Neka djeca su siročad zato što nemaju roditelje, druga zato što ih imaju, piše Herta Muller u svojoj Zemlji zelenih šljiva, teškom i potresnom autobiografskom štivu o životu pod Ceaucescuovim totalitarnim režimom. Ne znam da li ljudski zakoni važe za države, ali ako važe – a to je veliko „ako“ – onda su neke siročad zato što imaju predjednike, a druge zato što predsjednici zapravo imaju njih.

Bosna i Hercegovina je jedna od potonjih. Navečer prvog marta ove godine bio sam na prijemu u Predsjedništvu BiH povodom Dana nezavisnosti. Ranije tog dana na aerodromu u Londonu uhapšen je bivši član Predsjedništva Ejup Ganić. Da li zbog toga, da li zato što je atmosfera na skupovima ove vrste uvijek takva, osjećao sam se kao da prisustvujem nečijoj smrti, imao dojam da čujem posmrtne hropce jedne zemlje i jedne ideje. I cijela se stvar činila nekako dekadentnom, kao posljednja velika zabava u opsjednutom gradu čija je odbrana popustila, dok neprijateljske trupe nezadrživo napreduju; bilo je u atmosferi na tom skupu nešto što sam posljednji put u zraku osjetio kada je Srebrenica padala, mješavine izvjesnosti propasti i rezignacije potrebne da su u neizvjesnost otisneš.

Hapšenje Ejupa Ganića na londonskom aerodromu prvog marta ove godine nije nikakav šamar Bosni i Hercegovini, nego poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike. Hapšenje člana kolektivnog šefa države me podsjetilo na uzaludnu raspravu koju smo Reuf Bajrović i ja vodili sa Srđanom Dizdarevićem i Žarkom Papićem u Oslobođenju jer smo, ispostavlja se ispravno, tvrdili da nijedan post-miloševićevski srbijanski režim nije za ravnopravnu priznao državu Bosnu i Hercegovinu. To što smo tada napravljeni budalama i što nas proglasili „muslimanima-boljševicima“ svi od ekspertnog nevladinog sektora do medija samo pokazuje tužno nisku razinu ovdašnje „ekspertize“ i beznadežnu neinformiranost u novinarstvu.

Račun narodu

Ganićevo hapšenje i ishod postupka o izručenju pred londonskim sudom – bez obzira na to vratio se Ganić u Sarajevo ili bio izručen Beogradu – je poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike i političke logike. Politike u kojoj je Ganić bio instrumentalan, logike po prirodi nedržavničke i kapitulantske, zemlje u kojoj elite i narod nemaju ni izbliza isti ulog, za koju nisu ni izdaleko podjednako podnijeli: o tome je, naime, riječ. Tužnije od svega je što račun za njegovo hapšenje, hoćeš nećeš, mora biti ispostavljen narodu.

Ali, Ganićevo hapšenje na londonskom aerodromu, na stranu spin „patriotski“ nastrojenih medija od TV Vogošće, preko toksične TV Sarajevo, do Dnevnog avaza, nije poraz Bosne i Hercegovine. Prije svega zato što ne postoji jedna Bosna i Hercegovina: posljednjih petnaest godina ove zemlje, od kraja rata naovamo, tako su strašne da bi jedan dan kada se konačno izvučemo i budemo imali državu, trebalo naći način da se u odnosu na ovu deceniju i pol uspostavi politički i istorijski diskontinuitet. (Ovo tek zato što bi bilo ko pomislio da ne pravim razliku između ličnosti i institiucije.) Jer, njegovo hapšenje po nalogu druge države je rezultat i njegovih deset godina u politici i dio je jednog mnogo većeg procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog sa činjenicama“. Pošto je ratni vokabular ponovo u upotrebi – naročito poslije hapšenja – i ako već govorimo o porazima, ova je zemlja mnogo ozbiljniji poraz pretrpila sedmicu ranije, kada je Milorad Dodik uz zaglušujuću artiljerijsku pripremu „ušao“ u Sarajevo i pred „gradom i svijetom“ podlo doveo u pitanje masakr na Markalama.

Da stvar bude razvidnija, nekoliko dana kasnije glavni urednik najbošnjačkije dnevne novine novine u zemlji – koja se sada u ime vlasnika i predsjednika takmiči sa Silajdžićem, njegovim kabinetom i Danima za preuzimanje monopola na „slučaj Ganić“ – na najcrnji način relativizira Dodikovu izjavu, objašnjavajući kako je suštinski, riječ o izjavi u svrhe dnevne politike i kako je, eto, zbog toga dopustivo čak i poricanje.

I jedno i drugo – i Ganićevo hapšenje i dirljiva, upravo dirljiva briga Fahrudina Radončića za javnu percepciju Milorada Dodika – dio su tog procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog“ o onome što se u Bosni i Hercegovini zbilo između 1992. i 1995. godine. Nema nikakve razlike u Dodikovoj ponudi da se okolnosti pokolja na Markalama utvrde „komisijski“ i odluke režima Borisa Tadića – jer, ako nekad nije bilo sada je jasno da je srbijansko pravosuđe na vrlo kratkom povodcu – da pravosudnu istinu o zbivanjima u našoj zemlji utvrđuju srbijanski sudovi. Drugim riječima: hajde da na sto stavimo činjenice i da onda izaberemo one koje nam se dopadaju i o kojima se možemo dogovoriti.

Na djelu je planirana, sveobuhvatna i temeljita relativizacija. Koja je moguća upravo zato što je prvi korak već napravljen onda kada je prihvaćena koegzistencija sa četništvom. A zašto i kako je ona bila moguća je relativno lako objašnjivo time što naše elite nisu nikada podijelile teret rata sa narodom. Dok je najbolje što je ova zemlja imala gurano pred cijevi – strategija Armije R BiH mogla bi se, sa nekoliko izuzetaka, temeljila se na obilju topovskog mesa – potomci ljudi koji su donosili odluke nisu niti u jednom trenutku bili u opasnosti, njihova bliža i dalja rodbina uvijek je bila zbrinuta: naše elite nisu nikada morale da se suoče niti sa jednom odlukom egzistencijalne prirode kakvu je morao da donese svako od nas. Među njima nema siročadi. Izdvojenima od naše stvarnosti u ratu, u apartmanima i konferencijskim salama preskupih hotela, njima je četništvo postalo akademsko pitanje, dok je za ovu zemlju ostalo egzistencijalno.

Država protiv Udruženja građana

Ganićevo hapšenje bilo je moguće, na isti način na koji i Dodikovo poricanje Markala u Sarajevu, zato što je u ovom ratu s jedne strane DRŽAVA Srbija, a s druge UDRUŽENJE GRAĐANA Bosna i Hercegovina. Dilema o tome da li je Dodik nacionalista ili samo vlastoljubljiv, podjednako je lažna kao i ista dilema vezana za Slobodana Miloševića: i jedna i druga vode za sto sa Radovanom Karadžićem. A od tog stola nema povratka. Kada jednom sjedneš za taj stol iscrpio si sav simbolički kapital i zato su smiješni svi od Radončića i Avaza preko Muhameda Filipovića do Silajdžića i Dana u pokušajima da javnost mobiliziraju na temelju simboličkog kapitala koji bi moralo da ima hapšenje člana Predsjedništva. A nema, jer ništa u ovoj zemlji više nema simbolički kapital: značenje je, naime, iscrpljeno iz pojmova, sve je moguće interpretirati na sve moguće načine, a to je upravo vrsta društva na kojoj barem neki od njih predano rade decenijama.

Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala.

I stoga je ovo nesretno hapšenje zapravo prilika – vjerujem i golemo lično iskušenje za Ganića, ali lična iskušenja u državnim stvarima nisu relevantna – da se još jednom suočimo, svako od nas ko zna da ima jedno mjestu na svijetu gdje je uvijek dobrodošao i da se to mjesto zove Bosna i Hercegovina, s tim da ćemo ako nam kidnapuju – svi od Radončića, preko Sulejmana Tihića, do Silajdžića i njihovi čankolizi – još četiri godine života, kao što su kidnapovali prethodne dvije decenije – ostati i bez tog mjesta i tek tada uistinu svi ostati siročad.

preneseno sa portala zurnal

Bivši Visoki predstavnik u BiH, Christian Schwarz Schilling za list “Frankfurter Rundschau” kaže kako je monstruozno što se EU na ovaj način uključila u proces kidnapovanja ljudi, te dodaje:

“Na kraju krajeva, upravo EU je svojevremeno gurnula BiH na put ka proglašenju nezavisnosti argumentom, da tek u slučaju ako postane nezavisna država može očekivati pomoć izvana. Pomoć je izostala, a sada EU protiv onih koje je ostavila na cjedilu da se sami brane, još sprovodi naloge za hapšenje koji se pišu u Beogradu.

Schwarz Schilling takođe spominje slučaj bivšeg gradonačelnika Tuzle, Selima Bešlagića, koji je uspješno sačuvao svoj grad za vrijeme rata, a sada ne smije nigdje da putuje jer mu prijeti hapšenje. Policija u Velikoj Britaniji zadržala je Ganića jer se njegovo ime nalazilo na spisku 19 osoba koje tužilaštvo u Beogradu smatra odgovornim za napad na konvoj JNA u Sarajevu, maja 1992.

Schwarz-Schilling takođe ističe kako je Srbija “u maniru dobrog susjeda” tek potpisala sporazum sa BiH da sudovi u obje zemlje za ratne zločine sude samo svojim državljanima. Srbija je tako prekršila netom potpisani sporazum, kaže on i dodaje:” Nasuprot tome, sudovi u BiH procesuiraju samo one slučajeve za koje dobiju zeleno svjetlo od Haškog tribunala. Njemačka kancelarka Angela Merkel ta pitanja uopšte i ne spominje prilikom pregovora koje o integraciji Srbije u EU vodi sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem.”

Bivši Visoki predstavnik kritikuje i britanske vlasti. On kaže kako je Ejup Ganić ranije bio zadržan i na aerodromu u Frankfurtu, ali je pušten jer njemačke vlasti nisu htjele da sprovedu nalog iz Srbije. Ganić je bez problema putovao i u SAD.

U samoj Velikoj Britaniji je upravo zbog slučaja Ganića u toku diskusija o promjenama važećih propisa. Prema izvještaju “Daily Telgrapha” premijer Gordon Brown želi da zaustavi hapšenje stranih državljana kada su nalozi za hapšenje “plod politički motivisanih kampanja”, završava članak u listu “Frankfurter Rundschau”.

dw

Potjeralo me, da izvinete, rano jutros u hálu – a ja, da izvinete, u háli, vazda sabirem neke manje ili više intelektualne repove rasute po glavi, ograničen samo zidovima i činjenicom da mi, da izvinete, u háli ne radi grijanje.

Kad trijebim radnu sobu, to kod mene po pravilu izgleda ovako: razbacane predmete poredam u “srodne grupe”, “srodne grupe” sortiram po prioritetima, “srodne grupe” visokog prioriteta ostaju u radnoj sobi, dok one niskog prioriteta doživljavaju ili izgon u za radno-kreativne procese manje značajne prostorije u stanu, ili trajni progon u kontejner za stari papir. Poput hále ili hodnika. (Eh sad, nije da mi je hála imalo za radno-kreativne procese manje značajna prostorija, gluho bilo, samo je sociološko-kulturološka težina smještaja na policu u háli nešto manje prestižna od smještaja na policu nad radnim stolom.) Tako je sinoć, u omladinskoj radnoj akciji “Trijebljenem do radnog stola ‘10″, oveći brežuljak publikacija završio, kao “srodna grupa” niskog prioriteta, na polici u háli.

Helem, dumam ja jutros u háli zašto se kaže “u háli”, ali “na zahodu”, i da li je i sam zahod ustvari u háli, i skontam da je ta metafizika u pet ujutro đavlja posla, i zgrabim prvi časopis što mi zapade pod ruku. Zapade me Doing Business in South Eastern Europe 2008, publikacija Svjetske banke, koja je nizom objektivnih kriterija analizirala 22 sredine u regiji i skontala koja je za biznis povoljna, a koja ne.

U polubulaznilu mi za oko zapadne sljedeće: od 22 odabrana grada, u “sveukupnom poretku” zadnja tri mjesta zauzimaju – redoslijedom – Banja Luka, Sarajevo i Mostar. Drugih gradova iz BiH u poretku nije bilo. Da u Mostaru otvorite firmu treba vam jednako vremena kao da firmu otvarate u Mbabaneu. (Mbabane je glavni grad Svazilenda, otprilike jednakog broja stanovnika kao Mostar, s tim da za razliku od Mostara, u Mbabaneu izbor gradonačelnika nije višegodišnji kabare.) Piše i to da vam, da u Banja Luci riješite sudski spor, u prosjeku treba skoro četiri godine. Procedura registracije imovine u Sarajevu traje čak 331 dan – duže nego igdje drugdje u regiji. I tako redom: to su pokazatelji iz 2008., a kome nije mrsko, neka pogleda i aktuelne pokazatelje za cijelu državu, koji ne djeluju pretjerano optimističnije.

Dok drugi biznisi u regiji trče ka tuđim parama (od zemalja u regiji, izuzmu li se Gruzija i zemlje Baltika, Makedonija je po tom pitanju najagilnija, dok smo mi na dnu tabele, uz Rusiju, Ukrajnu, Uzbekistan i Tadžikistan), naš je biznis haman otiš’o u hálu, i zaključ’o se, i čeka da ga se u državi sa brdom skupština i avionom ministara neko sjeti. Da se neko sjeti da reforma ne treba da proizvede kaubojski kapitalizam (uključujući i razbucavanje državne imovine), nego poštene uslove, da ko god htio da radi – s domaćim ili tuđim parama – i može da radi. A za to, haman, nam treba reforma hem nas samih, hem koječega još drugog.

Skontam ja to tako, i sine mi da je ipak manje naporno dumati o metafizici nego o tim biznisima, parama i reformama.

(Fotografija na postu – “Bez novaca bismo svi bili bogati” – djelo je Tobana Blacka, aktiviste i fotografa iz Londona u Kanadi, iskopano na Flickru, a iskorišteno pod uslovima Creative Commons licence.)

Ovih se dana Sveta stolica našla u dilemi šta da rade s tim Međugorjem.

I sam papa Benedikt XVI će zbog ovog pitanja presudnog za religiju, ali i za turizam u malom bosanskohercegovačkom gradu, poslati jednog od svojih kardinala, simboličnog imena Ruini.

Oformljena je i komisija koja će razlučiti silu koja je do sada natjerala desetine miliona vjernika da se upute u ovaj krševiti kraj na poklon Gospi koja se navodno, a i bez priznanja crkve, ukazala već četrdeset hiljada puta u Međugorju. Ovo je već treća vatikanska komisija koja dolazi sa istim zadatkom.

