Fuck you, I won’t do what you tell me!

piše: Nermin Čengić

Ono što ‘krasi’ svaku neobičnu pojavu na sceni je iznimno interesovanje medija, uvijek spremnih na odstrel ili barem praćenje proljevanja krvi i ostala uništenja, koja će, uvijek ekskluzivno, popratiti i isporučiti pobornicima gutanja informacija. Tako ćemo, valjda, jednog dana kad se desi slučaj akcije nekog od nikad utihnutih snova o uništenju svijeta od svakog ko je dovoljno jak da se suprostavi ili barem ima atomsku bombu u džepu koju može aktivirati kad se razbjesni, pred malim i velikim ekranima direktno pratiti dešavanja prije nego nas zapljusne radioaktivni talas ništavila. Važno je da se vidi baš onaj trenutak i to odmah, s ne više od pet sekundi zakašnjenja, ukoliko se dese smetnje na trasama. Ali pustimo zasad brutalnost medija kojima baš i ne uspije svaki pokušaj prevare. Ima i gorih primjera dnevnog i vjekovnog licemjerstva koje usrdno prolazi bez većeg protivljenja.

Posljednjih je dana u fokusu ovdašnje bespameti silna briga oko toga kako proć’ splitskim Đardinom, a preživjeti navalu bijesa glupih i ozlojađenih, koji tvrde da znaju sve istine svijeta i da samo ono što se sveprihvaćeno nariče ima biti osnovom življenja. To što se barem nekoliko hiljada godina od postanka ljudska vrsta i dalje ‘igra’ ratova i presjecanja vratova ne smeta onima kojima pak smeta da se ljudi eto – vole, a kako se vole to je uvijek bila privatna stvar, i tako bi trebalo biti i ostati. Lično, nikad nisam shvatao one koji na sva zvona objavljuju da su zguzili, pa makar pod njihovim tjelesima bila, ili im se u krilu ljuljuškala i sama (staviti ime najpoželjnije vam osobe). Ali to što ja to ne shvatam i ne podržavam objavu podataka iz ličnog života, ne znači da svako tako treba gledati i raditi. Ono što je meni karakteristično, ne mora da bude karakteristika i prvom do mene, koji eto uživa u potvrdama, priznanjima, pohvalama, zahvalama, tapšanju… I zbog te različitosti sigurno neću nikoga razapeti na stub srama, niti kamenovati, a kamoli ubiti. Svako ima pravo na svoj život i ako mu je baš stalo da cijeli svijet sazna da je pametan ili glup, da je dugoćun ili sjajno savladava matematičke jednačine, neka mu, neka joj, neka nam. Znam da moje mišljenje ne dijeli većina, i zbog toga bi mi, po filozofskim kazivanjima, trebalo biti drago. Niti mi je drago, nit’ mi je mrsko, samo iznosim svoje mišljenje, takvo mi pravo.

Da nije svakovrsnih ‘mislilaca’ ovaj svijet ne bi bio ni upola interesantan i živopisan za pratiti i proživljavati. Nikad ne fali tema, k’o što ne fali budala. Žalosno je da je sve manje pametnih i razložnih, a sjaj ‘neonskog boga’ odavno krade svakodnevnicu i pretvara je u đuveč od kojeg se nerijetko diže kosa na glavi. Svakog se tu nađe, od religijskih fanatika, do najobičnijih daltonističkih glupaka koji svijet ne vide drugačijim do onakav kako je preporučeno prije ‘milion’ godina, a same pomisli o upoznavanju i produbljivanju POZNANSTVA SA SAMIM SOBOM straše se više od smrti koja je jedina neminovnost na ovome svijetu.

