Gnoti Seauton¹ i Carpe Diem²

Thomas Hurndall

U svijetu moći i materijalnog, Thomas Hurndall je živio život. Nije živio svoj laptop, svoj DVD plejer, svoj automobil, svoju želju da gomila materijalno ili da napravi recku na društvenoj ljestvici uspjeha. Tom je jednostavno živio, a valjda jedino materijalno što je bilo bitno ovom studentu fotografije je bio njegov fotoaparat.

Naš dvadesetjednogodišnji protagnist uzeo je pauzu na fakultetu; naoružao se idealom pravde, željom za bolje sutra i svojom kamerom; te krenuo da uradi nešto konkretno. Prvo je otišao u Irak u sklopu “Human shield”³ inicijative – koja je imala zadatak da spriječi američku invaziju na Irak – a kada je ovom pokretu nestalo novca i irački rat je već bio neminovan, Thomas se pridružio Međunarodnom pokretu za solidarnost (ISM) – međunarodnoj nevladinoj organizaciji koja se bori protiv izraelske okupacije palestinskih teritorija i misli mir u svijetu. Grupa ljudi koji su također živjeli život i Thomas, stigli su u pojas Gaze i tamo promatrali djelovanje i ponašanje izraelskih vojnika. Tom je učestvovao u protestima i fotodokumentirao sve ono što bi mu se učinilo značajnim. U Rafu je stigao baš šestog aprila i odmah počeo u matičnu Englesku slati svoje fotografije. Sedam dana se Tom šetao po Rafi: fotografirao, promatrao, po potrebi zauzimao živi zid između izraelskih buldožera i palestinskih kuća; i sve tako do trinaestog aprila.

Tog trinaestog aprila dvijehiljadetreće u Rafi je bio sasvim običan dan: sporadične razmjene vatre, vriska, plač i poneki plamen. Označen narandžastim prslukom – koji ga definira kao stranca: aktivistu ili novinara – student fotografije se zadesio upravo blizu jednog slučaja rutinske razmjene vatre. Kada je pucnjava počela, grupa lokalne dječice koja se igrala u blizini počela je da bježi. Svi sem njih dvoje: jedne curice i jednog dječaka koji su se toliko prepali da nisu mogli ni maknuti od straha. Thomas je dotrčao, podigao djevojčicu i odnio je u zaklon. Kada se vratio po dječaka, Thomas je čučnuo na jedno koljeno i obgrlio da ga podigne i skloni. U toj zamisli ga je spriječilo puščano zrno koje se zabilo u njegov potiljak.

Sve loše stvari se događaju u aprilu, pa tako i ova. Za njegove roditelje i sve ostale Thomas je umro u Londonu poslije devetomjesečne kome, trinaestog januara dvijehiljadečetvrte. Za mene je Thomas skončao u aprilu u rukama histerično uplakane, kratkokose kolegice iz ISM-a na vrelom kamenu Rafe. Zašto? Zato što je za mene Tom svoj život završio na isti način na koji ga je živio: idealistički impulsivno, u svakom pogledu neposredno i sa vjerom u sebe. Očekivati od mene da prihvatim kako je preminuo od terminalne upale pluća, na bolničkom krevetu, poslije devet mjeseci nesvjesti – nerealno je. Svaki čovjek zaslužuje svoje dostojanstvo u smrti, a nema dostojanstvenije smrti od one kada živiš i umreš u smislu, i sa svrhom. A ionako, kao što rekoh, sve loše stvari se događaju u aprilu.