“Međugorje je postalo svjetsko pitanje. U Međugorje hodočasnici dolaze i ono će opstati bez obzira na službeni stav crkve.”, riječi su don Ivana Grubišića.

Ipak, obzirom da se crkvi nikad ne žuri, mogle bi proći i decenije, koliko traje put do zvaničnog priznanja crkve, da se Gospa međugorska zvanično ospori ili odobri. Samim tim se nikom ko ima veze s ovim “slučajem” ne žuri. Narod zapadnohercegovačkog kraja jako dobro živi od ovog fenomena bio on istinit ili ne. Ne treba zaboraviti da je Međugorje trenutno treće po posjećenosti među svetištima svijeta, a čak i susjedna Hrvatska u svojim promotivnim turističkim porukama mudro prisvaja Međugorje, iako se ono nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ni bosanskohercegovačkim vlastima se ne žuri. BiH za razliku od Hrvatske namjerno ili slučajno ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri barem turistički potencijal i potrebu za zaštitom brenda “međugorskog čuda”.

Čudite se ovome “čudo”? Pa čudo je napravljeno samim tim što se godišnje slijeva milion sljedbenika bilo čega na jedno mjesto gdje se na neviđeno, tek na riječ dakle povjerenje, klanja nečemu. Religija je jedan od takvih opijata. Voljeli je mi ili ne ona pravi čuda pa makar čuda da nam dokaže koliko ne želimo da sumnjamo.

Neko je već rekao – ljudi će uvijek prije prihvatiti dobru laž nego lošu istinu. Zar ne?

Međugorje je jedno od najpoznatijih rimokatoličkih svetišta na svijetu. Ovo mjesto, smješteno u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, postaje poznato nakon navodnog ukazanja Djevice Marije 1981. godine.

Naselje se od tog trenutka naglo počelo razvijati zahvaljujući blagodatima vjerskog turizma danas je, uz glavni grad Sarajevo, jedno od najposjećenijih turističkih centara u Bosni i Hercegovini i regiji koje godišnje posjeti oko milion ljudi iz cijelog svijeta.

God is God
You shall see hell clear in the sky. You shall see darkness. You shall see good and evil. You shall see city walls crumble and towers fall.
God is God
You shall see the Lord of Life and Death. You shall see heaven in hell. You shall be blinded by light. You shall see darkness.
God is God
You shall see the walls crumble. Walls built of pain and above the cries of man. Hear on voice saying: “I am Alpha and Omega”. The beginning and the end. I am the first and I am the last.
God is God
You shall see hell. You shall see evil. You shall see darkness. You shall see sorrow. You shall see death. You shall see God.
God is God

Na izricanju presude se osim advokata nije pojavio niko od optuženih. U obrazloženju presude sud je naveo kako smatra da krivnja optuženih nije dokazana.

Istraga oko nezakonitih radnji u “Sokolu” obuhvatila je čak trinaest osoba među kojima je bio i nekadašnji direktor tog preduzeća Dragan Čović, međutim optužnica se svela na samo četiri osobe. Branko Kolobarić i Valerija Čuljak bili su optuženi da su Valeriji Čuljak pribavili imovinsku korist od 199′000 maraka, te da su iskoristili međusobna poznanstva za prekoračenje svojih ovlaštenja.

Valerija Čuljak se dalje teretila da je kroz malu privatizaciju došla do objekta Aneks uredski prostori i radionica, te da je prodajom istog zaradila 396.000 maraka, a prodajom objekta u izgradnji dodatnih 607′000. Prema optužnici, sve ovo im je omogućila tadašnja direktorica Agencije za privatizaciju Mila Gadžić. Tužilaštvo ima pravo na žalbu vrhovnom sudu Federacije BiH u roku od 15 dana.

U povodu oslobađajuće presude u slučaju mostarske fabrike “Soko”, koju je jučer donio Kantonalni sud u Mostaru, saopštenjem se oglasio sindikat ove fabrike.

“Podizanjem optužnice ponadali smo se da je došao kraj lopovluku, kriminalu i bahatosti u slučaju Sokola, ali jučer stiže nevjerovatna vijest sa suda – oslobađajuća presuda. Za nas koji još radimo u Sokolu, ali bez ikakvih radničkih prava, to je najcrnji i najteži dan od nastanka Sokola prije 60 godina. Zbog svega ovoga tražimo od tužilaštva da zaštitu naših radničkih prava zatraži na višem sudu”, stoji u saopštenju Sindikata mostarske firme “Soko”.

“Radnici su, prema vlastitim riječima, posljednju platu primili u 2008. godini, a vlasnik firme ‘Prenova’ im je za to vrijeme davao na ruke po 20, 40 ili najviše 150 eura, od čega su preživljavali. Kada više nisu mogli platiti stanarine i ostale troškove, stupili su u štrajk, tražeći na taj način zarađeni novac”, rekao je Goran Lukić, predstavnik Saveza slobodnih sindikata Slovenije koji je zadužen za radnike emigrante.

On je istakao da je u “Prenovi” bilo više desetina zaposlenih iz BiH, Srbije i drugih država koji su jedan po jedan napuštali preduzeće kada su vidjeli da ih poslodavac iskorištava. Na kraju je ostala grupa od 11 radnika koji su se odlučili i na štrajk glađu.

Prema Lukićevim riječima, vrhunac lošeg Perkovićevog odnosa prema radnicima dogodio se prošle sedmice, kada ih je otjerao iz dvorišta svoje porodične kuće, gdje su građevinci došli da traže zarađeno, jer poslodavac nije ispunio ranije dato obećanje da će plate isplatiti do 25. februara. Cijeli slučaj zainteresovao je vladine i nevladine organizacije u Sloveniji, a i tamošnje medije koji su izvijestili o iskorištavanju radnika iz bivših jugoslovenskih republika.

Traže povećanje toplog obroka sa sadašnjih pet i pol na deset maraka. Nezadovoljni su neusvajanjem proračuna za ovu godinu, te upozoravaju na nepoštivanje Kolektivnog ugovora.

Sindikati su skrenuli pozornost i na problem naknada za prijevoz koje se, naglašavaju, ne uplaćuju već pet mjeseci, te pitanje isplate regresa iz 2008. godine.

Iako su sindikalisti spremni na pregovore s Vladom, spremni su i na prosvjede, ali i na opći štrajk.

“Sud nije zaprimio dokumentaciju Srbije kojom se obrazlažu optužbe koje Ganića terete za učešće u slučaju Dobrovoljačka.”, tvrdi Ganićeva odbrana.

Ganić se jučer, nakon osam dana od hapšenja, prvi put sastao sa svojim pravnim timom i ambasadorom BiH u Londonu Jadrankom Negodić, i aktivno se uključio u proces svoje odbrane.

U četvrtak, 11. marta, zakazano je ročište ne kojem će se razmatrati žalba Ganićevih advokata na odluku o njegovom pritvoru u Velikoj Britaniji.

Podsjećamo, Ejup Ganić, ćlan ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine je 1. marta 2010. godine uhapšen na londonskom aerodromu Hitrou, po zahtjevu Srbije zbog navodnog počinjenja ratnih zločina u Sarajevu 1992. godine i ubistva 42 vojnika JNA. Određen mu je pritvor do 29. marta 2010. godine, a njegovo izručenje traže i Srbija i Bosna i Hercegovina.

