulaze u staniol, kako se čokolada topi u njegovoj ruci, kako ne zna što da počne sa svojim zgužvanim cvjetićima (da ih baci), kako mama plače preko u sobi, tiho, sasvim tiho, ali plače, a šojka čeprka po svojoj krletci, vrti vrtaljku, lupi lješnjake, brusi svoj kljun o blistave žbice i sve je tako neugodno, zagušljivo, mračno, pretoplo, sve se lijepi kao rastopljena čokolada, sve zaudara po gadnoj kreštavoj sivoj ptici. Bon jour, monsieur!
Te noći zaurlao je vjetar s prvim snijegom. Lomio je granje, rušio žbuku u dimnjaku (te su se i štakori na tavanu primirili od straha), ždrijebe je kod pekara preko puta prebilo nogu, a Filip je čitavu noć bulaznio o engleskim konjima, o gavranu, koji govori francuski i o tome da je čuo mamu gdje plače. Vidio je svoju mamu gdje je mrtva, u neobično sjajnom ogledalu kako sjedi kao u staklenom izlogu, a pred njom na stolnjaku stoji paketić banknota (crvenozelenkasti sveščić banknota svezan ljubičastom vrpcom, to je neobično jasno vidio pred sobom na dlakavom, suknenom stolnjaku), a gavran iz druge sobe viče francuski: Bon jour, monsieur!

Vjetar u dimnjaku, tmina i mamin plač u tmini.

Nikada se nije usudio da bilo što zapita tu šutljivu ženu, ali te noći, već više u zagrljaju smrti, on je zapitao majku sasvim prirodno, zašto plače?

Nije odgovorila ništa. Tihi jecaji. Ustao je i pošao do mamine postelje. “Mama! Što je tebi? Zašto plačeš!”

Kako je stajao uz majčinu postelju, bosonog, u svojoj dugoj spavaćoj košulji, mislio je da će ga mati potjerati natrag, ali dogodilo se obratno: ona je uzela obje njegove ruke i stala ih cjelivati i tako (ni sam nije znao kako se to zapravo dogodilo), našao se u njenoj postelji, osjećajući samo to, kako je mamino tijelo hladno, a suze vrele kao rastopljeni vosak; tako je plakao s njom, a vani je urlao vjetar, rušio dimnjake i nosio mrtve ptice i uvelo lišće. Te noći je pao u tešku upalu pluća i ostao tako između života i smrti dugu jednu zimu, upropastivši svoje bronhije i lijevo plućno krilo za čitav život.

A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim konjima.

“Drama jedne provincijalne trafikantice! Gavran koji govori francuski! Banknote na stolnjaku i ona antipatična stara baba sa crnom perikom! Kakva je to bila drama? Kakav je ono bio tajanstven posjet u onoj mračnoj palači? Gdje je to sve danas i kamo se to sve rasplinulo kao magla?”

Stojeći uz taj prljav prizeman prozor, sasvim uz staklo, tako da je čuo kako negdje iza stijene u sobi kuca sat, Filip je osjetio kako se netko iza zavjese u sobi miče, i kada se iza poderane rolete pojavilo nečije žuto, pospano, bradato lice, Filip se trgnuo i sav zbunjen i uznemiren hitrim je koracima pošao niz ulicu, do fratarske crkve. Crkva je bila prazna. Jedna je prosjakinja glasno uzdisala pred žrtvenikom Blažene Djevice, barokne carske figure, s krunom na glavi i žezlom u ruci, u crvenkastom brokatnom plaštu, izvezenom zlatnim ljiljanima. U ogromnoj zgradi bilo je vlažno, hladno, vonjalo je po mokrom pepelu i po gnjilim krpama. Iza glavnog oltara izgledalo je kao što izgleda iza kazališnih kulisa: stare prnje, škrinje, daske, ljestve, paučina, petrolejke, flaša s terpentinom, kliješta. Sve jedna stara, već odavno odigrana predstava, koja još uvijek traje, a ne zna se zapravo zašto. Zastave na žrtvenicima, likovi svetaca, mramorni andeli, vlažan sumrak i daleki cvrkut ptica oko tornja. A vani oko crkve travom obrasli grobovi. Ogromne plohe bijelih baroknih zidova, isprane kišom i vjetrom, s lastavičjim gnijezdima i tragom vrapčjih, a uz porušenu i zimzelenom obraslu ogradu od crvene cigle stari grobovi kovača i kovačica, poštovanih cehovskih majstora i gospode opata i kanonika panonskog kaptola, sa zvučnim naslovima i sredovječnim grbovima njihovih crkvenih časti.

