Vahid Hećo

Transparency International Bosne i Hercegovine poziva ministra energije, rudarstva i industrije Federacije BiH, gospodina Vahida Heću da otkrije misteriju o tome ko je finansirao kampanju „Nije kasno za bolji život“, koju zajednički potpisuju Elektroprivreda BiH i minustarstvo pod vođstvom gospodina Heće.

Naime, TI BiH je već upozoravao na činjenicu da je pomenuta kampanja iskorištena u svrhu promicije Stranke za BiH, te da iz Elektroprivrede tvrde da ovo preduzeće nije učestvovalo niti finansiralo kampanju, dok ministarstvo nije ni odgovorilo na upit TI BiH o tome ko je finansirao i sproveo kampanju. U isto vrijeme, premijer FBiH Mustafa Mujezinović takođe tvrdi da Vlada nije odobrila niti finansirala pomenutu kampanju, dok gospodin Hećo u reakciji na saopšenje TI BiH s jedne strane izražava ponos na činjenicu da se kampanja povezuje sa uspjesima Stranke za BiH, a s druge tvrdi da iz „budžeta Federacije BiH nije utrošena nijedna konvertibilna marka vezano za kampanju za promociju energetskih projekata”.

Kampanja koju niko nije finansirao

Takođe, TI BiH poziva gospodina Heću da da objašnjenje zašto Ministarstvo energije, rudarstva i industrije nije u zakonskom roku odgovorilo na upit ove organizacije i time prekršilo Zakon o slobodi pristupa informacijama.

TI BiH će, kao što je najavljeno, bez obzira na to što je uskraćen za informacije, iskoristiti sva pravna sredstva kako bi dobio uvid u ugovor o provođenju kampanje, u nastojanju da u potpunosti informiše građane o tome na koji način se troše njihova sredstva.

Udruženje 'Akcija Građana'

Ko god da dođe na vlast već sada možemo poručiti sljedeće, gledamo Vas i pratiti ćemo Vaš rad. Mi vremena više nemamo za pusta obećanja, čekanje i laži kojima se služe svi oni koji teže dolasku na vlast. I ako oficijelna Kampanja pred nadolazeće izbore počinje već danas, svi mi znamo da počela je već davno!

Kao građani i građanke želimo poručiti slijedeće:

Građane i građanke molimo da ne nasjedaju na zapaljivu retoriku, molimo ih da dobro prouče političke programe stranaka za koje misle glasati i da uzmu u obzir sva neispunjena obećanja u protekle skoro dvije decenije.

Građane i građanke budete obazrivi, ne predajtese vode emocijama, strahom, mržnjom već zdravim razumom jer to jedini način je da ovo društvo i ova zemlja izađu iz duboke krize koju su svojim neradom proizveli ljudi za koje do sada smo glasali.

Gospodo političari, zahtjevamo da govorite konkretno i razumljivim jezikom, da se manete šuplje priče o kvazi ugroženosti i o narodnim nekim imaginarnim interesima. Zahtjevamo od Vas konkretne programe sa zacrtanim ciljevima i rokovima, zahtjevamo ozbiljnost primjerenu situaciji u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi.

Od CIK–a također zahtjevamo da konačno počne kažnjavati stranke i partije za nekorektno poslane političke poruke, za oglašavanje na nepropisnim mjestima jer vrijeme je da se uvede red u predizbornu utrku.

Udruženje “Akcija Gradjana”

SIMBOLIČNE CIJENE OGLAŠAVANJA NA NAŠEM PORTALU
SIMBOLIČNE CIJENE OGLAŠAVANJA NA NAŠEM PORTALU
СИМБОЛИЧНЕ ЦИЈЕНЕ ОГЛАШАВАЊА НА НАШЕМ ПОРТАЛУ

- 1 sat/час (60 minuta/минута) = 999 KM
(slovima: devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(slovima: devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(словима: девет стотина деведесет девет конвертибилних марака)

- 1 dan/дан (24 часа) = 23.999 KM
(slovima: dvadeset tri hiljade i devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(slovima: dvadeset tri tisuće i devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(словима: двадесет три хиљада и девет стотина деведесет девет конвертибилних марака)

- 1 hefta/tjedan/седмица (7 дана) = 167.999 KM
(slovima: stotinu šezdeset sedam hiljada i devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(slovima: stotinu šezdeset sedam tisuća i devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(словима: стотину шездесет седам хиљада и девет стотина деведесет девет конвертибилних марака)

- 1 mjesec/мјесец (30 дана) = 7.199.999 KM
(slovima: sedam miliona stotinu devedeset devet hiljada i devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(slovima: sedam milijuna stotinu devedeset devet tisuća i devet stotina devedeset devet konvertibilnih maraka)
(словима: седам милиона стотину деведесет девет хиљада и девет стотина деведесет девет конвертибилних марака)

NOVAC UPLAĆUJETE AVANSNO!
NOVAC UPLAĆUJETE UNAPRIJED!
НОВАЦ УПЛАЋУЈЕТЕ АВАНСНО!

DAJEMO POPUST 10% ZA NEZAVISNE KANDIDATE!
DAJEMO POPUST 10% ZA NEOVISNE KANDIDATE!
ДАЈЕМО ПОПУСТ 10% ЗА НЕЗАВИСНЕ КАНДИДАТЕ!

Ukoliko odaberete oglašavanje u periodu od 30 dana dobijate privjesak za ključeve.
Ukoliko odaberete oglašavanje u periodu od 30 dana dobijate privezak za ključeve.
Уколико одаберете оглашавање у периоду од 30 дана добијате привјесак за кључеве.

Ova ponuda važi do 2. oktobra 2010. godine, u 7 sati ujutro.
Ova ponuda važi do 2. listopada 2010. godine, u 7 sati ujutro.
Ова понуда важи до 2. октобра 2010. године у 7 часова ујутро.

U sasvim nemogućem slučaju izbornog neuspjeha novac ne vraćamo.
U sasma nemogućem slučaju izbornog neuspjeha novac ne vraćamo.
У сасвим немогућем случају изборног неуспјеха новац не враћамо.

CIK BiH

“CIK će iskoristiti sva zakonom propisana ovlaštenja da bi sankcionirao upotrebu jezika koji nije primjeren fer-kampanji i koji bi mogao eventualno inicirati nasilje, ili širenje mržnje. Pozivam političke subjekte, njihove kandidate, te zaposlene i na drugi način angažirane u izbornoj administraciji da se uzdrže od korištenja i antidržavne i nacionalističke retorike, te od svih izjava koje dižu tenzije i molim ih da vode fer-kampanju”, upozorila je Irena Hadžiabdić, predsjednica CIK BiH, podsjećajući kako rečeno nije samo zakonska već i obaveza prema biračima BiH.

U skladu s utvrđenim kriterijima, bosanskohercegovački politički subjekti u izbornoj kampanji mogu potrošiti ukupno 65 miliona KM, a limit za političke subjekte koji imaju ovjerene liste na svim nivoima pojedinačno iznosi oko 3 miliona KM.

Govoreći o obavezi kandidata da dostave izjave o imovinskom stanju, predsjednica CIK-a BiH navela je da se o tu obavezu oglušilo 378 od ukupno 3’900 kandidata koliko ih je bilo u obavezi odgovoriti ovom zahtjevu.

U nadležnosti CIK BiH je da kandidate koji nisu dostavili izjave o imovinskom stanju može novčano sankcionisati od 1.000 KM do 5.000 KM, a političke subjekte i do 10.000 KM.