Istraživanje BBC-a je obuhvatilo ispitanike u 26 zemalja, a zaključak je da se četiri petine ispitanika slaže da svako ima pravo da koristi internet. Sličan broj ispitanika je rekao da im internet daje veću slobodu. Dok je većina stanovnika Južne Koreje i Nigerije bilo protiv regulisanja interneta, ispitanici u Kini i Britaniji su podržali takvu ideju.

Iako četvrtina svjetskog stanovništva danas koristi internet, samo jedan posto stanovnika Bangladeša ima pristup svjetskoj elektronskoj mreži podataka.

Postoji samo jedan trenutak u životu svake žene u kojem ona svjesno odluči postati i ostati kriva dok diše. Postoji i samo jedan muškarac u njenom životu koji prisustvuje njenom zločinu i od tog trenutka nadalje može svjedočiti u njenu odbranu. Njena čežnja da je ovaj okuje zlatnim prstenom nije ništa drugo nego čežnja za potpisivanjem ugovora s vragom, koji će biti spreman da joj u svako doba noći pruži valjan alibi.
Postoji i samo jedan dan u godini kad patnica ima pravo očekivati kitu cvijeća…

Na talasima lokalne radio stanice emituju se želje i pozdravi. Jedna majka poželjela je sretan praznik svojoj jedinici, uz pjesmu:
Da sam ptica, iiiiiiiiii da imam kriiilaaaaaa…

‘Posrala bih se svima na glavu. Uključujući i sebe.’ – nastavila je Jedinica s druge strane crne kutije.

I njena je majka birvaktile s istom čežnjom potpisala isti ugovor s vragom. Da je Jedinica proučila pažljivo uslove tog ugovora, danas zasigurno ne bi sjedila uz radio prijemnik skrnaveći sevdalinku. A i majka je ubola gdje treba. Sad Jedinica ne zna da li se to sa njom zajebava sudbina ili čak i rođena majka. E, to joj je njina borba dala…

… da se žene nisu borile za jednaka prava, muškarci ne bi imali od koga čuti da su glavni. Da su znale zadržati jezik za zubima, ‘oni dani u mjesecu’ ne bi postali oružje u rukama ‘neprijatelja’. Muškarci bi i danas mislili da djecu donose rode, samo da su junakinje znale zadržati tajnu za sebe. Ženska sposobnost analize, klasifikacije i imenovanja svega i svačega, muškarcima je dala uvid u čudesni svijet djevica, raspuštenica, rospija, preljubnica i nimfomanki. Upravo zbog ovakvih sposobnosti žene su najcjenjenije na/u položaju sekretarice. Zbog njihovog prava glasa, na državnim izborima bore se šarmantni praznoglavci, a rijetki primjerci inteligentnih rugoba iskaljuju svoju frustraciju na jednoj od glasačica. Eee, da im barem nikad nisu otkrile da su krive, ovi ne bi ni znali da su nekad bile nevine. Šta god je jednoj prešlo preko usana, hiljadama drugih obilo se o glavu. Zato Jedinica svoja razmišljanja ne iznosi u javnost. Jebi ti to. Pa dobro je da barem jedan dan u godini dobije kitu cvijeća. Bez cvijeća bi bilo dosta monotono.

Nakon značajnije pauze, Balkan se opet stigao naći među glavnim naslovima. Koliko nam je malo potrebno da prebacimo pažnju medija sa zemljotresa u Latinskoj Americi ili koliko svjetski mediji žude za nekom novom krizom na Poluotoku, govore desetine tekstova o novom sukobu Bosne i Hercegovine i Srbije. Teme su stare, u novom ruhu, te je jedina značajnija promjena u odnosu na dugu historiju ‘bratske’ mržnje, da se plemena ovog puta drže pregovaračkog stola i verbalnih prijetnji.

U novi okršaj i dokazivanje ‘prirodne’ nadmoći, krenula je Srbija, nakon što su britanske vlasti 1. marta na londonskom aerodromu Heathrow uhapsila Ejupa Ganića, jednog od lica koja su predmetom istrage u slučaju ‘Dobrovoljačka’, kada je pri razmjeni zarobljenog generala Milutina Kukanjca (JNA) i predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića (RBiH), došlo do oružanog sukoba između dvije strane, pri čemu je ubijeno više vojnika, sa različitim pretpostavkama o broju žrtava, ovisno o izvorima.

Ejup Ganić je tih godina bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kojem je, da stvar bude zanimljivija, funkciju obnašao kao predstavnik Jugoslovena (tadašnji kolektivni šef države je bio u širokom sastavu od 7 glava, pa se našlo mjesta i za one koji nisu pripadali plemenima sa benificiranim stažom u Republici), te se nalazi na potjernici koje je MUP Republike Srbije raspisao prošle godine, prema nalogu istražnog sudije, a koja obuhvata 19 lica, mahom iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha Bosne i Hercegovine, koji se prema Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije dovode u vezu sa ovim incidentom.

U danima kada se lome koplja oko Ejupa Ganića i ‘Dobrovljačke’, želim povući paralelu sa drugim slučajem, kako bih ukazao na jednake ili slične propuste, koji su se desili ili bi se mogli desiti i ovog puta. Riječ je o predmetu koji je pomalo već i zaboravljen u bosansko-hercegovačkoj javnosti, a u srbijanskoj gotovo kao da nikada nije ni postojao. Slučaj Ilije Jurišića (dežurni Operativnog štaba Javne sigurnosti Tuzla), koji je u septembru prošle godine proglašen krivim za krivično djelo upotrebe nedozovoljenih sredstava borbe, za šta je osuđen na dvanaest godina zatvora, nepravomoćno, od strane Suda za ratne zločine u Beogradu. Predmet je ostao zabilježen pod nazivom ‘Tuzlanska kolona’, te pored Jurišića, i u ovom slučaju Tužilaštvo RS tereti širi krug lica. Što se tiče spomenute presude, trenutno je toku žalbeni postupak.

Osnovna zajednička tačka ‘Dobrovoljačke’ i ‘Tuzlanske kolone’ jeste da tužilaštva obje države vode paralelne istrage. O ‘Tuzlanskoj koloni’ je u decembru 2009. okončana istraga od strane Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, pod vodstvom David Schwendimana (jednog od stranih tužilaca zaposlenih u Tužilaštvo BiH) u kojoj je zaključeno da prikupljeni dokazi ne potkrepljuju optužbe protiv ijednog imenovanog osumnjičenog (što uključuje i lica ‘prozvana’ od strane Tužilaštva RS). Istraga je trajala dvije godine, dok u slučaju ‘Dobrovoljačka’, još nije okončana. Svakako da u oba slučaja teritorijalni princip (mjesto gdje je zločin počinjen) i personalni princip (državljanstvo osumnjičenih) ide u korist Tužilaštva Bosne i Hercegovine, uzimajući u obzir postojanje paralelne istrage, ali se osvrnimo na dva bitnija elementa onoga što je ‘trulo’ u ovim dilemama.

Prva ‘trula’ činjenica jeste kršenje Rimskog sporazuma, koji su 1996. godine potpisale Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska, a u kojem stoji da će prije podizanja optužnica u slučajevima ratnih zločina od strane tužilaštava država potpisnica, biti zatraženo izjašnjavanje ICTY-a, što u konkretnim slučajevima nije učinjeno ili je već ranije odbačeno zbog nedostatka dokaza.

Druga činjenica je da su potjernice za bosansko-hercegovačkim državljanima koje Tužilaštvo Republike Srbije potražuje za slučajeve ‘Dobrovoljačka’ i ‘Tuzlanska kolona’, odbijene od strane INTERPOL-a, koji je zbog ovog slučaja objavio da će u budućnosti zahtjeve za raspisivanjem crvenih potjernica primati isključivo od Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), protiv državljana matične zemlje koja ih traži, te protiv državljana druge države, ukoliko se ista ne protivi raspisivanju potjernica za svojim državljanima.