Pod ogromnom granitnom pločom u sjeni apside leži tu jedan grof Uexhuell-Cranensteeg, koji je dojahao ovamo na tursku granicu u čipkama Luja Petnaestog a onda umro u ovom panonskom blatu i ostavio za sobom na Kostanjevcu stodvadeset praznih soba, koje stoje tako iza njega već dvjesta godina prazne i netaknute. Tu leži i opat Blažene Djevice kanonik Lovro, pod već visokim čempresom, prijatelj njegove majke Kazimiere, za koga je Filip jedno vrijeme sumnjao da bi mu mogao biti ocem, a tamo negdje uz glavnu stazu lijevo, sav obrastao travom, sa crnom ovalnom pločicom na teškom masivnom križu, tu je grob njegova legitimna oca Filipa, sobara i ličnog kamerdinera Njegove Presvjetlosti Biskupa Silvestra, po kome se on sam iz vlastite inicijative prekrstio u Filipa, premda je bio kršten na ime poljskog kralja Sigismunda, a i u školi su ga sve do gimnazije zvali Sigismund. Filipov otac umro je kada su Filipu bile dvije godine i on nije zapravo znao, sjeća li se on svoga pokojnoga oca doista ili samo po fotografijama iz baršunastog albuma. Otac Filipov bio je sluga biskupov, sobar, koji je navodno došao u biskupsku službu na kaptolskom gradu na preporuku jednog madžarskog grofa, a fotografija u maminom albumu prikazivala ga je u galoniranoj grofovskoj livreji kao “valet de chambre-a”, u lakiranim polucipelama i bijelim končanim čarapama, što su pod koljenom bile podvezane bogato urešenom zlatnom podvezicom. Obrijano, blijedo lice, s jakim strastvenim zarezima oko usana i zdravim zubalom, jedna je savršeno bezlična pojava, s hladnokrvnim pasivnim pogledom rođenoga sluge, taj Filipov tajanstveni otac stajao je nad njegovim djetinjstvom kao sjena, pred kojom je on godinama strepio. Taj mrtvac, koga se Filip sjeća samo sa odra, kada je ležao između maćuhica i papirnatih čipaka, počeo je da živi u Filipovoj fantaziji kao sve teže i sve mračnije pitanje. I eto ni danas, nakon četrdeset godina, Filip nema na to pitanje odgovora: da li je ta trula livreja pod tim hrastovim križem doista njegov otac ili je to bio samo jedan potez njegove majke trafikantice, za koju se govorilo po gradu mnogo, ali koja nije nikada ni na jedno njegovo pitanje dala nikakav odgovor, po kome bi se moglo bilo što zaključiti, što se ne bi pokrivalo sa strogim zakonskim dokumentima. A po tim zakonskim dokumentima taj madžarski grofovski sluga Filip uzeo je botelsku sobaricu Kazimieru (koja je pred tim služila po zapadnoevropskim velegradovima i govorila nekoliko evropskih jezika) i tu u biskupskoj službi na kaptolskom gradu rodilo im se dijete u desetom mjesecu zakonitog braka, kršteno u krstionici.

Prvi dio | Drugi dio | …

>> sljedeći nastavak djela Miroslava Krleže – Povratak Filipa Latinovicza u četvrtak, 15. marta 2010. godine

piše: Gojko Berić

Ko je kriv što se slučaj Dobrovoljačka, nakon skoro osamnaest godina, političko-pravnom alkemijom pretvorio u slučaj Ganić – o tome ovih dana cvrkuću i vrapci na granama. Tezi prema kojoj glavnu krivicu za to snose pravosudne institucije priklonio se i Sulejman Tihić, pomenuvši pri tom i ubistvo Hrvata u Grabovici, kao i zločine koje su počinili “svi oni kriminalci i mudžahedini”. Bosanska patriotska stranka (BPS) uzvratila je Tihiću saopštenjem u kojem upravo njega i SDA optužuje za procese “protiv bosanskog rukovodstva”. Tihić je označen kao “nastavljač licemjerne i antibosanske politike SDA, koja je opstruirala istrage za ratne zločine i skretala istrage sa pravih krivaca na nevine ljude”.

U pomenutim optužbama, sročenim u kabinetu stranačkog lidera, generala Sefera Halilovića, nije teško prepoznati tragove njegovih neraščišćenih računa sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, kojima se Halilović bavio u svojoj knjizi “Lukava strategija”. U saopštenju BPS-a ne pominje se Izetbegović lično, već vrh SDA, ali su aluzije na reciprocitet njegove moći i njegove uloge u ratnim i poratnim godinama očigledne. Tihić nije imao nikakve veze sa ratnim zločinima koje su počinili Bošnjaci. Naprotiv, i sam je bio logoraš. Da su u to vrijeme sve poluge koje su funkcionisale na teritoriji i u ime krnje države, uključujući i njeno improvizirano pravosuđe, bile u rukama SDA, ne treba nikome objašnjavati. Međutim, očekivati od Tihića da kaže kako su neke pravosudne institucije bile pod direktnom kontrolom stranke kojoj je on na čelu, bilo bi previše.