I sami možete pogledati imovinske kartone kandidata ako posjetite stranicu izbori.ba.

piše: Gojko Berić

Svi najvažniji ljudi koje je međunarodna zajednica akreditovala kao nadzornike preostalih političkih radova u Bosni i Hercegovini, od Valentina Inzka do briselskih i vašingtonskih autoriteta, tvrde da su oktobarski izbori odlučujući za našu zemlju. A zašto bi bili odlučujući? Da li zato što su međunarodni faktori izgubljeni u svojoj propaloj brizi za Bosnu, pa sada počinju vjerovati u čudo? Govore nam da građani konačno treba da uzmu stvar u ruke, a znaju da kritične mase sa građanskom sviješću nema; zatim da su predstojeći izbori životna šansa mlade generacije, koja će odbaciti prtljag nacionalizma i zemlju povesti ka Evropi, iako i vrapci na grani znaju da su mladi inficirani nacionalizmom koliko i njihovi roditelji. Ako ne i više. I zato, kad god čujem da nam se preporučuje ova naizgled efikasna a tako jednostavna terapija, pomislim da ti ljudi ne čine ništa drugo nego sitnim lukavstvima maskiraju stvarnost.

Na pomolu je, dakle, još jedna pobjeda nacionalista, jer je to zakonomjerna nužnost promovirana u Daytonu, a potom usađena u svijest većine Srba, Hrvata i Bošnjaka kao najbolji način da ostanu podijeljeni, svako “na svojoj zemlji, u svojoj vjeri”. Tako je borba za vlast unutar svakog od tri etnička korpusa postala jedina svrha izbora. Ali, nije Dejtonski sporazum uzrok svih zala. Na kraju krajeva, sve polazi iz ljudskih glava. Istina je da ova država liči na pravo malo ruglo, ali ona je ogledalo ljudi koji je vode. Ovdje dolazimo do jednog ozbiljnog moralnog pitanja: ako ne voliš vlastitu državu, a imaš pravo da je ne voliš, zašto se kandiduješ za bilo kakvu funkciju u njenim institucijama? Pare su drage svakome, ali nečasno je “zarađivati” ih drijemanjem u poslaničkim klupama.

Ima li većeg političkog licemjerja nego zauzimati visoki položaj u državnoj hijerarhiji, a raditi protiv vlastite zemlje? O tome bi nešto trebalo pitati Nikolu Špirića, Dodikovu glavnu “krticu” u Vijeću ministara, političara sa dvanaestogodišnjim stažom na državnim jaslama. Špirić se pokazao kao majstor u subverzivnom zaustavljanju našeg ionako jadnog voza kojim smo, navodno, krenuli ka Bruxellesu, krajnjoj stanici dugog i neizvjesnog puta u Evropu. On je nedavno, u emisiji RTV-a Republike Srpske, skinuo masku i najavio početak “novog srpskog sna”, priklonivši se poznatoj tezi svog stranačkog šefa da “od Bosne i Hercegovine u budućnosti nema ništa”. Nema razloga da ga Dodik još četiri godine ne zadrži u mrskom Sarajevu.

Još je Spinoza pisao da su zakoni duša države i garant njene trajnosti. U protivnom, “država će biti veoma nestabilna”. Uostalom, šta je Evropska unija? Pojednostavljeno rečeno, to su vagoni i vagoni jasnih i preciznih zakona, propisa i standarda – jedinstven sistem koji važi za sve njene zemlje članice. Možda Dodik nije čitao Spinozu, ali je nepogrešivo osjetio gdje treba udarati i Bosnu učiniti što nestabilnijom. Zato je rekao “njet” reformi policije, objavio da ne želi ni čuti o ustavnim promjenama i uskratio saglasnost na desetine zakona na kojima insistira Evropska unija. Ponekad se čini da je nanošenje štete vlastitoj državi jedini razlog što se neki ljudi u ovoj zemlji bave politikom.

Nije li krajnje nečasno uživati sve privilegije člana državnog Predsjedništva, a tvrditi kako si tu samo zato da štitiš interese Republike Srpske? Nebojša Radmanović je potrošio cijeli mandat stojeći na braniku Dodikovog vilajeta, a za vlastitu državu, koja ga inače plaća, nije uradio ništa. Ili gotovo ništa. Sa kakvim knjigovodstvom završavaju mandat Haris Silajdžić i Željko Komšić? Nema tu stavki koje zaslužuju naročitu pažnju. Izabran bošnjačkim glasovima, Komšić se trudio da bude veći katolik od pape, ali kad je izjavio da je Republika Srpska realnost i da se može ukinuti samo puškom, Žene Srebrenice su ga napale, osporavajući njegov osvjedočeni patriotizam. I on i Silajdžić su nas zamarali papagajskim ponavljanjem da je Bosna i Hercegovina nezavisna, suverena itd. zemlja. To znamo i bez njih. Ima li nešto drugo? I šta smo dobili? Silajdžić, Radmanović i Komšić su, zajedno s nama, stariji za četiri godine, a država je u gorem stanju nego kad su ušli u svoje kabinete.

Spoljna politka je u isključivoj nadležnosti Predsjedništva. Bar je tu trebalo uložiti napor da BiH počne ličiti na državu, kako se ne bi brukali pred svijetom. Međutim, umjesto osmišljene i usaglašene platforme, koja bi odražavala interese zemlje, vođenje spoljne politike pretvorilo se u trku za pojedinačnim prestižom, u kojoj je Silajdžić ispoljio najviše kondicije. Uhljebljenje sopstvenih i stranačkih kadrova podrazumijevalo se samo po sebi. Jedan član Predsjedništva vidio je saveznike u jednom, a drugi u drugom dijelu svijeta.

Pa ipak, nikome se od njih ta igra živaca nije ogadila. Silajdžić, Radmanović i Komšić žele još jedan mandat. Nema u tome ničeg neobičnog, jer je vlast najopojnije piće koje čovjek poznaje. Giulio Andreotti, jedan od najpoznatijih političara u povijesti Italije, prevalio je devedesetu godinu života. Nakon što je preživio mnoge afere, Andreotti je ovako sažeo svoje dugo, jedinstveno političko iskustvo: “Vlast je odvratna samo onima koji je nikad nisu imali.”

sretni surfer

Pa, hajde da vidimo kakvo je stanje svjesti u Bosni i Hercegovini, u ovo predizborno vrijeme…

Note: There is a poll embedded within this post, please visit the site to participate in this post's poll.

Note: There is a poll embedded within this post, please visit the site to participate in this post's poll.

Note: There is a poll embedded within this post, please visit the site to participate in this post's poll.

Napomena: Rezultati će se ažurirati automatski nakon svakog glasanja i konstantno biti dostupni na linku Pogledajte rezultate ispod predloženog glasanja.

scena iz spota Brojevi računa, Letu štuke

Pjesma “Brojevi računa” počinje instrumentalom “Prije rata čuvar kombinata, poslije rata na četiri sprata“, a nastavlja se… pa pogledajte i poslušajte…

Preporučuje se uporno slušanje! Možda se i prepoznate i nešto promijenite: “…hranite ekstreme da zaustave vrijeme, da i djeca budu sluge mržnje, gluposti i straha…“

Fidel Castro

Bivši kubanski predsjednik Fidel Castro preuzeo je odgovornost za vladin progon homoseksualaca nakon kubanske revolucije jer je u to vrijeme bio zaokupljen drugim problemima.

“Ako je neko odgovoran, to sam ja. Neću prebacivati krivnju na druge.”, priznao je Castro u intervjuu za La Jornadu.

Nakon revolucije 1959. godine, vlast je krenula u akciju kojom je zemlju htjela riješiti homoseksualnosti jer su je smatrali proizvodom kapitalističkog društva. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka veliki broj homoseksualca je dobio otkaz, završio u zatvoru bez suđenja ili u “radnim kampovima za prevaspitavanje”.

“Protiv homoseksualne zajednice su počinjene velike nepravde koje su proizišle iz tradicionalne diskriminacije homoseksualaca na Kubi kakvoj su bili izloženi i crnci i žene. No, u to vrijeme sam bio zaokupljen, prije svega, kubanskom raketnom krizom, ratom i političkim pitanjima.” – rekao je Castro.

Homoseksualnost je na Kubi dekriminalizirana 1979. godine, a danas se govori i o legalizaciji istospolnih zajednica, dok kubansko državno zdravstvo osiguranicima plaća i promjenu spola.