Dakle, Republika Srbija je već pala na ispitu pred INTERPOL-om, prekršila je međunarodni sporazum, ignorirala je postojanje ICTY-a, u prvom joj slučaju (Jurišić) prijeti da će na kraju sve biti okončano na Evropskom sudu za ljudska prava, a u drugom (Ganić) da će dokazni materijal biti proglašen neozbiljnim pred sudom druge države, čime bi mogla trajno izgubiti kredibilitet u ovakvim pitanjima.

Mnogo je toga o čemu ovdje vrijedi razmišljati. Razuman čovjek bi nastojao pronaći motiv, te tražio odgovore na pitanja da li je ikada sve ovo bilo stvar istraživanja zločina, pronalaženja odgovornih te utvrđivanja istine, ili gruba politička predstava za široke narodne mase, koje su kao i uvijek spremne na pobunu, a najneumniji među njima svakako se u godinama mira oštre za konačne okršaje?

Ne brine me toliko cijela politička vika koja se nadigla, te sva pitanja ‘blama’ Republike Srbije, koliko činjenica da u vrijeme žučnih diskusija o Rezoluciji o Srebrenici, Karadžićeve izjave da se masakr na Markalama (Sarajevo) nije ni dogodio, cijeli se element optužnica protiv bh. građana potpuno uklapa u sliku ’stare’ Srbije, koja očigledno nije ni prestala postojati?

Druga strana brige je i činjenica da cijeli nevladin sektor i oni što se usude zvati ‘zdravim’ dijelom društva, uživaju u tišini i neutralnosti prema svim spomenutim promašajima u radu Tužilaštava RS i same države Srbije! Zašto ‘druga’ Srbija šuti; od ‘prve’ sam sve ovo svakako i očekivao? Da li su uvjereni u ispravnost rada Tužilaštva? Onda, zahtijevam da ga javno podrže. Šta čuvaju tišinom? Moral ili interes, da li prihvataju odmazdu ili ih grize živo sjeme sumnje? Tražim nedvosmislen odgovor.

Nedim Jahić (21), student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, aktivista Inicijative mladih za ljudska prava, kolumnist Protest.ba

objavljeno na portalu Peščanik.net

Festival Cinema City, koji će biti održan od 5. do 12. juna u Novom Sadu, 8. marta zvanično otvara konkurs za selekciju „Up to 10.000 bucks“.

Selekcija je takmičarska, a predstavit će filmove snimljene budžetom manjim od 10.000 dolara.

Konkurs je otvoren do 5. aprila, a svi koji žele da se prijave mogu to da učine putem formulara na stranici festivala.

Pobjednički film ove selekcije osvojit će i nagradu od 2.000 dolara.

Selektor programa je Vladimir Perišić, reditelj filma “Ordinary People”, koji je na prošlogodišnjem Cinema City festivalu osvojio Grand Prix za najbolji domaći film, a na Sarajevo Film Festivalu osvojio prvu nagradu “Srce Sarajeva”.

Filmovi koji se prijavljuju za konkurs ne smiju biti snimljeni prije 2008. godine, a sve vrste i žanrovi filmova – kratki, dokumentarni, animirani, igrani, su dobrodošle.

Kaže moj narod “treća sreća”. Moj narod je u poslednjih 20 godina izgubio tri države, SFRJ, SRJ i SCG.

Od petooktobarskih promena moj narod je imao tri vlade, Đinđićevu, Koštunicinu i Cvetkovićevu. Interesantno je da je 9. marta 1991. godine s terase Narodnog pozorista, Lider SPO, Vuk Drašković, široke narodne mase, pripadnike mog naroda, pozdravljao podignute ruke sa tri prsta. Moj narod je većinski opredeljen za pravoslavlje koje dolazi s Juga i iz tog razloga se većinski krsti s tri prsta.

U mom narodu, ali i šire, jedna od priča koja se deci priča pred spavanje je priča o tri praseta. Ah, umalo da zaboravim. I tri međeda. Dugo se na javnom servisu Srbije reprizirao film o tri musketara, ali ni jednom se nije davao film “Tri kralja”.

Na pojedninim stranama Facebooka, gdje se 2008. godine vodila žustra rasprava o raznim političkim temama značajnu ulogu u kreiranju političke svesti Facebookovaca su imala tri gospodina, Pero Gligorić, Stefan Pavlović i moja malenkost, a prozvali su nas “tri kralja”.

Patrijarh srbijanske pravoslavne crkve je obično jedan od tri kandidata. U periodu tranzicije, koja je u Srbiji otpočela 1989. godine i traje do danas, SPC su vodila tri patrijarha, German, Pavle i sada Irinej. Ne smemo zaboraviti ni Sveto trojstvo, Oca, sina i svetog duha. I u Hinduizmu imamo trojstvo, Brahma, Vishnu i Shiva. Manje više u svakoj religiji imamo po tri neke “face”. Sećate se da je Zevs imao dva brata što znači da ih je bilo trojica.

U periodu tranzicije Demokratsku stranku su vodila tri lidera, Dragoljub Mičunović, Zoran Đinđić i danas, Boris Tadić. Ja volim da pomenem i americke politicare. Eto, Abraham Lincoln je imao frazu “3-For-All”, Barack Obama parolu od tri reči “Yes We Can”, a Martin Luther King, Jr. “Pomirenje, Nenasilje, Nasilje”.

Bio sam mlad momak kada sam u jednoj antikvarnici video tri majmuna jednog pored drugog sa rukama na ustima, ušima i očima. Kasnije sam saznao da je to filozofija tri majmuna “Ne čujem zlo. Ne vidim zlo. Ne govorim zlo.”

Novak Đoković je treći najbolji “reket” sveta. “Hajde, zovi me noćas u 3″ je deo refrena pesme “Insomnija” Jelene Karleuše. Poznati pisac, rođen još u vreme Kraljevine Jugoslavije, 1937. godine, Momo Kapor, umro je 3. marta. 2010. godine. Osamdesetih godina, dok su svi pili mineralnu vodu Knjaz Miloš, ja sam pio Radensku tri srca. Ukoliko uhvatite zlatnu žabu, ispuniće vam jednu želju, ali zato zlatna ribica ispunjava tri.

Ne znam za vas ali kad sa svojim ortacima dižem neki teret ili skačem u bazen, obično se dogovorimo da to uradimo “na tri”. Jednom prilikom sam sinu uzeo novogodišnje pakovanje ‘Kinder surprise’ i unutra je bilo tri kinder jaja.

Broj tri se još naziva i Heegner broj. Po Platonu duša je podeljena na tri dela. Pitagora je broj tri nazvao najplemenitijim od svih brojeva. Rusi su imali običaj nekada ali i sada da se voze u kočijama sa tri istovremeno upregnuta konja, čuvena “troika”. Davno beše, 1965. godine, kada je naš film “Tri”, Aleksandra Petrovića, bio nominovan za prestižnog Oskara u kategoriji najboljeg filma van engleskog govornog područja. “Tri” je i najnoviji hit pop princeze Britney Spears. Da li ste gledali film “Veštice iz Istvika”. Tamo je bilo tri veštice – Cher, Sarandon i Pfeiffer. Tolkin je napisao “Gospodar prstenova” iz tri dela u kome je sve nešto “tri”.