Vrijeme takve kontrole je prošlo, jer sredstva koja politika koristi u ratu nisu ista ona koja upotrebljava u miru. Svaka politička oligarhija gaji pretenzije da pravosudne institucije nekako uskladi sa svojim potrebama. Čovjek je kvarna roba, potkupljiv i sklon strahovima. A tužioci i sudije su živi ljudi. Dok pišem ovu kolumnu, zamišljam kako neko od njih upravo drži u rukama neki vruć predmet, možda po peti ili deseti put, koji će poslije svega ponovo završiti u mraku najniže ladice. Jedan od najmoćnijih ljudi u SDA kaže na televiziji da nikada nije telefonom zvao nekog tužioca ili sudiju. Fenomen telefoniranja iz političkih kabineta u pravosudne institucije star je valjda koliko i sam telefon. Ali kad bi sve to bilo samo stvar telefonije, dovoljno bi bilo ukinuti sudijama telefone i imali bismo nezavisno sudstvo!

Pitanje pravde i nepravde neodvojivo je od konkretnog društvenog ambijenta. A njega kreira politika. Nema sudije koji ne osluškuje puls vladajuće politike. Ima tu neka tajna veza. Mogu najodgovorniji ljudi našeg pravosuđa da pričaju šta hoće, mogu da se kunu u kompetentnost i nepotkupljivost svojih saradnika. Ali kako to da postoje leševi, a ne postoje ubice? Nestale su milijarde maraka, ali lopova nema?! Kako to da tolike optužbe završavaju na deponiji? Navodno, pune su manjkavosti, te ih je lako oboriti. Pa ako su pune manjkavosti, znači da su urađene upravo tako da budu odbačene. Mnogi tužioci tako postaju skladištari svojih propalih uradaka, a sudije kolekcionari svojih somnabulnih presuda.

Nedavno je izvršena provala u sarajevski stan Milorada Barašina, glavnog tužioca Tužilaštva BiH. Gostujući prošle subote u Dnevniku FTV, Barašin je gledaocima otkrio jedan stravičan detalj: provalnik je na sto za kojim Barašin sjedi stavio fotografiju njegove kćerke. “To je opomena meni lično, pritisak na mene da se opametim, jer sam optužen da sam srpski izdajnik i islamista”, objasnio je Barašin. Neko mu, dakle, prijeti. Ali ko? Kriminalci, možda čak i neki političari? Barašin nema odgovora na to pitanje, ali priznaje da su politika i sudski procesi često povezani. Kad je riječ o ratnim zločinima, oni su usko povezani sa organizovanim kriminalom, a cilj je da se tako stečeni novac ubaci u normalne tokove.

To je prirodni kontekst u koji se smješta i poznata izjava Milorada Dodika da se on neće odazvati eventualnom pozivu državnog Tužilaštva, niti će pristati da mu sude sudije muslimani. A evo kako to izgleda u jednoj Francuskoj, koja važi za prototip pravne države. De Gaulle je jednom prilikom dobio sudski poziv da bude svjedok. On je došao na sud. Impresioniran njegovim dolaskom, sudija mu odmah kaže: “Izvinite, nije red da Vi kao predsjednik Republike dolazite. Mogli smo mi doći kod Vas.” De Gaulle mu je odgovorio: “Ne, ni govora. Ja ovdje, u funkciji svjedoka, nisam ni predsjednik francuske Republike, niti sam general, nego francuski građanin i zato dolazim na sud i dajem izjavu.”

Ovu anegdotu sam zapisao prije više od dvadeset godina. Prilažem je kao malu lekciju našim političarima iz kratkog kursa o građanskoj kulturi. Pri čemu je, naravno, bilo kakvo poređenje BiH sa Francuskom neumjesno, a Dodika sa De Gaulleom krajnje neumjesno.

