Free at last! Free at last!

I have a dream (MLK)

Prije stotinu godina jedan veliki Amerikanac, u čijoj sjeni danas simbolično stojimo, potpisao je proklamaciju o emancipaciji. On je nakon dugo godina zatočeništva došao kao svijetlo dana.

Ali stotinu godina kasnije crnci još nisu slobodni. Stotinu godina kasnije crnci su još uvijek sputani lancima rasne podjele i lancima diskriminacije. Stotinu godina kasnije crnci još uvijek kaskaju na margini društva i u sopstvenoj zemlji se nalaze u egzilu.

Zbog toga smo mi danas i došli ovdje, da štetnu situaciju po sve nas još više dramatizujemo. U određenom smislu, mi smo došli u glavni grad naše države da unovčimo jedan ček. Kada su arhitekte naše Republike potpisali Ustav i Objavu o nezavisnosti oni su zapravo potpisali priznanicu koju mi trebamo unovčiti, a to je ravnopravnost svih Amerikanaca. Ova priznanica sadrži obećanje da je svim ljudima – da je svim, crncima jednako kao i bjelcima zagarantovano neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću.

Danas je jasno da Amerika nije odgovorila na ono što stoji u ovoj priznanici, bar što se tiče crnaca. Umjesto da ispuni sveto obećanje, Amerika je crncima dala ček na kojem piše “bez pokrića”. Ali, mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala. Mi ne želimo vjerovati da nema dovoljno novca u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje.

Tako smo se ovdje okupili da unovčimo ovaj ček, koji će nam dati pravo na zahtjev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovdje smo došli i da bi Ameriku podsjetili na neizbježno SADA. Sada je vrijeme u kojem niko sebi ne može dozovoliti “period u kojem bi se strasti trebale stišati” ili pokušati da sredstvima umirivanja uspori proces koji korak po korak ide naprijed. Sada je vrijeme da obećanja demokratije postanu stvarnost. Sada je vrijeme da se izađe iz mračne doline rasne podjele i da se krene svijetlim putem pravednosti za sve rase. Sada je vrijeme da se naša nacija iz tapkanja rasističke podjele izdigne i učvrsti u bratstvu svih rasa. Sada je vrijeme da se dozvoli da pravednost postane stvarnost za svu Božiju djecu. Bilo bi užasno za ovu naciju, ako ne bi spoznala hitnost trenutnog položaja. Ovo vruće ljeto opravdanog nezadovoljstva crnaca neće doći kraju prije nego počne živuća jesen slobode i pravednosti.

1963. nije kraj, nego početak. Ko se nada da su crnci sada zadovoljni, nakon što je puštena para, imaće loše buđenje, kada nacija nastavi da se ponaša dalje kao i do sada.

Neće biti ni mira ni odmora u Americi, dok crncima ne budu dostupna osnovna građanska prava. Oluje ustanka i dalje će uzdrmavati tvrđave naše nacije dok ne dođe svijetli dan pravednosti.

I to moram reći svom narodu, da stoji na pragu vrata koja vode u palatu pravde: dok pokušavamo da ostvarimo i dobijemo svoja prava, ne smijemo nikako biti nepravedni prema drugima.

Ne dozvolimo sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje, da bismo utažili žeđ za slobodom. Našu borbu stalno moramo voditi na visokom nivou dostojanstva i discipline. Ne smijemo dozvoliti da naš stvaralački protest potone u fizičkoj sili. Uvijek iznova moramo se dizati u one izvrsne visine na kojima se fizičkoj sili možemo suprotstaviti snagom naše duše.

Predivni novi borilački duh koji je obuhvatio sve crnce ne smije nas navesti da na bilo koji način ne poštujemo bjelce. Jer mnoga naša bijela braća – a to dokazuje i njihova prisutnost danas ovdje – došli su do zaključka da je njihova budućnost neodvojivo povezana sa našom. Došli su do zaključka da se njihova sloboda ne može odvojiti od naše slobode. A ni mi ne možemo marširati sami.

I kada marširamo, moramo se obavezati da ćemo i dalje nastaviti marširati. Ne možemo se okrenuti i vratiti. Postoje ljudi koji pitaju one koji za sebe zahtjevaju građanska prava: “Kada ćete konačno biti zadovoljni?” Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god su crnci žrtve užasne brutalnosti policije.

Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god naša umorna tijela nakon dugog putovanja ne mogu naći smeštaj u motelima na selima ili u hotelima u gradovima. Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god se sloboda kretanja crnaca sastoji u tome da iz malog geta smiju preći u veći.

Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god je našoj djeci oduzeta sloboda i dostojanstvo natpisom na kojem stoji “Samo za bijelce”. Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god crnac u Misisipiju nema pravo da bira, a crnac u New Yorku nema nikoga ko bi za njega glasao. Ne, nećemo biti zadovoljni, sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.

Ja dobro znam da su neki od vas ovamo došli zbog velike tuge. Neki od vas su došli direktno iz zatvorskih ćelija. Neki su došli iz oblasti u kojima zbog svog zahtjeva za slobodom i pravdenošću bivate predmetom policijskih istraga i brutalnosti. Vi ste predstavnici stvaralačke patnje. Radite to tako i dalje i vjerujete u to da je nezaslužena patnja ima dio razrješenja.

Idite nazad u Misisipi, idite nazad u Džordžiju, idite nazad u Luzijanu, idite nazad u geta velikih gradova na sjeveru sa saznanjem da sadašnja situacija može biti promjenjena. Ne dozvolite da padnemo u dolinu očajanja.

Danas vam kažem, prijatelji moji, uprkos poteškoćama današnjice i sutrašnjice ja imam san. To je san koji je duboko ukorjenjen u američkom snu. Sanjam da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu njenog postojanja: “Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednaki.”

Sanjam da će jednoga dana na crvenim brdima Džordžije sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom.

Sanjam da će jednog dana i sama država Misisipi, u kojoj vlada nepravednost i gdje sa plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, sanjam da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti.

Sanjam da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se niko prema njima neće odnositi prema boje njihove kože, nego ih tretirati onako kako to oni svojim karakterom zasluže.

Danas sanjam!

Sanjam da će jednog dana Alabama sa zlokobnim rasistima, sa njenim guvernerom, s čijih usana su silazile riječi “intervencija” i “anuliranje rasne integracije”, da će upravo u Alabami jednoga dana mali crni dječaci i male crne djevojčice pružiti ruke malim bijelim dječacima i djevojčicama kao braći i sestrama. Sanjam da će se jednoga dana podići sve doline, a svi brijegovi i planine da se spustiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna ispeglati. I dobrota Gospodara biće svima vidljiva i svako meso će je spoznati.

To je naša nada. Sa ovim uvjerenjem vratiću se nazad na jug. Sa ovim uvjerenjem biću sposoban da od brijega očajanja, načinim kamen nadanja. Sa ovim uvjerenjem mi ćemo biti sposobni da neusklađenost naše nacije pretvorimo u zvuke predivne simfonije.

Sa ovim saznanjem bićemo sposobni da zajedno radimo, da se zajedno molimo, da se zajedno borimo, zajedno idemo u zatvor, zajedno ustajemo za slobodu, u saznanju da ćemo jednoga dana biti slobodni. A to će biti dan, kada sva Božija djeca u ovoj zemlji, ovoj pjesmi budu mogla dati novo značenje: “Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode ja pjevam. Zemljo, gdje su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa svih brjegova.” Ako Amerika treba da postane velika nacija, onda ovo mora biti istina.

Dopusti slobodi da dođe sa silnih visina Nju Hampšira. Dopusti joj da dođe sa moćnih brjegova Njujorka, dopusti slobodi da dođe iz Pensilvanije. Dopusti joj da dođe sa snijegom pokrivenih Rocky Mountains iz Kolorada. Dopusti joj da dođe iz Kalifornije. Ali ne samo to, dopusti joj da dođe sa Kamenitih planina Džordžije. Dopusti joj da dođe iz Planina Tenesija. Dopusti joj da dođe sa svakog brežuljka Misisipija, dozvoli joj da dođe sa svake uzvisine.

Kad joj dozvolimo da dođe, kad joj dozvolimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana, na kojem će sva deca Božija – crni i bijeli ljudi, Jevreji i pagani, protestanti i katolici – jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare crnačke duhovne pjesme:

“Konačno slobodan! Konačno slobodan! Veliki svemogući Bože, konačno slobodan!”

« nazad