I dok se kubanska situacija donekle popravila, u mnogim zemljama homoseksualci i dalje završavaju u zatvorima. Međunarodna komisija za ljudska prava homoseksualaca je objavila popis 10 zemalja koje najgore tretiraju homoseksualce. Na popisu su: Egipat, Gambija, Honduras, Indija, Jamajka, Kuvajt, Kirgistan, Litva, Nigerija i Uganda.

glasanje

piše: Nermin Čengić

Zašto jednostavno ne napisati: “Počinje predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini”? Odgovor nikad jednostavniji i nikad tužniji. Nakon skoro 20 godina gluposti puka ovdašnjeg i dalje nismo baš najsigurniji u kojoj državi živimo niti da li je ovo uopšte država. Ko koga voli i ne voli, ko koga osporava ili podržava.

U posljednjih dvadeset godina smo bili svjedoci svega. Baš svega. Prođosmo rat Bosnom, a boga mi i Hercegovinom, kroz gradove, poslije rata se posadismo po besmislenim entitetima i državotvornim kantonima, “istočnim” i “zapadnim” Mostarima, Doboj “jug”-”istocima”, “istočnim” i običnim Sarajevima (u sarajevskom naselju Dobrinja još uvijek važi debelim međunarodnim flomasterom iscrtana entitetska linija koja dnevne sobe dijeli u dva entiteta). Naplatismo (doduše ne od konkretnih napadača) milijarde vrijedne muku i smrt. Većina nas te novce ne vidjesmo i za njih sad eto niko ne zna gdje nestadoše, a to je samo ono što se zna da se ne zna.

Potpuna “idila” punoljetnog života u kojem ništa ne naučismo, ne prestasmo da se mrzimo, ne sjetismo se da se mi ustvari možda i volimo. Ne odigrasmo poker pameti jer nam redovno fali barem jedan as, a čini se da se na nama handaju svi ludaci regiona pa i svijeta. Urnebesna redaljka koja ne prestaje. A stoka, to jest mi, to jest stoka šuti, trpi, umrtvljenog vrata oko kojeg se urezao i srastao ular kojim nas vabe, huškaju, pomoću kojih nam obećavaju, obećavaju, obećavaju.

Nikad gluplji nismo bili, a vjerovatno gluplje od trenutnog ne može. I najveća budala za 18 godina skonta da je jedno te isto uvijek jedno te isto, i da to jedno te isto, nikad ne može biti drugačije, ni bolje pa ni gore, nego – jedno te isto, “Navikli smo”, “nemoj da se previše trese”, “samo nek’ je živa glava”, odzvanja u praznini prostora koji se administrativno vodi pod Bosna i Hercegegovina, a nije vidio Bosne i Hercegovine. Valjda nas tri miliona sto dvadeset šest hiljada petsto dvadeset devet čovjekolikih s pravom glasa u Bosni i Hercegovini možemo da razlučimo ko je lopov, a ko lopov nije ili ima potencijal da to postane ako mu se da vlast u ruke. Izbor ovjerenih je velik. Nevjerovatnih 8149 se kandidovalo da zagrabi ili možda ipak nešto normalno uradi u Predsjedništvu BiH, Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na mjestu predsjednika i potpredsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, Narodnoj skupštini Republike Srpske, Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH i skupštine kantona u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH. U namjeri da vas zaljuljaju u naručju će, kako kažu, potrošiti više od pedeset (brojem: 50) miliona konvertibilnih maraka.

Kad čovjek zamišlja svoj zavičaj onda vidi “polja što se žitom zlate i na brijegu vidi topli dom”, a kad si ovdje ( (u Bosni i Hercegovini) i naučen da žmiriš ipak se usudiš otvoriti oči, vidiš zarasla, neobrađena polja, vidiš ruševine koje niko nema namjeru očistiti, gluho bilo popraviti, vidiš prazna sela, oskrnavljena groblja, ubijene gradove, anestezirane ljude i razjarena čudovišta, vidiš cijelih dva-tri kilometra autoputa ili autoput u vječitom predizbornom nastanku… Ali nikako ne vidiš svoj topli dom. Dom je, kažu, mjesto gdje si svoj i siguran, a u Bosni i Hercegovini niko, ama baš niko normalan nit’ je svoj, nit’ je siguran.

Dakle, slijedi nam mjesec dana vjerovatno najvećih govana koje su nam ikad aktuelni “direktori svemira” u Bosni i Hercegovini ikad ponudili. S jedne strane će nas uvjeravati da samo ako baš oni pobjede, kruškama i jabukama nikad neće dati u istu vreću, s druge strane će nam praznog pogleda pojašnjavati da tek slijedi nekakva bolja budućnost, s treće strane će nas usmjeravati u raznorazne Evrope, s četvrte će se javiti oni koji će crknuti dok vas ne uvjere da su vam oni veći prijatelji od vašeg neposrednog komšije… A stoka će potvrdno mahati glavušama, lomeći zube dok ukrug žvaće “buđavom lebac”, razrogačenih očiju blenući u nove i stare bogomolje. Tražeći spasenje dodavaće se graditeljima pokoja markica da svevišnji oslobodi grijeha gluposti i poniznosti pred svakim ko prstom zaprijeti ili s vrha visokog pritiska opsuje.

Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Mostar, Bihać, Brčko, Bijeljina, Prijedor, Trebinje su gradovi gdje će se od petka, 3. septembra 2010. godine zavioriti zastave svih boja i dezena. Iste sudbine neće biti pošteđeni ni Travnik, Doboj, Cazin, Bugojno, Velika Kladuša, Visoko, Goražde, Konjic, Gračanica, Gradačac, a isto će proći i Bosanska Krupa, Mrkonjić Grad, Foča, Zavidovići, Živinice, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Bileća, Livno, Prozor… Trideset dana, u trideset gradova će se voditi polemike ima l’ iko ugroženiji od “tradicionalno povampirenih” srba ili su “genetski fašisoidni” hrvati ipak ugroženiji od “najnovijih zabrađenih” bošnjaka. Slabo će ko pitati ima l’ se šta jesti i zašto tradicionalno neuništive rupe na cesti ne proglasimo nacionalnim spomenicima. Okliznuće se potjere (za glasačima) i u neko manje mjesto od rečenih trideset da obećaju koji trotoar, strmeknuće se i do pokojeg sela da se janjetina ne “prehladi”. Naprđivaće politička mafija paušalima nabreklih novčanika sve ono što smo pred svake izbore slušamo obzirom da nemaju više o čemu drugom. Kriviće druge dok će za sebe, o nevine, reći kako se spremaju u odlučnu bitku. Lopovi će obećavati borbu protiv korupcije, demokrate će vas vabiti u torove, fašisti će vas uvjeravati da slijedi borba protiv nacionalizma, ublehaši će bez ijednog argumenta ponuditi da vas izvuku iz govana…

I svi ćete redom, premoreni od silne govorancije, potpuno hipnotisani provjerenom metodom zaglupljivanja, ako se i nakanite prošetati do glasačkog mjesta, tradicionalno dati svoj glas svakom od njih ponaosob. Kad se objave rezultati i kad opet uzmu vlast reći ćete, svi redom ćete reći, da vi niste za njih glasali, a glasali ste. Za njih ste glasali.

Ili, ipak, uopšte nećete izaći na glasanje pravdajući to gubljenjem vremena jer se “zna ko će pobjediti”. Možda ćete reći da “nemate za koga glasati”, a niste se baš sjetili da do prije mjesec dana prijavite svoju kandidaturu, jer ste prepametni za ove lopove i fašiste, jer to nije vaš nivo, jer vi svakako mislite bježati odavde. Koliko god bježali od sebe nikad nećete uspjeti pobjeći. Ako ništa drugo pucaće vas razne nostalgije. Faliće vam vaš planinski izvor, vaša mahalska kaldrma, vaš lift koji više ne radi nego što radi. Sve to će vam nedostajati i nećete se moći navići na drugačiji život negdje gdje pljuvanje drugog ne znači vašu snagu nego vaš papanluk. Ako nekako i izdurate negdje tamo, gdje nije ovo ovdje, poželićete da vas na kraju sahrane u domovini i svoju ćete djecu baciti u trošak. Je l’ dosta il’ da još tovarim?