Veliki broj zastava zemalja sveta ima na sebi po tri boje ili tri simbola. Postoje i tri dimenzije. Da li ste gledali Avatar 3D? Upravo se u bioskopima daje 3D film Tima Bartona “Alisa u zemlji čuda”. Ljudima koji se bave TQM i kvalitetom sigurno je poznat pojam “tri sigma”. Čuveni hit Jackson 5 je u svom naslovu imao tri slova; “A.B.C.”. Bee Gees su britanski sastav koji su činila tri brata Gibb. Noje je imao tri sina koja su nakon potopa stvorila tri velika naroda. Na Mašinskom fakultetu u Beogradu svaki pismeni ispit je trajao tri sata.

More, nešto mi je ovde mutno. Iz koliko simbola je sastavljen Davinčijev kod, a?

Neke od tema o kojima je tom prilikom bilo riječi su i – ko je krivac za hapšenje Ejupa Ganića u Londonu, šta radi državno Tužilaštvo, zašto istraga u slučaju Dobrovoljačka nije okončana.

Tužilac Barašin je između ostalog odgovarao i na pitanja o pritiscima korumpiranih bosanskohercegovačkih političara i prijetnji upućenih državnom tužilaštvu, sklanjanju mnogobrojnih predmeta u ladicu, istrazi u slučaju Milorada Dodika, aferi “Reket” kao i o propaloj akciji u Gornjoj Maoči.

Glavni tužilac Tužilaštva BiH je nedavnu provalu u njegov stan, kada mu je ukraden i osobni laptop, okarakterisao “radom” profesionalca, potkrijepivši ovu tvrdnju činjenicom da je na stolici za njegovim radnim stolom ostavljena razglednicu sa slikom njegove kćerke, što prema njegovim riječima predstavlja jasno upozorenje.

Govoreći o istrazi u slučaju Milorada Dodika, od glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milorada Barašina mogla se čuti i nevjerovatna rečenica koja zapravo premijera Republike Srpske oslikava kao primjer osobe protiv koje će se voditi i zaključiti istraga:

“Ima još Milorada Dodika u ovoj državi koji će biti procesuirani i protiv kojih se istrage vode…”

Mi smo valjda jedini narod u kojem je najveći kompliment za čovjeka reći da je budala. Da nije tako ne bismo trpjeli silne budaleštine koje nam se dešavaju, a glavni uzroci istih jesu oni sa vrha vlasti. Ne kaže se uzalud da riba smrdi od glave. Pitam se postoji li država na svijetu koja može istrpjeti više šegačenja svojih “glavonja” nego što to čini Bosna i Hercegovina. Kad glavonja opsuje novinaru mater, masa se smješka i kaže: “Vid’ budale, jest’ pravi!”, kad glavonja pjeva pod šatorom za vrijeme predizborne kampanje, masi to imponuje, pa veli: “Vidi budale, jeste faca!”, kad glavonja kaže da ga zaboli ona stvar za državom u kojoj obnaša vlast, masa opravdava: “Vidi budale, što je pametan!”. I tako ispada da u ovoj državi najbolje uspijevaju budale i da jedino budalu narod hoće, može i želi da sluša.

Dakle, Bosna i Hercegovina je država u kojoj svaka budala može da se domogne vlasti i poslije pljuje po toj istoj državi koja mu omogućava lagodan život uz sve moguće privilegije. Poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, najvišem zakonodavnom i državnom tijelu ove zemlje, koji bi, po svoj logici i etici, trebali da poštuju “firmu” za koju rade i koja ih hrani, to ne čine. Šta se dešava u ovoj zemlji čuda? E pa dešava se da poslanik Parlamentarne skupštine BiH, tačnije poslanica, izjavi kako država Bosna i Hercegovina ustvari nije moguća i da je njena poslanička grupa prisiljena da sjedi u Parlamentu i dosađuju se po cijeli dan, a sve to iz prevelike ljubavi prema svome entitetu Republici Srpskoj. Pa tu stvarno lud zbunjenog praši, i to momački! Kako očekivati da će jedna takva radna grupa išta da doprinese društvu kada su poslanici iz iste, kako tvrde, prisiljeni da sjede i dosađuju se za dobrobit entiteta. Pa u svakoj normalnoj državi to bi bila izdaja njenih interesa i naglavačke bi bili izbačeni iz svih mogućih institucija koje imaju veze sa upravljanjem zemljom. Ne znam samo ko i šta ih je prisililo da se bave poslom zvanim politika, prazni stomaci ili lijena dupeta?! Gospođa parlamentarka ne zna, ili se pravi da ne zna, da je politika najhumaniji posao kojim se čovjek može baviti i da je u osnovi takvog ljudskog djelanja ustvari samoodricanje. Baviti se politikom znači ulagati meksimum svoga umijeća i znanja zarad dobrobiti cjelokupnog društva i države. Pa dobro, izvinite gospođo, da li ste onda spremni da svoju platu date u dobrotvorne svrhe crvenom krstu ili nekoj humanitarnoj organizaciji u svome entitetu kad priznajete da ste prisiljeni da sjedite ne čineči ništa za dobrobit građana države BiH? I ako želite da sudjelujete u politici samo jednoga dijela države, zašto niste, naprosto, postali narodni poslanik R.S.? Na to pitanje odgovora nema, jer je jasno kao dan da takvi kao ona imaju zadatak da remete rad državnoga parlamenta, a što se tiče pitanja u vezi sa novcem, ne vjerujem da bi se iko od tih besposličara odrekao svoje dnevnice. Nećemo spominjati užine, vozanja, oblačenja i svlačenja. Narod ih dakle plaća da ne rade ništa. Da sjede i boga mole da se zemlja raspadne, to jest socijalno i društveno-ekonomski odapne, kako bi se u tom slučaju kao strvinari obrušili na lešinu grabeći posljednje ostatke državne crkotine.

Ono što će krasiti 2010. godinu osim recesije, jesu i parlamentarni izbori, pa se već na samome početku godine počela voditi mrtva trka ko će izvaliti veću glupost. U tome, naravno, prednjače oni koji inače i imaju najviše vlasti. Recesija i ekonomska kriza se ne spominju, to nije interesantna oblast. Ali ima zanimljivih pojmova koji su zagospodarili njihovim vokabularom, te se ništa drugo iz usta političara ne čuje osim: referendum, ustavne promjene, samostalnost, nacionalni interes, otadžbina… Neke budale su počele spominjati i imenicu rat, pa se drugi zajapuriše i priprijetiše da bi ista imenica mogla postati glagol! I naravno, nastala je totalna tarapana u kojoj se ne zna ko je zbunjen, a ko lud. Bezvizni režim, koji nam obećaše da će se desiti sredinom tekuće godine, više niko i ne spominje.

Kao u svakom lošem vicu o Sulji i Mili, budale se počeše praviti pametne i na vatru krenuše nadolijevati kojekakva jestiva i nejestiva ulja. Mile odluči manje voljeti Sulju, Suljo se još više namrgodi na Želju, Željo kao nema želju da razgovara sa Nebojšom, a ovaj opet sa Harijem, koji ne podnosi Zlaju, i tako u krug. U nas je odavno stvorena baza za infantilna politička prepucavanja namrgođenih dječaraca, koji žive na državnim jaslama i igraju se sa narodom kao kada se beba zaigra zvečkom. Iako je sve već viđeno, hipnotisanoj gomili neće biti teško da ponovno odgleda istu predstavu do kraja i nekima čak i aplaudira na dobro odigranoj ulozi zaštitnika svog plemena i roda. Naravno, radi se samo o glumi!