Omiljena zabava srpskih fašista – negiranje genocida u Srebrenici – ušla je u svoju kliničku fazu u trenutku kad su pripadnici Srpskog narodnog pokreta 1389 u utorak, 9. marta, oko podne, ispred Skupštine Srbije podelili nekoliko stotina imbecilnih letaka u okviru permanentne kampanje protiv usvajanja Rezolucije o Srebrenici. Deo letaka pokupila je poslanica Nove Srbije Aleksandra Janković i podelila ih kolegama u Skupštini. Leci sadrže tekst Rezolucije o boju na Mišaru, koju mladi naci-jurišnici šatro predlažu Skupštini Srbije na usvajanje

Kako sami pripadnici ovog kukastog pokreta priznaju na svom sajtu, “ova akcija ima za cilj da na šaljiv način iskaže protivljenje rezoluciji o lažnom zločinu u Srebrenici”. Srpskom nacionalističkom podmlatku očigledno nije dovoljno što je njihov idol Ratko Mladić pobio više od 8.000 ljudi u Srebrenici, i što su srpski bager-fašisti potom njihova mrtva tela premeštali iz masovnih grobnica u nameri da zabašure trag genocidu, već su rešili i malo da se našale na račun žrtava. Time će, možda, bar malo ublažiti svoj bol što su devedesetih godina bili premladi za klanje, streljanje, silovanje, spaljivanje sela, uništavanje gradova i srodne tradicionalne sportske discipline naroda najstarijeg. Taman kad čovek pomisli da je srpsko beščašće dotaklo dno, iznenadi ga novi izliv zločinačke kreativnosti u mozak, koji pokazuje da našem moralnom sunovratu nema kraja. Evo kako izgleda humor mladih srpskih fašista.

DOK SAVEST MIRNO SPAVA: Imajući u vidu da je članstvo Srbije u Evropskoj uniji jedini prioritet Srbije a da su zahtevi stranih ambasadora važniji od činjenica i mišljenja većine građana spremni smo da se suočimo sa našom prošlošću koju su za potrebu ove Dekleracije falsifikovali zapadni mediji.

VAŽNO JE SAMO DA NE ROBUJEMO ETICI: Stavljajući do znanja svim međunarodnim činiocima da Republika Srbija, iznad svega želi da robuje Evropskoj uniji, NATO alijansi i Međunarodnom monetarnom fondu, imamo pravo i obavezu da se samooptužuujemo i ponižavamo prkoseći istoriji, istini i zdravom razumu.

SVAKI SVOGA UBIJTE SUBAŠU: Na osnovu izveštaja CNN, BBC i TV B92, Narodna skupština Republike Srbije konstatuje da su srpski ustanici, u periodu od 13. do 15. avgusta 1806. godine, rušeći legalni Osmanlijski pravni poredak, počinili najteže i najstrašnije zločine nad zarobljenicima i islamskim stanovništvom u Beogradskom pašaluku.

ĐORĐA DAJEM, MLADIĆA NE DAJEM: Narodna skupština Republike Srbije konstatuje da je ratni zločinac Đorđe Petrović – Karađorđe i njegove paravojne formacije, kršeći zakone i druge propise Evrospke unije, izvršio ubistvo nad 600 000 građana islamske veroispovesti predvođene mirovnim aktivistom Kulin Kapetanom. Narodna skupština Republike Srbije osuđuje činjenicu da je reč o dugo planiranom i pripremanom zločinu što dokazuju činjenice da su Karađorđevi saizvršioci u ovom gnusnom zločinu: Jakov Nenadović, pop Luka Lazarević, Lazar Mutap, prota Matija Nenadović, Stojan Čupić, Nikola Pocerac i prota Nikola Smiljanić danima u okolinu Mišara dovlačili pripadnike srpskih paravojnih formacija, oružje i pripremali masakr.

Publika i kritičari: SNP 1389 i Dačićevi činovnici

NO FUN, BABY, NO FUN: Narodna Skupština Republike Srbije konstatuje da je posle najstrašnijeg i najtežeg zločina na Mišaru, izvršen zločin nad vojnicima koji su se predali a da su zločini vršeni i na teritorijama koje nisu pripadale Beogradskom pašaluku. Sa najvećim zgražavanjem osuđujemo zločinački poduhvat paravojnih srpskih jedinica Cincar Janka Popovića i Lazara Mutapa koji su, jureći regulatrne osmanlijske vojnike, prešli u Evropsku Vojvodinu, i u selu Bosut dovršili zločin ubijajući ih i pljačkajući.

KO JE REKAO AMFILOHIJE: Posebno osuđujemo činjenicu da je zločin na Mišaru izvršen uz blagoslov i učešće pripadnik Srpske pravoslavne crkve među kojima su se po krvoločnosti naručito istakli funkcioneri SPC prota Matija Nenadović, prota Nikola Smiljanić i pop Luka Lazarević.