Vrijeme je da malo proživite taj svoj potpuno obsmišljeni život, a za to nema boljeg nego tamo gdje ste prvi put zakmečali i koljena razbijali. Uvijek znate taktiku bolje od selektora, uvijek biste nešto bolje od onih koji to rade. Padne li vam šta na pamet ne bojte se, ne trčite doktoru. Najbolji lijek za “padanje na pamet” je iskoristiti tu ideju i od ove administrativne jedinice napraviti državu. Nek’ vam malo svi zavide na onome što imate, a ne na onome što bi mogli imati. Zato upalite mozak, natjerajte se da razmislite svojom, a ne tuđom glavom, i obavezno glasajte! Očistite svoju savjest, koja crkava nakon dvadeset godina “krkačine, taslačine, tarabljenja”.

srednjoškolci

Usvajanjem ovog zakona dvogodišnje obrazovanje za srednjoškolce je postalo obavezno.

Skupština je također usvojila i strategiju Visokoškolskog obrazovanja za period 2010 – 2015. godina.

Protest radnica iz Zenice

Bivše radnice zeničkog Borca od Vlade FBiH i Agencije za privatizaciju FBiH traže povezivanje staža za posljednjih osam godina, isplatu osam plaća i otpremnina po Zakonu o stečaju i raskid Ugovora o privatizaciji.

“Protesti će trajati do ispunjenja postavljenih zahtjeva!”, riječi su Senade Jahjaefendić, nekadašnje predsjednice Sindikata uposlenih u preduzeću koje je s radom prestalo prije dvije godine.

Niko od predstavnika vlasti ih još uvijek nije primio, a za danas (četvrtak) je zakazan sastanak s resornim ministrom Vahidom Hećom, kada bi se trebalo odlučivati o sudbini radnika.

Preporučujemo vam dokumentarni feljton internet portala e-novine.com, gdje možete pratiti izvještavanje beogradske “Politike” tokom 1992. godine. Ova najmračnija epizoda Miloševićevog huškačkog lista svjesno je u Srbiji deponovana u zaborav: taj period se uglavnom ne pominje, postoji samo maglovito sjećanje na tekstove koji su raspirivali mržnju i na pojedine autore koji su se svjesno stavili na stranu šovinističke histerije.

Za mnoge, danas, 18 godina docnije, ovo štivo srpske novinarske sramote biće prvi susret sa miloševićevskom krvavom ideologijom koja se otvoreno pripremala za zločine. Baš zato, ovaj feljton valja čitati kao upozorenje i iskustvo ratne propagande bez paralela u poslednjih 50 godina.

Ima jedna tajna veza

Zenica, Omer Halilović, Pirot 1972… bio je neki dan, ni sad ne znam kakav, gadan, valjda jedini pogodan za prestanak života. Ja u vojničkom klozetu, ispred lavaboa koji je gadljiv i ogledala u kome se ne može ogledati ili jedva da se ogleda u Pirotu. Neki me blagi, lepi, topli orkan grabi i mami negde ali u visinu. Valjda pred samoubistvo svi misle da će u visinu, tako sam i ja, ne znam. Tek negde sam odlučio, da me ubiješ metalnim predmetom ne znam gde, da ću ja taj svoj ha-ri-ki-ri izvršiti blago, jer neću da boli, pilulama koje sam držao u ruci. Prvo sam uzeo u usta jednu prosto da osetim ukus pre večnog lovišta, ukus je bio gadan i bolan, i, da ne bih odustao, uzmem još dve, pa kako sam se samog sebe uplašio i svega šta može da me snađe živog, ja pojedem, bez žvakanja cijelu flašicu. Stojim, vreme odmiče, a ja još ne vidim boga a đavola neću. Dalje se ambijenta klozeta ne sećam.

Zenica, Zenica, ne znam zašto me je to budilo u raju… ili paklu. Tek vidim obrise mog anđela čuvara Omera Halilovića, od dede mesara kao i od oca istog zanata, a gde bi i on dalje nego mesar iz Zenice, u istoj kasarni u Pirotu u ambulanti. Drži Omer parče pečene i mirišljave jagnjetine, kada ga ja onako tiho i glupo upitam: “Kako si Omere?”, a on toplim bosanskim glasom, kao da ne želi da naređuje ali mora, kaže:

“Jebeš kako sam ja nego jedi ovo bolan da ti to što imaš za smrt izađe što pre na guzicu pa da odemo kao jarani u Zenicu i da kažem raji da imam i ja jarana školarca iz Beograda.”

Ne odoh ja ni sa njim ni bez njega u Zenicu, ne mogu ni da prežalim jer i dalje žalim ali ako ga nekada Nermana, nazvana od milosti Nerica, sretneš – pozdravi ga. Ako je ostao isti ugostiće te i biće radostan onako blago bosanski. Ali ako i ne uspeš da ga sretneš ja ga i onako često pozdravljam, a i to je dobrom čoveku dovoljno. Eto.

* * *

Poruka od F. HAJDU, Njemačka , avgust 2010

Da sam nekadašnji, eh da sam nekadašnji, pozvao bi sada sve od reda na slavlje koje sam u ranijem životu ponekad tako rado pravio, možda po sećanju, a možda po bliskoti, uglavnom sve. Ali nisam ni ja taj, a mnogih i nema više. Što pre silom, što posle nemadoše drugi izbor, što sada prestali su da žive… nema ih. A znam, znam sve njih, znam ih u glavu, nogu, ruku, prste pa čak i ispod noktiju, svi bi se radovali. Radovali bi se kao što se ja radujem, neizmerivo, jer je posle 38 (trideset i osam godina) pronađen od mene zvan Omer ali Omer Halilovic, mesar iz Zenice, po ocu prozvan a i majka mu se sa time složila.

Kada sam ga pozvao reče: (…) gledam ovu sliku trideset i osam godina i ne dam joj da izbledi. Valjda i neće dokle je budem gledao, a posle… I još čuvam onaj sat koji si mi dao nekad, blizu rastanka, rekao si da je redak, vredan i jako dobar.

Kada smo završili razgovor rekao sam Csokiu, moj vjerni drugar Csokolada u prevodu (pas), da redak,vredan i jako dobar kao Omer (vremenom u masti Omer) Halilović. Csoki nenaviknut na oči koje plivaju, stade besomučno toplo i nežnije nego inače da liže moju ruku. Eto.

* * *

Objava N. BEGAGIC, Francuska, avgust 2010

Bilo je to one ’92 u maju kada su Karadžićevi nadirali sa sjevera. Tada sam dobila fiks ideju da moram naći svoga Mišu (Radića) u Nišu, moju prvu ljubav neumsku, i prvi poljubac i ono “volim te” i suze i rastanak i duga pisma i snovi… Elem, trebao mi je “moj” Srbin da mu kažem, a i on meni, da se mi volimo, da nećemo jedni na druge. Moja glava uvijek “praktična” je valjda mislila da će tako ako svako svoga nađe u Srbiji uspjeti da se zulum što dolazi ispotiha zaustavi. Al’ nigdje Miše. Koliko li sam samo Radića prekinula pri jelu ili dremuckanju da bi mi rekli da ga ne poznaju.

U zimu me otpremiše sa djecom u Francusku i onda sam sretala samo Francuze, a od ono malo Srba u Lilu sam bježala ne znajući šta me čeka. Tako, eto, prođoše godine, a ja i dalje nisam imala svoju “srpsku vezu”. Nastavila sam da je sanjam, posebno poslije obilaska Sarajeva ’95, pa đenaza u Srebrenici i tako. Sve više i više. Vrijeme prolazilo, san ostao do facebooka i susreta sa ljudima iz Srbije. Vrebala sam ih ko na čeki. Koja radost! Svaki put kada bi neko od njih rekao da mu je žao za Bosnu ja bih se radovala ko dijete po čitav dan- Za “Karadžić zlocinac” kuham kolace, a tek “Republiku Srpsku – šumsku tvorevinu”, to je slavlje. I onda se valjda sažali Onome Gore, što ga kažu neki nema, a neki da se i pojavi ponekada. Dakle, odluči Bog da mi pošalje Florijana i njegova Omera/Osmana da im pomognem da se nađu ida ih spojim. (može biti da je Miša otišao u vojnike, ko zna) I nađosmo Omera/Osmana u Zenici u ćevabdžinici, a preko Nedima u Americi i Čerkeza u Crkvicama. Florijan se radovao susretu sa starim drugarom i neka, drago mi je ali kad nazvah Omera/Osmana i kada progovori na telefon blagost Omerova/Osmanova glasa, tiha radost dok govori da se “to ne može se zaboraviti”, pa onda “čuvam ja sliku školarca”. Koliko li me samo ponijelo u nebo.