Ali može se njima, i te kako im se može. Vladari Bosne i Hercegovine, premijeri i predsjednici entiteta, ministri kantona i kojekakvih distrikata, parlamentarci, narodni poslanici, ma nema kakvih titula nemaju, umrežali su se tako jakim međuentitetskim optičkim kablom pomoću kojeg se dozivaju i interno pregovaraju, bez da javno mnijenje zna o čemu se tu radi. Sastaju se po privatnim, motelima, hotelima, vikendicama, tako da problemi države više nisu javna nego su postali privatna stvar. Njihova konekcija je toliko čvrsta da ih ni stotinu izbora ne bi moglo svrgnuti sa vlasti. Ta, za javnost, latentna koalicija između vladara iz Sarajeva, Banjaluke i Mostara pravi igranku ovom jadnom napaćenom narodu već dvadeset godina. Štiteći kvazinacionalne interese, svađaju se čije su vlade bile bolje u zaštiti svog nacionalnog korpusa, one prethodne ili ove današnje, kako bi zamazali oči obespravljenih građana i skrenuli im pažnju na neke sasvim banalne, nevažne i trivijalne stvari. Organizujući predizborne parade, pozivaju narod da odluči da li je skupina današnjih vladara bolja od onih od juče, i da li je onaj od juče fantastičniji od onoga od prekjuče! Ustvari, radi se o jednoj dobro organizovanoj vladajućoj strukturi koja se oligarhijski i nepotistički smjenjuje i ponovno postavlja. Ponaša se kao zmija. Presvuče košuljicu, navuče drugu, naizgled je drugačija, ali, ipak, ostaje ona stara, dobro poznata, otrovna zmijurina.

Imena stranaka ne znače ništa kao ni njihova tobožnja ideologija, platforme i strategije. Rekli bi, kada zbrojimo šta su učinili za svo ovo vrijeme bitisanja na vlasti, odnosno šta nisu učinili, da oni nemaju pripremljen čak ni najobičniji stranački reklamni pamflet, a kamoli politički program. Nisu socijaldemokrate, nisu liberali, nit’ su socijalisti. Uopšteno gledajući, tu nema ni „d“ od demokratije. Demokratija se svodi na pravo građanina na svoj glasački listić, sa kojim mogu da obrišu … nos, i tu je svršetak čitave priče. Ti lijevi, kvazinarodni, demokratski pokreti i desničarske, kvazipatriotske, demokratske akcije narodu u BiH ne donose ni boljitka, ni zajedništva, ali zato traće vrijeme. Ubiše se pričajući o demokratskim i socijalnim pravima građana, a građanin, kao takav, u ovoj zemlji nigdje i ne postoji. Postoje samo Hrvati, Srbi i Muslimani, a oni iz reda ostalih ne mogu ni prismrditi vlasti, a kamoli doći do neke bitnije funkcije. Za individue, koje naoko uspiju u tome, brzo saznamo da nisu oni za koje smo ih smatrali, jer odavno su već i retorički, i ideološki, i tradicionalno, i nacionalno, nagrđeni na neku od ovih ponuđenih strana.

Trebalo bi se zapitati da li danas u Evropi postoji sebičniji i egoističniji narod od ova tri gore spomenuta?! Ali to se upravo i dešava zbog toga što smo, priučeni, navikli, ovih posljednjih decenija, da vladare biramo po tome kojem toru pripadaju, a ne po onome šta mogu i žele učiniti za dobrobit društva i države.

Bosna i Hercegovina je takva država u kojoj se njeni građani gnušaju reći da su Bosanci i Hercegovci. Bosna i Hercegovina je država u kojoj se ljudi stide svoga porijekla i stalno se kite nekim tuđim tradicijama i manirima. Više volimo pusto tursko, golemo rusko i prefinjeno švapsko od pitomog bosanskog. Bosna i Hercegovina je država u kojoj najnerazumniji obavljaju poslove na kojima bi trebalo da budu najrazumniji. Bosna i Hercegovina je država koju najviše mrze oni koji su od nje najviše dobili. Bosna i Hercegovina je zemlja bez riječi za himnu, jer njeni građani ne žele o njoj lijepo da pjevaju i po dobru da je spominju. Ipak, koliko god nekome pogrdno zazvučalo izgovoreno ime Bosne i Hercegovine, ne možemo a da ne primijetimo da ona zaista postoji i institucionalno i geografski.

I, na kraju, da zaključim. Ne znam šta nam sve neće do izbornog oktobra obećati kojekakvi Mile, Sulje, Hariji, Gagiji i Zlaje, koliko će ispljuvati jedni druge, pa onda lizati, iznositi prljevi veš, pa ga zajedno prati i peglati. Ne znam šta će nam obećati, ali znam da od obećanja neće ostati ništa osim praznih riječi. Zato, neradni i željni svega moj narode, ako želite da vam djeca što prije emigriraju u zemlje dalekoga zapada, bliskoga istoka, hladnoga sjevera, ili toploga juga, i ovog puta zaokružite svoj srećni broj, koji ste mnogo puta do sada zaokruživali. Neka se svako pridrži za svoga Sulju, Milu i Gagija, pa u kolo sa njim.

Život je lutrija, možda i nas zvekne sreća, pa će se postojeće stanje, dok smo mi u vrzinom kolu, promijeniti samo od sebe.

piše: Ernest Bučinski / 6yka

“Ako smo već stvorili euro, ne možemo da dopustimo da propadne zemlja koja je članica eurozone. U suprotnom slučaju, stvaranje eura nema smisla. Moramo da podržimo Grčku zato što se ta država trudi, ili u suprotnom euro više neće postojati.”, rekao je Sarkozy.

Francuski zvaničnici su naveli da trenutno nema potrebe da se Grčkoj daje novčana pomoć, ali je Sarkozy istakao kako bi Pariz bio spreman da pomogne ukoliko bi Grčkoj prijetio budžetski slom.

Grčki premijer Georgos Papandreu je u nedjelju posjetio Pariz u sklopu turneje po evropskim prijestonicama, u pokušaju pridobijanja podrške za plan spasa svoje prezadužene zemlje.

Na sastanku sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u peltak u Berlinu, Papandreu je dobio političku podršku, ali ne i obećanje finansijske pomoći.

Njemački političari iz redova vladajuće koalicije demokršćana i liberala predlažu Grčkoj da u cilju rješavanja financijske krize prodaje državnu imovinu – ali i svoje otoke.

“Bankrot mora sve što postoji “pretvoriti” u novac… Grčka posjeduje zgrade, tvrtke i nenastanjene otoke, što sve može biti mobilizirano za poravnavanje dugova”, rekao je Josef Schlarmann, političar iz Kršćansko-demokratske unije (CDU).

Clara Zetkin: Simbol borbe za prava žena

Dan žena je po prvi put obilježen 28. februara 1909. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike.

Ideja za obilježavanjem međunarodnog dana žena se pojavila početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših uslova za rad. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su 8. marta 1857. godine u New Yorku javno protestovale zbog loših uslova za rad i niskih plata. Te demonstracije je rastjerala policija, a žene su dva mjeseca kasnije osnovale sindikat.

Protesti 8. marta su se događali i narednih godina. Jedan od najpoznatijih je onaj iz 1908. godine kada je više od 15′000 žena marširalo New Yorkom tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.