POSIPANJE PEPELOM IZ PEĆI U MAČKATICI: Imajući u vidu navedene činjenice, Narodna skupština Republike Srbije utvrđuje sledeće stavove kao okvir delovanja državnih organa i drugih javnih činilaca u svrhu „posipanju pepelom“ zbog zločina koje nismo izvršili, koji se nisu dogodili ili koji su posledica zločina izvršenih nad Srbima a o kojima se nesme govoriti:

a) Srbi su izvršili i snose odgovornost za najveći i najstrašniji zločin na Mišaru i povezanim stratištima poput sela Bosut.
b) Narodna Skupština Republike Srbije u roku od tri meseca doneće zakon o Zabrani negiranja najvećeg i najstrašnijeg zločina na Mišaru sa sankcijama koje preporučuje Savet Evrope: nabijanje na kolac, sečenje glave, danak u krvi.

Obavezuje se Vlada Republike Srbije da donese konkretan i sveobuhvatan plan mera koje će biti preduzete u svim oblastima njenih nadležnosti u cilju samooptuživanja Srbije za zločin na Mišaru.

* * *

Ovako, dakle, izgleda koljački humor srpskih nacista. Uz obrazloženje da su fašisti uvek veštiji s nožem nego s rečima!

piše: Tomislav Marković / e-Novine

piše: Emir Suljagić

Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad “slučajem” – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.

Nezaštićeni

Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina.

Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije.

Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo “intervenisati” za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji.

Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do “analitičara” tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat.

Logističar Milorada Dodika

Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju.

Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole “Vuk Karadžić”.

Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz.

I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. “Slučaj Ganić” dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana “weak state” i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH.

Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma.

I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. ‘Ajde?!

Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja.

A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju.
A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih.

piše: Nermana Begagić

Danima otpuhujem kao da se penjem uz planinu, penjem u svoj Machu Pichu. A šta ću tamo nego pobjeći od ljudi, umorna, besciljna. Meni baš ruševine, visina i samoća trebaju.

Tamo više nikog nema do pitanja zašto, zbog čega? Ko je to bio? Šta je radio? Od čega je živio? Baš ista pitanja koja mi se danima vrte po glavi. Bili su ljudi u mom Machu Pitchu pa odustali, možda im je samo jedno jutro pukao film i krenuli u dolinu! Po silasku u doline kupili televizore, uključili telefone, otvorili email adrese i položili na bankovni račun malo sirotinje. Zamijenili puna jutra praznim očima i ispunili svoje dane tehnološkim napretkom i novom civilizacijom?

Ja bih danas nazad u svoju planinu, tamo su i ruševine skloništa. Budila bih se sa izlaskom sunca, sjedala na zidine i samo gledala, satima gledala u planinske vrhunce, u uronjene plavičaste okvire od magle. Čeznem da se odmorim od ljudi i sopstvene sudbine, od rada i nerada, od prodavnica i pravila, od svega sam umorna. Jer na kraju, i ovoga moga puta, ma kako produktivan bio, ma što činila, ne čeka me ništa nego rastakanje, danas iznenadno zakucalo na vrata naše porodice smrću Selme i vratilo se u misli kao surova neminovnost.

Kada nam se TO desilo sve je prestalo postojati, ništa više nije važno. Šok , kao malj udara u glavu , svi smo zastali, ni misli ni pokreta. Tek ponekad jauk, pa stane. Praznina i vegetiranje. U prvoj smo žalosti, hodamo k’o aveti od jednih do drugih, pokušavamo smoći snage da se izdrži taj prvi udar. Prazni smo i nagnječeni. Sa jednog izlaska u Zenicu vraća se Emir i kaze:

“Razmisljam kako je život ispunjen besmislenim malim nevažnim stvarima. Kada se desi smrt sve se izgubi i nema značaja, ništa ne ostaje do praznina, a onda treba čekati da dani vrate te male nevažne i besmislene navike i događanja u naše ponašanje i da se nastavi tako trošiti vrijeme. Možda i sav život i jest izpunjen samo time.”

Petnaest dana prve žalosti u Zenici. Dolaze nam prijatelji, poznanici, rođaci koje nismo vidjeli već godinama; skrivam od majke stisnuta srca poklonjenu kafu i šećer u znak žalosti, Emir peče kafe, svi su se trude da makar tim kratkim prisustvom pomognu. Stiže i hrana u pokrivenim zdjelama, plače se zajedno, priča o našoj Selmi.

Zovem Francusku i molim Zavod za zapošljavanje da mi odobre odsustvo iz grada zbog smrti bliske osobe u porodici. Objašnjavam da je majka teško bolesna i da joj trebam. Po glasu blagonaklono mi daju za njih izuzetnih sedam dana (makar nikom ne trebala) i kažu da moram doći 8. marta ujutro.