Eto, dočekah ove 2010. da, konačno, ne samo da je “moj” Srbin stigao da pokaže kako se volimo mi iz Bosne i oni iz Srbije, nego je i moj Bosanac, što je rastao kao i ja, dočekao da u rečenici odjebe sve što se dešavalo, prebriše sve ko da ih nije ni bilo i reče: “Ne može se to zaboraviti!”.

Više nego ikada sigurna sam da ima nade za sve nas. Samo da se svako od nas po jednog prisjeti i nazove pa kaže: “Ma dobro to, to se ne može zaboraviti” kao naši Florian i Omer/Osman;

Aferim momci!

Pregršt snova, grupa Major

Objavljen je novi album grupe Major pod nazivom “Pregršt snova”. Na albumu je 12 novih pjesama koje su snimljene u studiju “kLODOVIK”, u periodu od marta do avgusta 2010. godine.

U snimanju su učestvovali Almir Lemeš – vokal, Dalibor Vučić (ex-Eyesburn) – bas gitara, i Aleksandar Samardžija Masa – gitare, tekstovi i muzika.

Grupa Major je svoj prvi album “Son late zigi daj” izdala 1989. godine. Drugi album “A pa pa” je trebao ugledati svjetlo dana 1992. godine, ali nije. 2000. godine grupa Major snima cd na engleskom jeziku “Under the nails”.

Današnji Major je stilski sličan predratnom Majoru: mračni tekstovi u kombinaciji sa nešto “veselijom” muzikom. Poslušajte obavezno, a cijeli album možete potpuno besplatno preuzeti na stranici: grupamajor.com

Konačno je došao kraj iščekivanju svih koji se sjećaju grupe Major, a budućim fanovima preporučujemo da s pažnjom pristupe ovom materijalu obzirom da se u pakovanju nalazi sjajan rokenrol.

Bosna i Hercegovina, 2 entiteta i 1 distrikt

Koliko je to sve pitanje najobičnije retorike govori i činjenica da je sama Federacija BiH decentralizovana, sastavljena od deset kantona. Kao i većina evropskih država što su podijeljene na regije i oblasti, osim možda Francuske, koja se i dalje drži centralne vlasti koncentrisane u Parizu, tako i Federacija ima svoje dijelove koji imaju samoupravnu lokalnu vlast. To je u principu veoma dobro, jer stanovnici pojedinih kantona najbolje znaju šta im je potrebno, a ne da im to diktiraju iz neke centrale. Osnov za njihovu samostalnost nelazi se u budžetu, koji sami formiraju i sami raspoređuju.

Naravno da ta decentralizacija na deset kantona ima i svojih manjkavosti. Politika u oblasti zdravstva, obrazovanja i kulture nalazi se u rukama kantonalnih vlasti, pa su tu vidljivi nedostaci. Zna se da je filmska industrija najskuplja umjetnička djelatnost, ali kod nas za snimanje filmova finansijsko opterećenje jedino podnosi Sarajevski kanton, koji je, istina, najbogatiji, ali bi dobro došla i participacija drugih kantona. Ne može se, takođe, okrivljivati centralana vlast u Federaciji zato što u mnogim kantonima djeca idu u podijeljene škole, posebno hrvatske i posebno bošnjačke, što je izraziti primjer aparthejda.

Po svemu ta primjedba da federalni političari žele da uspostave centralizam u državi ne odgovara istini. Možda postoje puste želje, ali stvarnost je sasvim drugačija.

Međutim, ako bolje sagledate kako je ustanovljena Republika Srpska, proizlazi da je ona unitarna tvorevina. Ono što se odluči u Banjaluci važi za cijelu teritoriju, nema odstupanja. Mnoge opštine nemaju dovoljan broj poslanika u Narodnoj skupštini, a izvjestan broj ih nema nikako. Uticaj provincije je zanemariv, pa stanovnici u malim mjestima zavise od dobre volje centrale hoće li im šta finansijski pomoći. Pa tako imamo nesrazmjer u razvijenosti, jer Banjaluka i neki drugi veći centri napreduju, a mala mjesta su potpuno zaboravljena. Šta se dešava u Ljubinju, Kalinoviku, Rudom, Čajniču i Šekovićima malo koga u RS interesuje.

U tako unitarno organizovanom entitetu svu vlast ima ona partija koja je najviše glasova dobila na izborima, pa nema prigovora uopšte za bilo kakve odluke vladajuće stranke. Na taj način je sada besprigovorna SNSD i njen predsjednik Milorad Dodik. Sve zavisi od prvog čovjeka ove stranke, cjelokupan politički pravac.

Koliko je Milorad Dokik uzeo potpuno vlast u svoje ruke, pokazuje i primjer od prije sedam dana. Na TV RS organizovan je razgovor o aktuelnoj situaciji, koji je vodila urednica Vanja Furtula. Tokom cijelog razgovora ova novinarka slabo je uspijevala da nekom od prisutnih visokih funkcionera SNSD-a postavi pitanje, jer prvi čovjek ove partije nije joj to dozvolio. Milorad Dodik je vodio emisiju. Na taj način ovaj političar smatra da treba da vodi cijeli entitet, pa i samu novinarku.

Nesporna je činjenica da je SNSD dobio najviše glasova, te na taj način prvi čovjek ovog entiteta smatra da je on taj koji je dobio svu vlast, pa može da se ponaša kako mu volja, a često mu je volja da bude neukusan. Izgleda da takvo ponašanje narod u Republici Srpskoj voli.

Zanimljivo je da narodne mase na ovim balkanskim prostorima više uvažavaju odlučne i bezobrazne političare nego što imaju naklonost prema onima koji se ponašaju diplomatski. Lijepi maniri nemaju mnogo efekta kod naroda, mnogo im se više sviđaju oni drugačiji, oni koji su u stanju suparniku sasuti sve u glavu.

Ne bi bilo na odmet da i RS malo više bude federalna, da malo više imaju prava i oni stanovnici koji su daleko od Banjaluke. Uređenje jedne države između unitarne vlasti i federalne uveliko zavisi od posjedovanja mjere. Centralizam je preživjela forma, a federalizacija s mnogobrojnim samoupravnim lokalitetima ima nedostataka kada se pretjera, naročito što je taj oblik dosta skup. Ne bi trebalo da se naša vlast gađa unitarizmom ili otcjepljenjem. Samo ganjaju vještice.

piše: Sead Fetahagić

Jadransko more

Međutim, kako sam i sâm roditelj, podrazumijeva se da dijete u par navrata svake zime moram odvesti na snijeg. Pošto nema nekog prevelikog smisla da obitelj neskijaša troši novce u Madonni di Campiglio, ja obiteljske snježne radosti rješavam drukčije i jeftinije. Poput desetaka tisuća Splićana, Dubrovčana, Omišana i Makarana, za zimskih vikenda odlazim do Kupresa i Blidinja, gdje se sa klincem sanjkam dok padne mrak, a onda popodne zaputim put Splita. Na taj način ja i moji nauživamo se snijega kao “jednodnevni gosti”, koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane”, “a zapravo zauzimaju mjesto na snijegu koje pri tom nisu platili”. Istina, potrošimo mi štogod i u vanpansionskoj potrošnji (jer tko bi odolio puri i lučenici), ali da nije tog goluzog juriša na kajmak i uštipke, ja i moji bili bismo čisti primjer “paradajz turista”, sezonska pošast, kaulerpa taksifolija i krumpirova zlatica.