Prva međunarodna ženska konferencija bila je održana 1910. godine u Kopenhagenu. Organizator ove konferencije je bila Socijalistička Internacionala. Tom prilikom je, na prijedlog njemačke socijalistice Clare Zetkin, ustanovljen i “Međunarodni dan žena”. Naredne, 1911. godine “Međunarodni dan žena” je obilježelilo više od milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj. Istovremeno se desio požar u tvornici “Triangle Shirtwaist” u New Yorku, u kojem je živote izgubilo više od 140 žena. Slabe mjere sigurnosti na radu su bile uzrok tako velikom broju žrtava.

Početkom Prvog svjetskog rata, 8. marta 1913. godine, žene širom Evrope održavaju demonstracije za mir. Prvi stepen revolucije u Rusiji su bile upravo demonstracije povodom Međunarodnog dana žena. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontaj nagovora Lenjina da “8. mart” postane državni praznik te za vrijeme razdoblja SSSR-a ovaj datum se obilježava kao dan herojstva radnica.

U mnogim državama komunističkog bloka ovaj praznik gubi svoju ideološku osnovu i postaje prilika muškarcima za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola te postaje svojevrsnim pandanom Majčinom danu i Valentinovu u zapadnim državama.

Dan žena je i danas državni praznik u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldaviji, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima.

Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati tridesetih godina prošlog vijeka, a velikog udjela u tome je njegovo povezivanje sa komunizmom. Šezdesetih godina 20. vijeka feministice ponovno počinju slaviti ovaj dan.

Ujedinjene nacije su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena od 1975. godine koja je i proglašena Međunarodnom godinom žene.

SVIMA KOJI SLAVE ŽELIMO SRETAN 8. MART – DAN ŽENA

What you want
Baby, I got
What you need
Do you know I got it?
All I’m askin’
Is for a little respect when you come home (just a little bit)
Hey baby (just a little bit) when you get home
(just a little bit) mister (just a little bit)

I ain’t gonna do you wrong while you’re gone
Ain’t gonna do you wrong ’cause I don’t wanna
All I’m askin’
Is for a little respect when you come home (just a little bit)
Baby (just a little bit) when you get home (just a little bit)
Yeah (just a little bit)

I’m about to give you all of my money
And all I’m askin’ in return, honey
Is to give me my profits
When you get home (just a, just a, just a, just a)
Yeah baby (just a, just a, just a, just a)
When you get home (just a little bit)
Yeah (just a little bit)

Ooo, your kisses
Sweeter than honey
And guess what?
So is my money
All I want you to do for me
Is give it to me when you get home (re, re, re ,re)
Yeah baby (re, re, re ,re)
Whip it to me (respect, just a little bit)
When you get home, now (just a little bit)

R-E-S-P-E-C-T
Find out what it means to me
R-E-S-P-E-C-T
Take care, TCB

Oh (sock it to me, sock it to me,
sock it to me, sock it to me)
A little respect (sock it to me, sock it to me,
sock it to me, sock it to me)
Whoa, babe (just a little bit)
A little respect (just a little bit)
I get tired (just a little bit)
Keep on tryin’ (just a little bit)
You’re runnin’ out of foolin’ (just a little bit)
And I ain’t lyin’ (just a little bit)
(re, re, re, re) ’spect
When you come home (re, re, re ,re)
Or you might walk in (respect, just a little bit)
And find out I’m gone (just a little bit)
I got to have (just a little bit)
A little respect (just a little bit)

Dokazni materijal bi iz Srbije trebao biti prosljeđen sudu u Velikoj Britaniji do ponedjeljka.

S druge strane, Damir Arnaut, član bosanskohercegovačkog pravnog tima koji u Londonu zastupa interesa Ejupa Ganića, jučer je hitno doputovao u Sarajevo na “koordiniranje aktivnosti i pripremu dokaznog materijala da Ganić nije umiješan u ratne zločine za koje ga sumnjiči Tužilaštvo Srbije”.

Prema engleskom zakonodavstvu ne postoji mogućnost da Ganić bude po bilo kakvom hitnom postupku izručen Srbiji.

Nekoliko stotina seljaka sa županjskog područja točno u 17 sati blokiralo je kod Županje promet državnom cestom D-55 iz smjera Vinkovaca prema graničnom prijelazu Županja-Orašje. Njihov predstavnik Mihael Lipinčić iz Drenovaca kazao je kako na tome ne misle stati, te da nastavljaju dalje.

Prosvjednici na prometnici Vinkovci – Osijek kod Jarmine probili su, pak, policijsku blokadu na dva mjesta, a kolona od 20-tak traktora krenula je prema Ivankovu. Interventnoj policiji su umakli i preko poljskih puteva te došli do obilaznice na nadvožnjaku koja je priječila prolazak prema južnoj vinkovačkoj obilaznici. Policija ih je ipak zaustavila na obilaznici, ali je ta prometnica blokirana za promet. Druga kolona je preko polja, uz nadvožnjak otišla prema vinkovačkom naselju Slavija kako bi blokirala prometnicu Vinkovci – Nuštar i dalje prema Vukovaru.

Seljaci su nakratko blokirali i željezničku prugu Zagreb – Beograda, no promet se sada odvija normalno. Oko 16 sati došlo je do izgreda na nadvožnjaku. Dogodio se kada je masa prosvjednika pješice htjela proći kroz policijsku blokadu. Jedan od seljaka pokazao je veću agresivnost, pa je svladan i policajci su mu stavili lisice. No masa je navalila n policajce i oslobodila prosvjednika. Nešto kasnije traktorima je blokiran i policijski kordon na nadvožnjaku.

Na račun policije mogle su se čuti i psovke, a svaki osvojeni metar pratio je pljesak. Psovke su se sasule i na račun ministra Petra Čobankovića i to u trenutku kada su saznali kako je izjavio da prosvjednika nema onoliko koliko se tvrdi. Prosvjednici su ga pozvali da se sam uvjeri u njihovu brojnost.

I u Virovitičko-podravskoj županiji bilo je izgreda između policije i prosvjednika. U poslijepodnevnim satima seljaci su također išli u proboj blokade i uspjeli. Nakon toga su krenuli prema graničnom prijelazu Terezino Polje. U polusatnoj jurnjavi ulicama, 15-ak traktora se uspjelo probiti, pa su blokirali državnu cestu prema Mađarskoj. Policija je uhitila trojicu prosvjednika, a jedan je nakon naguravanja pao na cestu pri čemu je teško ozlijeđen.

net / protest.ba

U organizaciji Fondacije “Jedan svijet – platforma za JI Europu” (OWPSEE ) u srebreničkom Domu kulture će u ponedjeljak od 11 sati biti održana javna debata na temu ženska javna riječ.

U sklopu ove debate će biti prezentirane digitalne priče. Digitalne priče su stvarna, proživljena iskustva samih stvarateljica i stvaraoca tih priča, napisane, ilustrovane i ispričane od strane osobe koja ih je proživjela, one su jedan od načina na koji se dopire do javnosti ali isto tako i vid procesa lične katarze. Ove priče koriste digitalne medije za slanje poruke.

Digitalne priče su snažan alat za adresiranje stavova i ponašanja a naročito onih stavova i ponašanja koji se ne mogu adresirati putem papirnih medija. Digitalne priče su način na koji se može razviti lokalni, autentični i inovativni sadržaj koji reflektira stvarne živote i može se koristiti za postizanje promjene i za lični oporavak i ozdravljenje.

“Mi smo integrisali digitalne priče u naš posao i asistiramo drugim organizacijama da urade isto.”, kažu organizatori.