Tako u ponedjeljak, na Dan žena koji ovdje niko ne slavi, u praznom stanu, u Lillu, Emir i ja šutimo sami i čekamo poziv. Al’ ne stiže. Telefon umjesto toga zvoni dva puta za reklame. Ženski glas koji želi da objasni prednosti nove pretplate na liniju SFR interneta i drugi koji želi da se pomogne SDF – ljudima koji ovdje žive na ulici. Nije me htjela pustiti dok nisam obećala 10 eura. Kažem još:

- “Jeste li zvali Sarkozija i vladu države koja nastavlja da proizvodi bijedu i baca ljude na ulice?”
- “To ja ne znam odgovoriti.”, kaže glas.

U podne stižu email poruke bliskih prijatelja Francuza sa izjavama saučešća. Ovdje se ne dolazi u kuće, niti zove telefonom povodom žalosti zbog smrti. Tek ako se pošalje obavijest sa datumom mise doći će poznanici u crkvu i ostaviti na ulazu kratko pisamce saućešća. Bez plaćanja.

Ja okrećem broj Selmina stana i njen suprug, iako još uvijek jadom obojena glasa, na kraju razgovora se sjeti da mi zaželi, sretan 8. mart – Dan žena! Plačem zbog daljine i nemoći.

Konačno, na kraju dana, usuđujem se da zovem Zavod za zapošljavanje i pitam zašto ne zovu kako su rekli. Niko ne zna ko je i zašto tražio da se javim 8. marta. 1′700 kilometara uzalud pređeno! Kažem:

“Zaboga kakvi ste to ljudi? Majka mi jedva prolazi noći, sestra se kljuka tabletama i treba me!”

Šta njih ovdje briga jer svoje su davno smjestili u domove, porodice se ne sastaju nego na Božić.

Otvaram facebook, čitam priču o Samiri iz Mostara koja dijete hrani kamilicom kada nema ništa drugo da mu da. Prebirem ponude za učlanjenje u desetak grupa osnovanih da bi se skupio novac za liječenje bolesnih u Bosni. Borba za živote se u Bosni nastavlja. Makar se znalo da će se negdje jednog dana sve rastočiti. I van Bosne i Hercegovine su Bosanci razbacani od Kanade do Australije, više zajedno nego svi ovi ovamo udaljeni na kilometar.

Jedan od prijatelja na mome zidu piše o ulasku u Evropsku Zajednicu kao spasu za državu i drugi se slažu.

Silazim sa planine i sjedam pred ekran, kucam ovaj tekst i kažem si:

“Možda neko konačno i shvati da nema toga ovdje što ne bih zamijenila za kafu i šećer prijatelja koji dolaze u grupama na vrata, koji ne čekaju najave i koji telefon još uvijek koriste da pitaju – Kako si? Nesto te nema? Hoćeš li kafu sa mnom jutros popiti?”

Ali ako to napišem niko mi neće vjerovati. Ako napišem da su u Denkerku ovih dana ipak zatvorili Rafineriju i da je 400 ljudi ostalo bez posla i čitava luka u žalosti i pored silnih protesta i finansijske pomoći države Rafineriji? (Odgovor radnicima je bio da rafinerija nije dovoljno profitabilna, a državna pomoć potrošena na dividende.)

Ako napišem da je Evropska Unija zajednica za eksploataciju i pomoć velikim, da ubija čovjeka i čak one male nevažne stvari kojima se ispunjava život, ko će mi povjerovati?

Zato opet tražim sliku Machu Pichu i opet razmišljam o penjanju na moju planinu u razrušeni grad. Za jutra sa pogledom na vrhunce u magli, a možda jednog dana vidim i kondora u letu.

Samo da mi telefon, ovaj francuski, u tom trenutku ne zavoni.

“Obavještavam vas da je ova nota upućena bez saglasnosti i znanja predstavnika jednog konstitutivnog naroda, u ovom slučaju srpskog naroda u Ministarstvu inostranih poslova BiH i člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske”, naveo je Radmanović u otvorenom pismu Tadiću.

Radmanović u pismu podsjeća da je prema Ustavu BiH, Predsjedništvo BiH isključivo nadležno za donošenje odluka u oblasti spoljne politike konsenzusom tri člana Predsjedništva BiH iz tri konstitutivna naroda.

“Zaobilazeći predstavnike jednog konstitutivnog naroda i Ustavom BiH potreban konsenzus u oblasti spoljne politike, narušavaju se dobrosusjedski odnosi naših zemalja kao jedan od glavnih ciljeva spoljne politike BiH, koji su sadržani u Opštim pravcima i prioritetima za provođenje spoljne politike BiH koje je Predsjedništvo BiH ranije jednoglasno prihvatilo”, istakao je Radmanović.