Jedan moj znanac, koji živi u Engleskoj i skija u Francuskoj, veli mi da onaj tko je ikad skijao na pravom skijalištu ne bi nikad išao na Blidinje. Ja mu odgovaram da promašuje poantu. Kada ide na snijeg u Francusku prelazi kanal, on leti avionom i aranžman ugovara unaprijed. Ja kad poželim skijati u Bosni sjedam u auto poslije doručka, skijam dok je svjetla i kući se vratim do Dnevnika. To je ta divna geografska blagodat, da me od skijanja dijele dva sata, a od Hvara dva kanala i 22 kune za katamaran. To je privilegij koji mi Hrvati imamo, a kao mnoge privilegije koje imamo, i ovaj uzimamo za gotovo.

No, ta blagodat, dakako, ima i svoju zrcalnu, simetričnu sliku. Naime, u našoj neposrednoj okolini postoje također ljudi koje od najbližeg skijališta dijeli petnaest minuta vožnje, a od mora sat i pol ili dva. Ti ljudi – a riječ je o stanovnicima Livna, Posušja, Mostara ili čak Sarajeva – koriste svoj geografski privilegij subotom u srpnju isto onako kako i ja subotom u siječnju. Subotom iza doručka sjednu u auto, spuste se u Zaostrog, Omiš ili Gradac, kupaju dok je dana, a onda podvečer zapute kući. Isto kao i ja, oni su “jednodnevni gosti”, koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane”, a “zauzimaju mjesto na plaži koje pri tom nisu platili”. I zato što “mjesto na plaži nisu platili”, odnosno nisu kotačić u ekonomskoj računici, trebalo bi ih s te plaže otjerati represivnim mjerama. Tako barem, naime, misli Dijana Čuljak.

Novinarka HTV-a ovog je tjedna izazvala ozbiljan i medijski internacionalno popraćen incident kad je za vrijeme razgovora s omiškim gradonačelnikom potegla pitanje “jednodnevnih gostiju” iz Bosne i Hercegovine. Bosanski su se mediji razumljivo okomili na novinarkin ispad sitnog šovinizma, a Dijana Čuljak od kritika se branila na najgluplji mogući način, argumentom da je i sama Hercegovka. Dan potom, javno se ispričala na središnjim Vijestima čime je priča – što se Dijane Čuljak tiče – završena, ali nije završena i priča o kupačima “koji zauzimaju mjesto i ništa ne troše”.

Ta je priča, naime, mnogo dublja. Jer, kroz usta Dijane Čuljak nije progovorila samo ona, i priča o Dijani Čuljak nije samo priča o šuškovskoj novinarki koja se adaptirala na demokraciju, pa joj iz usta tek tu i tamo zapaluca onaj stari “zmijski jezik” devedesetih, kao nevjesti iz Šume Striborove. Priča o bosanskim turistima priča je o nečem mnogo širem: o tome kako naša kultura i naša ekonomija poimaju obalu. Stoga bih se u potpunosti složio s Davorom Krilom, koji je u uvodniku Slobodne Dalmacije u četvrtak napisao kako ono skandalozno u izjavi Dijane Čuljak nije ono što se tiče nacionalnog, nego ono što se tiče klasnog. Problem Dijane Čuljak nije što ona dijeli ljude na “naše” i “Bosance”: problem je što ih ona dijeli na one koji “nešto troše” i one koji “ne troše”, a “zauzimaju plaže”.

Jer, plaža je, naime – javno mjesto. Ona je – i to bi ako treba morali ponoviti stoput – javni komunalni prostor, isto onako kako je javni prostor trg, ulica, luka ili perivoj. Svijet u kojem je moguće da vi nekog penalizirate ili mu uskratite pristup plaži zato što “ne zauzima apartmane” vrlo se lako može pretvoriti u svijet u kojem će vam ograničiti pristup trgu ako na štekatu ne pijete kavu, ili pak pristup parku ako niste platili ulaznicu. U logici je kapitalizma da prostor ne podrazumijeva kao javno dobro koje se dijeli, nego kao resurs koji se koristi. A kad jednom počnete na urbani prostor gledati tako, onda tu više nema nas i Bosanaca. Komercijalna logika tada neće s plaže otjerati samo one koji stanuju s onu stranu Kamešnice. Tada će komercijalizacija prostora s obalne crte otjerati još jednu skupinu stanovništva koja stanuje praktično blizu mora, koja “ne zauzima apartmane” i “zauzimaju mjesto na plaži koje nisu platili”. A ta skupina stanovnika su sami Omišani, Makarani, Dubrovčani, Podgorani…

Zapomagati nad komercijalnom otimačinom Jadrana, naravno, kod nas je možda preuranjeno. Kod nas je situacija daleko od one u Cannesu gdje od osam kilometara pješčane Croissette građani Cannesa imaju pristup samo na segment od dvjesto metara (usput: zapušten i prljav). Naš urbanizam – temeljen na blagodatima koje su nam ostavile “komunjare” – ne poznaje parkove i perivoje pod ključem, u koje mogu ući samo stanari, što je uvriježena norma u Londonu. Ali, kao što dadaisti kažu da majku treba tući dok je mlada, tako i logiku eksproprijacije obale treba zatrti dok je još kržljava biljčica, jer onda kad proklija, onda se možemo pozdraviti s povlasticama koje imamo.

A biljčica – vjerujte – klija. Na Banjama u Dubrovniku već sada možete vidjeti narodnu gradsku plažu i elitni plažni lounge koje razdvaja samo platneni paravan. Pred dva tjedna, na splitskim Benama nisu mi htjeli poslužiti kavu u kafiću uz more u kojem sjedim desetljećima, jer je terasa (na koju koncesiju – usput – ima Kerum) od sada samo za goste koji jedu. Od Dubrovnika do Pule tisuće domaćih ljudi u beznadnoj su potrazi za vezom za barku, jer se svaki raspoloživi metar pristanišne obale stavlja u funkciju nautičkog turizma. Vrhunac takve logike bila je “bezazlena” ideja jednog stručnjaka koji je predložio da se ulazak u dubrovački stari grad odsad naplaćuje. Time bi se zapravo samo formaliziralo ono što se već dogodilo: da je stari grad prestao biti grad i funkcionalni centar, a postao tematski park.

To što se dogodilo Dubrovčanima, sutra se može i vrlo vjerojatno hoće dogoditi Splićanima, Omišanima, Hvaranima… Prepuste li se logici kapitala bez kontrole, postat će podstanari u vlastitim gradovima, njihovi urbani prostori svest će se na servisne prostore, hladnjače, skladišta i stražnja dvorišta, a od obala, plaža, pjaceta i ubavih urbanih središta dijelit će ih nevidljive žice s nevidljivom električnom strujom, tanahni zidovi klasnog razdvajanja. Taj infernalni scenarij krajnja je, ali posve realna posljedica načina razmišljanja gospođe Čuljak, i – zato bi nam danas bilo mudro braniti svakog Bosanca i svakog Hercegovca k’o brata. Jer, sutra ćemo mi biti na njihovom mjestu.

piše: Jurica Pavičić

Edin Džeko, UNICEF

U spotovima, uz Edina Džeku, učestvuje jedanaest dječaka iz škole fudbala “Bubamara” i jedna djevojčica koja je imala ulogu sudije.

“Želim pokazati da uspjeh ne dolazi preko noći. Najvažnije je uvijek vjerovati u sebe i naporno raditi na ostvarenju svojih ciljeva”, objasnio je Edin Džeko, dodavši kako u svojstvu ambasadora UNICEF-a želi pomoći da se čuje glas djece.

Videospotovi od tridesetak sekundi promovišu prava djeteta i važnost rada i zalaganja, te predstavljaju poruku i poziv djeci i odraslim da učestvuju u projektima kako bi ostvarili životne ciljeve i pomogli djeci u boljem i sretnijem odrastanju.