Stigmatiziranje bilo koga je loš odabir , jer automatski preporučuje svima da imaju pravo isto učiniti svom protivniku, ne vodeći računa o ispravnosti postupka. Niko nije imun od toga, ta ljudi smo, ali je važno razgraničiti bitno od nebitnog, potrebno od nepotrebnog, stvarno od umišljenog. Primjer fašizma uvijek dobro dođe jer je svakom ko nije prešao na stranu ludila jasno da je fašizam čisto Zlo i da je preporučljivo uništenje te pošasti. Tu bi se, međutim, trebalo zaustaviti. Ali ne, ljudska vrsta nerijetko fašizmu daje za pravo dok sasvim uobičajene činjenice poriče iako su prisutne i dešavaju se otkad je svijeta. Slučaj vriske oko buđenja svijesti o prisustvu popularno nazvanih ‘LGBT osoba’, narodski najčešće ‘pedera’, nije ni prvi ni posljednji na koji nailazimo kad ljudskom rodu zafali razloga za sukob, pa i krvoproliće. I to je baš to. Slučaj. Koji se treba izučavati i dati preporuke ojađenoj masi koja se ne vodi svojim već sveprihvaćenim, koja ne razmišlja nego provodi već smišljeno. ‘Tih pedera’ bilo je odvajkada, a u svom obraćanju Predrag Matvejević je napravio odličnu paralelu koja može poslužiti primjerom. Međutim, pisac tu spominje velikane svjetske umjetnosti što u obraćanju svekolikom puku možda i nije najboljim načinom. Jer ta pučina umjetnost kao kategoriju odavno ne poznaje, čak je se stidi i odriče, ismijava i nipodaštava, gura i negira, kako stigne i kako joj se hoće.

Šta je to što smeta neprijateljima ‘svih pedera svijeta’ i čega se ustvari boje? Nimalo jednostavan odgovor ne može se ograničiti na banalno ponavljanje ksenofobnih izjava čistunaca koji ni sami sa sobom nisu načisto s koje strane je bolje spucati ženu i gdje je upečatljivije boli. Da, takvi su najglasniji. Uz njih su kao po pravilu propagatori ‘božije ljubavi’, kojima ne pada na pamet da pročiste svoje redove od gnusnih pedofila, za kaznu ih brane i sklanjaju na sigurno, i pored silnih dokaza o propasti ljudskog uma takvih koji se imaju smatrati skoro pa svetima. Njima, zaštitnicima pedofila i ljubiteljima zlatnih palača pored kojih ‘obični’, ne obavezno ‘pederi’, kopaju po kontejnerima, osnovna sugestija protiv ‘pederluka’ je kako se radi o nečemu što ljudskoj prirodi nije normalno. Među utjerivačima religije postoji i značajan broj onih obavezanih na celibat, pa ako je to normalno i svojstveno ljudskom biću onda smo negdje gadno pogriješili u rezonovanju postojanja.

Da se naježiš šta je sve, od postanka do danas, toj ljudskoj prirodi bivalo normalnim. Koliko se iko ustvari može pouzdati u procijenu ljudi o ljudima, kojima su i danas religijske gluperde najveća uzdanica i ponos. Isti ti iz prethodnog pasusa koji se ljubakaju s pedofilima, istospolnu ljubav smatraju nenormalnom. Pomalo tužno i licemjerno, zar ne? Ali nije li cijeli taj pokret dominantnog čistunstva jedan ogromni licemjerni pokret koji se, u skladu s ISKLJUČIVIM LIČNIM INTERESOM povija u stranu gdje najjačeg magneta (čitaj: novca) najviše ima. Za novac će sve, testirajte ih. Dajte im brdo ‘srebrenjaka’ u zamjenu za njihovo povlađivanje i smirivanje zlokobne retorike protiv istospolne ljubavi. Naići ćete, i to vam garantujem, na oštru promjenu kursa u korist LGBT-ja. To možda neće biti najiskrenije, ali je svakako najfunkcionalnije u ovom odurnom društvenom poretku gdje, čini se, još uvijek nema drugog načina savladavanja nesreće. Sve je na prodaju i sve se prodaje.

---

---

« nazad

---