Pomoćnik ministra inostranih poslova BiH za bilateralne odnose Jasmina Pašalić uputila je 3. marta protestnu notu Ambasadi Srbije u BiH povodom hapšenja ratnog člana Predsjedništva BiH Ejupa Ganića u Velikoj Britaniji.

U noti se između ostalog Srbija optužuje za narušavanje odnosa sa BiH.

Ganić je 1. marta uhapšen na aerodromu “Hitrou” u Londonu na zahtjev Srbije zbog ratnih zločina u Sarajevu 1992. godine i ubistva 42 nenaoružana vojnika u povlačenju iz BiH.

Viši sud u Londonu odlučio je danas da Ganića pusti na uslovnu slobodu. Ganić će u narednom periodu boraviti na adresi u centru Londona, moraće redovno da se javlja policiji i preko noći neće smjeti da izlazi iz objekta u kojem boravi.

Ciljevi ovog projekta su poboljšanje sinergije i učinkovitost nevladinih organizacija u promociji tolerancije, ograničavanje svakovrsne diskriminacije (rodna, dobna, nacionalna, etnička, vjerska, diskriminacija zbog seksualne orjentacije,…), zatim edukacija mladih o pojmu i važnosti tolerancije, identifikacija pravih stavova odabranih društvenih slojeva unutar populacije Tuzlanskog kantona, stavova vezanih za održivost Bosne i Hercegovine kao države i njihovo obrazloženje na temelju procjene najnovijih zbivanja u BiH, kao i predviđanja budućeg razvoja situacije, kao i identificirati ključne probleme i opasnosti koje se javljaju u BiH i predložiti moguća rješenja kako bi ih realizirali u doglednoj budućnosti te identificirati uzroke i posljedice govora mržnje i ograničiti govor mržnje u masovnim medijima.

Glavne aktivnosti projekta su:
- Prikupljanje relevantnih podataka putem upitnika objavljenih na web stranici tuzlalive.ba/komsijaija,
- Interpretacija prikupljenih podataka,
- Objava rezultata istraživanja,
- Sveukupna procjena slabosti i prednosti, projektom predloženih strategija za postizanje ciljeva.

Pozivamo vas da se pridružite i budete dio istraživanja “Tolerancija: Komšija i Ja” na stranici tuzlalive.ba/komsijaija

SVI KOJI ODGOVORE NA ANKETU (na stranici) U PRILICI SU DA OSVOJE VRIJEDNE NAGRADE

Vešović je izabrao poeziju 53 pjesnika s područja Bosne i Hercegovine, dok naslov i podnaslov antologije govori o periodu kojim počinje izbor poezije za antologiju.

Kako antologičar navodi, dok mu je pjesništvo u Federaciji bilo uglavnom poznato, poezija koja je nastajala u Republici Srpskoj bila mu je do nedavno neznana. Kako Vešović priznaje, ta nepoznanica bila je na njegovu sramotu, a u poeziji je uživao.

Vešović ističe i preokret kada je riječ o ženskom pjesništvu u BiH. Kako kaže, prije rata “ženski pjesnici bili su rijetki kao po groblju jagode, što bi rekli u Crnoj Gori”, ali u zadnjih 15 godina žene su preuzele ozbiljne mjere pritiv dominacije muškaraca u ovdašnjem pjesništvu.

Antologiju “Da je barem devedest treća” čine izbori poezije Ilije Ladina, Mile Stojića, Tanje Stupar-Trifunović, Željka Ivankovića, Senadina Musabegovića, Jozefine Dautbegović, Adise Bašić, Josipa Mlakića, Semezdina Mehmedinovića, Šejle Šehabović, Aleksandre Čvorović, Asmira Kujovića, Miljenka Jergovića, Damira Uzunovića, Feride Duraković, Fadile Nure-Haver,Dubravka Brigića, Velimira Miloševića, Bisere Alikadić,Veselka Koromana, Josipa Ostija, Ranka Sladojevića, Abdulaha Sidrana, Dinka Delića, Predraga Čeranića.

radiosarajevo

Ganića, kojeg Srbija sumnjiči za ratni zločin nad pripadnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, će morati u Londonu da ostane najmanje do 14. aprila, kada bi trebalo biti održano ročište na kome Srbija treba da izloži cijeli slučaj zbog kog traži izručenje.

Ejup Ganić je uhapšen je 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu, a na osnovu potjernice koju je za njim i još 18 osoba iz BiH Srbija raspisala zbog napada na kolonu JNA 3. maja 1992. godine.