“Svi imamo važne uloge u poboljšanju okruženja u kojem djeca odrastaju. Samo zajedničkim zalaganjem možemo stvoriti uslove u kojima će naša djeca odrastati sretnije, zdravije i s boljim obrazovanjem”, napomenula je Florence Bauer, predstavnica UNICEF-a u BiH.

Tužne dvije priče o dvije majke i njihove dvije djevojčice objavio je Jutarnji list prošlog vikenda. Jedna je nesretna djevojčica tek započela svoj život, druga ga je iz svoje nesreće sama okončala.

Priča prva ide ovako: mladi bračni par iz Bosne i Hercegovine odlučio je prije devet godina za sebe i svoje troje djece potražiti neki drugi život, i našli su ga naposljetku u jednom malom, mirnom gradiću na obali. Nije njihov drugi život bio ni po čemu bolji ni gori od hiljada sličnih drugih života bosanskih izbjeglica. Pa ni mlađa kćerka Slađana, nekad veselo i razigrano dijete, nije bila prva koja se iz škole počela vraćati sve potištenija i tjeskobnija. Nisu znali prave razloge njene tuge, nije ni majci htjela pričati o tome, sve dok je jednog jutra starija sestra nije pronašla obješenu kroz prozor sobe.

U oproštajnom pismu, priča shrvana majka C., njena je šesnaestogodišnja kćerka Slađana na četiri stranice opisala teror kojega je gotovo pune dvije godine prolazila u školi, gdje su je ostali učenici svakodnevno provocirali i maltretirali zbog bosanskog naglaska i porijekla, gađajući je u školskom dvorištu hranom i dovikujući joj da se vrati odakle je došla. Nakon dvije godine djevojka se slomila, i odustala od svog drugog i posljednjeg života.

- Zbog nje, i zbog druge djece koja trpe nasilje morali smo podići tužbu – kaže u Jutarnjem Slađanina majka, koja dvije godine kasnije tuži školu zato što nije zaštitila njeno dijete. – Ispočetka je bilo prebolno da bismo na to mislili, ali sada smo dobili snagu, osjećamo obvezu prema njoj i drugoj djeci. A i oni koji su znali za zlostavljanje moraju odgovarati.

Mnogim Hrvatima među čitateljima Jutarnjeg lista, ali i onima koji to nisu – naročito onima koji to nisu – priča je morala biti strašno poznata. Svakako, nije bilo prvi put da bosanska djeca, ali i nečija druga, već u školskim klupama nauče što u Hrvatskoj znači biti Drugi i Drugačiji, onaj dakle s čudnim, nehrvatskim porijeklom i naglaskom.

Slađana je rođena 1992. godine, u vrijeme kad se nije čekalo da se takvi sami ubiju. U toj je mržnji izrasla cijela jedna ratna generacija, ona koju su roditelji, škola i društvo naučili da Drugima i Drugačijima nema mjesta u Etnički Čistoj Našoj, i da takve – jer došlo je šugavo neko vrijeme da se Druge i Drugačije više ne smije ubijati – valja već od malih nogu podsjećati kako nisu dobrodošli, i tjerati tamo odakle god da su uopće došli.

Ne čudi stoga i veliki broj komentara koje su čitatelji na sajtu Jutarnjeg ostavili pod potresnu priču o uništenim životima jedne majke i jedne nesretne djevojčice. Svakako, ne čudi njihov sadržaj.

„Nemoguće kakvom izmišljotinjom se neko bavi, nema šanse da tako nešto može bit istina, možda neka fina pristojna šala zbog toga što je to dijete drugačije. To što neko želi postić populaciju preko toga mislim da se treba ispitat tko i dobro ga kazniti a i ako prođe bez kazne u ovoj trenutno komunističkoj državi stićiće ga Božija kazna!“, „Kuja lažljiva, koristi dijete za svoje bolesne nakane i osobnu promociju!“, „Ova žena je bolesna ekshibionistica na račun svog djeteta!“, „Ovaj slučaj je izmišljotina jedne nastrane debele kurvetine koja se pred cijelom nacijom hvali kako se čitav život kurvala!“, „Žena je htjela svratit pažnju na sebe a Jutarnji joj je to darovao pod uvjetom da laže!“, „Lažeš, lažeš, svojim slatkom jezikom kurve svetice!“, „Žena doslovce laže, ja jedino ne kužim kaj to EPH nema profesionalnije novinare… ili je članak pljuvačnica po narudžbi“, „Ova žena je postigla što je htjela, malo publiciteta, a kako ne izgleda kao Severina nije to mogla na drugi način nego preko jadnoga djeteta!“, „Ajde ženo ne prduckaj, kmee, kmeee, teško djetinjstvo smo svi imali, ima i sto puta gorih stvari od toga!“, „Ak’ ti smeta RH marš s mužem van iz Hrvatske!“…

Priča druga na sajtu Jutarnjeg je objavljena sutradan, svega dakle nekoliko sati kasnije, i također govori o jednoj majci i jednoj kćerci: majka je Zagrepčanka i zove se D., a djevojčici je ime Renee. Djevojčica nosi neobično ime jer je i njezin otac neobičan – on je Amerikanac iz Miamija, nekadašnji igrač američkog nogometa i profesionalni vojnik, trenutačno u misiji u Afganistanu. Osim neobičnog imena, otac je maloj Renee – i o tome govori ova priča – ostavio i neobičnu boju kože.

Iako ima tek osam godina, i mala je Renee već imala prilike na toj svojoj neobičnoj, crnoj koži osjetiti što u Hrvatskoj znači biti Drugi i Drugačiji. Još kao bebu kod isusovaca u Palmotićevoj ulici u Zagrebu odbili su je krstiti jer je crna. „To bi vi krstili?!“, rekla joj je iskreno preneražena časna sestra. Iako ističe kako lijepo njih dvije žive u Zagrebu, i kako je mala Renee omiljena u kvartu, majka Dunja kaže kako ni dobacivanja i uvrede nisu tako rijetka. „Gle, nije djetetu oprala noge!“, doviknula je neka djevojka u Maksimiru. „Ej, mala, tvoj tata još visi u džungli o grani!“, ispriječila im se drugom prilikom neka budala nasred ulice.

Pa ipak, ova je priča drugačija od tužne priče o Slađani, i to ne samo zbog toga što za učitelje i učenike u školi koju pohađa mala Renee njena majka ima samo riječi hvale: ono što ovu priču čini drugačijom su komentari koje su ostavili brojni čitatelji Jutarnjeg, gnjevni zbog ponašanja nekih svojih sugrađana prema maloj tamnoputoj djevojčici.

Iz nekog razloga, naime, javno se mnijenje – iako je od priče o maloj Slađani na sajtu Jutarnjeg prošao samo jedan dan – doslovce tako preko noći okrenulo na stranu Drugih i Drugačijih, a protiv mrzilačkih hordi šovena i ksenofoba. Pa ako i ne čudi opet veliki broj komentara koje su čitatelji na sajtu Jutarnjeg ostavili pod potresnu priču o životu jedne majke i njene drugačije djevojčice, ovaj put svakako čudi njihov sadržaj. Takav je pravedni gnjev, naime, prokuljao iz čitatelja komentatora da, prije nego nastavite s čitanjem, valja još jednom podsjetiti kako je riječ o Jutarnjem listu, dakle hrvatskim novinama i hrvatskim čitateljima.