Thomas nije preminuo od upale pluća, poginuo je od izraelskog metka kalibra petpedesetšest milimetara, kojeg je ispalio IDF-ov vojnik Taysir Hayb – etnički beduin. Taysir Hayb, tada dvadesetogodišnji vodnik, imao je optički nišan na svom ličnom naoružanju i navodno je bio nagrađivani strijelac. Taysir Hayb je mijenjao svoj iskaz da bi se, na kraju, zadržao na onom da je gađao civila pored glave kako bi ga uplašio i otjerao sa linije vatre. Poslije silnih pritiska Engleske vlade, fondacije koju su osnovali Tomovi roditelji i ISM-a, Taysir Hayb je osuđen na osam godina zatvora po nekoliko tačaka optužnice među kojima je bila i ona za davanje neistinitog iskaza.

Quaeritur: Da li je pravda zadovoljena u smislu krivca i težine kazne?

Jednostavno nije. Krivaca je više. Ja krivim sve njih: Taysir Hayba, koji je povukao okidač; IDF-ovu praksu otvaranja vatre na civile; izrealsku genocidnu politiku prema palestinskom narodu; krivim i zemlje Dar al-Islama koje nikada nisu zauzele jasan, čvrst i djelotvoran stav u geopolitičkom, diplomatskom, vojnom ili bilo kojem drugom smislu da se riješi ovaj gorući problem. Najviše od svih krivim međunarodnu zajednicu sa Sjedinjenim Američkim Državama na čelu, zato što – nekad prećutno, a nekad i vrlo aktivno – dopušta da bliskoistočna kriza bude krvava mrlja na reveru svijeta već desetljećima. Ali krivim i resantiman – prisutan možda čak i jednako na “obje strane” – koji se više nego izraelski betonski zid ispriječio između Jevreja i Arapa.

U vrijeme mojih ranih dvadesetih, kada se sve ovo dešavalo, Thomas Hurndall – samo godinu dana stariji od mene – bio je moj heroj i moj alter ego. Bio je sve ono što sam romantično sanjao da želim biti, a nikada defakto bio nisam. Sanjao sam da ostavim studije na godinu dana, odem u pojas Gaze ili na Zapadnu obalu ili bilo gdje, gdje tako otvoreno i tako brutalno jači zlostavlja slabijeg. Sanjao sam da stanem ispred buldožera, pasivno prkosim sili u zloj namjeri. Ali nikada nisam. Ono što sam tada osjećao i što danas na neki zreliji način osjećam, sam Tom je najbolje opisao kada ga je neko jednom prilikom upitao šta tačno želi od života:

“Šta želim od ovog života? Ono što te čini sretnim nije dovoljno. Sve ono što zadovoljava naše instikte zadovoljava samo životinju u nama. Želim biti ponosan na sebe. Želim više. Želim da mogu da se pogledam i kada umrem, želim da se smijem zbog stvari koje sam uradio, a ne da plačem zbog stvari koje nisam.”

Ja danas živim svoj laptop, svoj DVD plejer, svoj automobil i svoj dugoročni kredit za sve to. Ali i ja na svoj način vjerujem Tomov i moj zajednički ideal. Ja ga vjerujem spoznajom i mišlju, pa i ovim rukopisom. Toma i danas doživljavam kao moje drugo Ja, ali ne kao figuru sa kojom želim da se poistovjetim – kako je to bilo u mojoj ranoj mladosti – već kao pragmatični odraz u ogledalu mog sadašnjeg, gnoseonog Ja. Tom je danas za mene Carpe Diem na moje Gnoti Seauton – svjesnost, ali kroz samospoznaju.

A Thomas? Thomas živi. Živi kroz moj ideal i kroz ideale dobra miliona nas (samo)svjesnih širom svijeta. Thomas Hurndall će živjeti i kroz svoje otjelovljenje Kantovog kategoričkog imperativa u pravom smislu te riječi. Živjet će i kroz curicu i kroz dječaka čiji je život spasao tog aprila. A ono što je apsolutno sigurno je to da će Thomas Hurndall kao moj svojevrsni alter ego živjeti dok živim i ja.

¹ Grč. – spoznaj sebe.
² Lat. – iskoristi dan.
³ Eng. – ljudski štit.

piše: Ado Kulović

« nazad