Zoran Ivančić

I bijaše tako Sarcozy u Ruandi. Znate ona zemlja u kojoj je bilo sranje kad i kod nas. Samo gore. Prvi put se govorilo o pojmu megadeath, nažalost ne o bendu nego o milijun ubijenih. Privilegirani su ubijani mecima, ostali tupim i ostrim predmetima. Do tada se mislilo da je za megadeath potrebno nuklearno oružje.

Francuska je imala intenzivnu ulogu prije, za vrijeme i poslije genocida u Ruandi. Takvu ulogu da je ta nekada frankofonska zemlja „prešla“ na engleski kao službeni jezik i prikljucila se Commonwealthu.

Moja prijateljica iz Ruande, Jacqueline, u aprilu 1994. je imala 9 godina. Nakon što su joj ubijeni roditelji, braća i sestrice, pobjegla je s bakom sa mjesta egzekucije. Uskoro je i baka stradala i Jacqueline je sama 3 mjeseca bježala i bježala i svjedočila daljnjim ubojstvima i zlodjelima. Pričala mi je o tim strahotama nakon što smo se do sita isplakali u Srebrenici, ranije poznatoj kao „sigurna zona“, kakvom ju je proglasio francuski general Philippe Morillon.

Za milijune mrtvih i preživjelih žrtava u Ruandi, naš ti je Nicolas nabrojao veliku količinu frazetina, „moramo se osvrnuti na pogreške“, „krive procjene“, „bilo je prekasno“, „neprihvatljivo“, „vladalo je sljepilo“, dosta mlak rječnik za jedan megadeath. Jedno obično ljudsko „žao mi je“ nije se moglo čuti. Vjerovatno je problem u meni, što sam uopće tako nešto očekivao od predsjednika najdiplomatskije zemlje.

Tu i tamo možemo čuti da je nekom pojedincu, instituciji ili državnom parlamentu žao zbog Srebrenice. Nisu to veliki potezi, takve stvari se osuđuju po defaultu. Čak je i Douglas Hurd rekao da mu je žao zbog Srebrenice. Perverzni britanski baron Hurd je pri tom mislio da je bilo pogrešno proglasiti sigurnu zonu, a ne da je bilo pogrešno šutke iz satelita promatrati kako se u njoj odvija genocid. Počiniteljima i njihovim brojnim podržavateljima i negatorima Srebreničkog genocida nije žao. Faktor koliko je nekome žao je očito direktno proporcionalan odgovornosti pojedinca ili skupine za neko nedjelo.

Čini se da nije žao ni Turcima za genocid koji su počinili nad Armencima prije skoro sto godina. Nedavna rezolucija američkog kongresa u kojoj se spominje genocid nad Armencima izazvala je bijes u Turskoj. Svjetska kulturna ikona iz Turske, Orhan Pamuk, morao se prije par godina sakrivati i izbivati iz Istanbula jer je rekao: „30 000 Kurda i milijun Armenaca je ovdje pobijeno. I o tome niko ne govori. Pa moram ja.“. I tada je dakle bilo megadeath događaja. Pokrenut je sudski progon protiv njega i knjige su mu spaljivane.

O armenskom genocidu sam saznao iz nekog interviewa sa, u Jugi jako popularnim, francuskim pjevačem Charlesom Azanvourom (Shahnour Varenagh Aznavourian), ne sjećam se da se o tome učilo iz povijesti.

Profesor Lemkin je rekao da je riječ genocid smislio da opiše šta se desilo Armencima a kasnije se Hitler uklopio u taj opis. A isti taj Hitler je 1939. rekao „Tko se još danas sjeća što se dogodilo Armencima?“ misleći da će i holokaust proći nezapaženo. Ako je potreban krunski dokaz da je univerzalno priznavanje svih genocida i podučavanje o njima povijesna nužnost, to vam je to.

Na sve strane postavlja se pitanje kada će u Srbiji usvojiti deklaraciju o genocidu u Srebrenici. I ja mislim da je trebaju usvojiti što prije i bez kozmetičkih zahvata, suočavanje sa prošlošću je u korist i njihovih građana i njihove djece. Međutim, mene bi interesiralo kada možemo očekivati od parlamenta Bosne i Hercegovine da usvoji deklaraciju o genocidu nad Armencima i genocidu u Darfuru. Ne u inat Turskoj i Sudanu, nego na njihovu i našu korist. Žrtve rata u Bosni i Hercegovini nas obavezuju da nam ne bude svjedno ni za jedan genocid u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a Turskoj i Sudanu je potrebno suočavanje sa samim sobom da bi doživjeli katarzu i okrenuli se budućnosti. Male su šanse da će sami doći do toga. Naime Erdogan je, u stilu Aralice, unatoč povijesnim činjenicama, rekao da genocida nije bilo jer to naprosto „nije u duhu našeg naroda“. O Baširu da ne govorim.