„Toliko o ovoj tolerantnoj, multikulturalnoj i demokratskoj državi!“, „Taj su narod u velikoj većini retardi!“, „Retardirani narod!“, „Nacija degenerika!“, „Seljačine retardirane!“, „To treba sve pobit, seljačine ne znaju ništa osim nasilja!“, „Najveća govna koja su ikada postojala, gori su od nacista… al i njihovoj bahatosti će jednom doći kraj, nijedno zlo nije vječno!“, „Gomila drogiranih degenerika, niti porijekla nemaju. I oni napadaju jednu djevojčicu zbog porijekla i tjeraju je da se vrati otkud je došla??? Apsolutno najružniji ljudi na svijetu, uz to su teški rasisti i šovinisti!“ „Mentalni degenerici i rugobe!“, „Jebat in mater!“, „Rastirat bagru!“, „Kakvih sve ljudi ima nemoš vjerovati!“, „Jadna djevojčica!“, „Strašno!“, „Sve se to od kuće ponese!“, „Isuse bože da se ovo može dešavat jednostavno mi je neshvatljivo!“, „Mamu im jebem, što ih muslimani sve ne sprže!“, „Najveća stoka na svitu, nema pokvarenijeg naroda!“, „To su govna neviđena, svratiće se njima Isus njihov, već ih kažnjava!“

Mada pojava izgleda prilično teško objašnjiva, jer samo nekoliko sati ranije ista je čitateljska većina bijesno palila lomaču za onu „lažljivu kurvetinu koja manipulira svojim djetetom“, objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno: riječ je o eksperimentu za čije smo potrebe samo zamijenili komentare jedne i druge priče. Komentari o „bolesnoj ekshibionistici“ koja „možda neku finu pristojnu šalu na račun djeteta“ prikazuje kao nasilje, odnose se, naime, na Zagrepčanku D. i njenu tamnoputu kćer, dok komentari o „degeneričnoj i retardiranoj naciji“ pripadaju zapravo priči o stanovnicima malog gradića na obali čija su okrutna djeca zlosretnu i drugačiju Slađanu gurnuli u smrt.

Ako vas i dalje zbunjuje zašto dvije u osnovi slične priče o sudbini Drugačijih pokazuju dva tako različita lica istog javnog mnijenja, i to ima svoje jednostavno objašnjenje. Iako lijepo uliježe u socijalni okvir male, ksenofobne Hrvatske, priča o majci koja tuži školu zbog toga što nije spriječila učenike da njenu kćer, Drugu i Drugačiju, otjeraju u samoubojstvo, bitno se razlikuje i od priče o maloj Renee, i od većine sličnih koje smo u prošlih dvadeset godina mogli čitati u hrvatskim novinama, o strancima koji su ovdje potražili drugi život, ili barem petnaest ljetnih dana, proživljavajući slične male i velike užase.

Nesretna Slađana prezivala se Vidović i bila je – Hrvatica.

I, da: slučaj se uopće nije dogodio u Hrvatskoj, nego u Sjedinjenim Državama. Slađanini roditelji, oboje bosanski Hrvati iz Kiseljaka, prije devet godina su zajedno s djecom otišli u mitsku, daleku Ameriku. Svoj kratki drugi život, još kraći od onog prvog, Slađana Vidović je završila obješena kroz prozor skromne kuće u malom gradiću kraj Clevelanda.

To sad sve objašnjava. Istoj čitateljskoj javnosti koja zbog strašne sudbine jedne zlostavljane Hrvatice u SAD-u Amerikance vidi kao „retardirani narod“, „naciju degenerika“, „mentalne degenerike i rugobe“, „najveću stoku na svijetu“, „govna neviđena“ i – moj omiljeni – „apsolutno najružnije ljude na svijetu, uz to teške rasiste i šoviniste“, u obrnutom slučaju, kad se priča iz Clevelanda izmjesti u Zagreb – i kad mala Amerikanka trpi uvrede Hrvata – odjednom je sve izmišljotina jedne patološke lažljive kurve koja manipulira svojim djetetom. S jedinim ciljem, jasno, da diskreditira dobru katoličku Hrvatsku, a dobre katolike Hrvate prikaže valjda kao „teške rasiste i šoviniste“.

Priča o Zagrepčanki D. i njenoj maloj tamnoputoj djevojčici bila je prva iz serijala Zvone Krstulovića „Biti drugačiji u Zagrebu“. Nakon nje, objavljene su i priče o Indijcu Ratanu koji izbjegava birtije i druga rizična mjesta („izgledom vuče na gancija, a njih nitko ne voli, bilo bi mu pametno da fura neki prepoznatljivi image indijca, koji bi ga odmah distancirao od ganci prefixa“, „ako im je loše ovdje i ako se boje nek idu odakle su i došli!“, „jadan manjinac, dajmo mu stan i kuću!“, „dođi ti cigo u Austriju ili neku civiliziranu državu pa se šetaj gdje hoćeš!“) i Kinezu Liangu, kojega su u Zagrebu bez ikakvog povoda brutalno pretukli („več ste dosadni s tim crncima kinezima i ciganima“, „jebeš Kineza!“, „jebem te žuta!“, „preselite u afriku ili negdje u kinu pa tamo širite ljubav multikulturizam bratstvo i jedinstvo“, „koja tuksa, zanimalo me kako če izgledati dijete mješanjem rasa, iduči put se probaj pariti s konjem možda dobijemo novu ‘egzotik vrstu’”).

Komentatori tekstova na novinskim sajtovima nisu, naravno, vjerodostojni sociološki uzorak, niti je cilj ovog malog eksperimenta u istraživanju ksenofobne psihologije na takvom uzorku raditi antropološke studije cijelih nacija. To ipak prepuštam šovenskim ekspertima s Facebookova sveučilišta: najzad, to je i bio cilj eksperimenta. A po njima – po onima koje puka geografska slučajnost definira kao nasilnike, a ne kao žrtve, i koji samo zahvaljujući toj slučajnosti nisu i sami ubojice Slađane Vidović, nego tek psovači sa sajta Jutarnjeg – ispada naime da su Hrvati u velikoj većini retardi, retardirani narod, nacija degenerika, seljačine retardirane, najveća govna koja su ikada postojala, gori od nacista, gomila drogiranih degenerika bez porijekla, apsolutno najružniji ljudi na svijetu, mentalni degenerici i rugobe, najveća stoka i govna neviđena.

A to o Hrvatima čak ni ja ne mislim.

Larisa Cerić

Aktualna svjetska juniorska prvakinja i najbolja bosanskohercegovačka sportastkinja je u žestokoj konkurenciji nakon tri pobjede i jednog poraza došla do prvih bodova za osvajanje norme za Olimpijske igre u Londonu 2012.

U prvoj borbi je, članica Judo kluba “Bosna”, za protivnicu imala iskusnu Melissu Mojca iz Portorika, koju je pobjedila rezultatom 10:0. Drugi meč je završpila u svoju korist savladavši Amerikanku Toni Geiger. U trećoj, polufinalonoj, borbi od Larise je bila bolja Nunes Rochele iz Brazila. U borbi za bronzanu medalju Larisa Cerić je pobijedila drugu Brazilku Rafaelu Nitz.

Već za dvije sedmice Larisa Cerić bi trebala nastupiti na Svjetskom prvenstvu za seniorke u Tokiju. Međutim, to bi moglo doći u pitanje zbog konstntnih finansijskih problema naših sportista za koje država i državnici ne znaju osim kad se treba slikati za naslovnice.

Arapski jezik

Ove godine će učenje arapskog jezika početi u 170 škola na sjeveru Izraela, a cilj je da uskoro taj predmet bude zastupljen u svim izraelskim školama.

Do sada su izraelski učenici imali mogućnost od sedmog do desetog razreda učiti arapski kao drugi jezik, kao i ruski, francuski ili amharski (kojim govore etiopski Jevreji). Ali zbgo zahtjeva učenika školski program je izmenjen.

“Živimo u zemlji koja ima dva zvanična jezika. Učenjem arapskog želimo promovisati toleranciju i poslati poruku prihvatanja. Ministarstvo obrazovanja je zainteresovano pružiti mogućnosti zapošljavanja arapskih učitelja u izraelskom obrazovnom sistemu. Država teži potpunoj jednakosti građana. Ne želimo se baviti konfliktima.”, tvrdi Šlomo Alon, zadužen za arapsko i islamsko obrazovanje u Ministarstvu za obrazovanje.

U izraelskim školama trenutno ima oko 1’000 nastavnika arapskog jezika koji su uglavnom Jevreji. Vlada se nada da će programa nazvan “Ja salam” pomoći da jezik bude kulturni most i promoviše toleranciju među Jevrejima i Arapima koji čine petinu od ukupno 7,5 miliona stanovnika Izraela.