Govno ostaje govno

piše: Nermin Čengić

Odnekud ponovo izniču oni istrošeni tipusi, što si neimare utvrđenja da su nalik stripovanim junacima iz djetinjstva. Ne znam da li se sami javljaju ili ih neko loži da su interesantni, niti želim da istražujem i raspitujem. To mi je još dosadnije od njih samih. Samo imam neku blesavu potrebu da progovorim koju o tim istrošenim ljudima koji više nemaju druge zanimacije do besposlenog podgrijavanja ili uzdizanja sebe na pijedastale, tu rabotu kakvu je ovaj svijet zametnuo u zapećak prošloga vijeka, ili onog trenutka kad je prvi put primjenjen recept instant slave nizbogčega.

Ali, sujetni, izmrcvareni svim blagodatima, ostavljeni bez mecene koji je šutnut volejom pod prećku historije, preostalo im je da mrcvare ostatke zadojenih obožavalaca medija i estradne scene koja je pregorila u nemoći da se izdigne iznad bolesne pohlepe za vlašću, bila ona stvarna ili virtualna. Važno im je da ih se (za) nešto pita. Nemaju oni više (ili još) skrupula, ne posjeduju grižnju savjesti. Spremni su unedogled opetovati svoje bljuvotine obesmišljene već u prvom činu drame – ‘Ja, ja i samo ja’. Ništa novo iza sebe ostaviti neće, čak će dovesti u pitanje ono valjano što je bilo prije nego su se pokondirili, povampirili, sručili i preuzeli dželatov opasač, šibajući po svjetini da gura brže, da vesla jače, da liže temeljitije.

Potpuno iskompleksiranog naličja, nekolicina ih je ostala od onolike vreve prije deceniju-dvije. Osjećaju konačno svoju suvišnost, čak nepotrebnost. Osjećaju našu nezainteresovanost, prepoznali su da je njihovih 15 minuta (ili 15 godina sasvim je svejedno, vrijeme je relativnije od relativnosti, tako misle) pa sad guraju posljednjim atomima natruhnute rogobatnosti da ostanu makar ocrnjeni zapamćeni prije nego ih se i takve zaboravi. Zapravo je to njihova žalost. Što ih se neće baš nikad za ništa pitati, njihovim djelima se niko neće obrazovati, niti će kome primjerom biti.

U svijetu, kakav nam je dodijeljen, premalo je zainteresovanih za uskotračne ideje. Oni koji eventualno jesu vrlo brzo gube interes i prebacuju kanal ili redirektuju na drugi server, koji ove o kojima svo vrijeme laprdam potpuno zbunjuje. Ne mogu da svare kako njihova zanimljivost nije veća od jednog majušnog klika i da se po mišljenje više ne ide u ‘centar biblioteke’, već se mišljenje kreira na dnevnoj bazi, na temelju trenutka, na osnovu viđenog i iskušenog, i daleko kvalitetnijeg od određenog i ekskluzivnog. Jedino bi eventualno ukidanje priključka na globalnu mrežu još nekog natjeralo da se povinuje ideologijama i jednomisli.

Čemu dalja rasprava i čemu dokazivanja da je svijet odmakao barem 20 godina dalje nego su oni danas spremni raspravljati. Mi smo njihovom oku što je našem zvijezda na nebu – daleka prošlost. Sad kad svršavaju svoj vijek, u nedostatku inspiracije, okreću se izvikanim bazičnostima, natuknutim idealima, koje više ni glupi ne kupuju. Skamenjeni u svom crnom piru nisu spremni primati, a odavno nemaju šta više dati. Zaista, glupima je lakše pojasniti teoriju bilo čega, nego “plemenite” naučiti da svežu pertle na cipeli. Tregere ostavimo za kasnije.

No, treba im izaći u susret u mjeri da im se sve sadajezično prevede na njihovo arhaično mljackanje. Ali onda imamo problem sa aktuelnim čistuncima koji ne bi da se koristimo bljuvotinama iako ovi “plemeniti” jedino to svariti znaju. Iako ne razumiju riječi koje nisu pisane iz sujete već iz potrebe za objašnjenjem osnova ljudskosti. Iako do njihove uobraženosti ne dopire mogućnost shvatanja da, kako je postojalo nešto prije njih, a čemu se probrano dive, možebitno postoji i nešto poslije njih čemu bi se trebali pokloniti. Mislim da nisu ni obavješteni da se dešavao život i poslije njihovog postanka. Ako jesu obavješteni onda ja govorim o potpunim ludacima.

Ono što je još žalosnije je da aktuelna medijska slika sebe farba potrošenim bojama. Besmisleno je u digitalnom dobu tiraže nabijati momcima koji ne znaju spojiti dvije scene bez montažnog stola. A i za to im treba poseban montažer i pomoćnik montažera. Danas ti jedan deset poslova radi. I tu se vidi talenat, a ne na prepisanim uputstvima učitelja kojeg ćeš kasnije popljuvati u svojim mongoloidnim knjigama. Budalo.

Sklonost izdaji nije naša karakteristika već njihova. Paranoici su koji svoje štetočinstvo pretvaraju u borbe za tobožnje ciljeve, a pobjeći, šutiti, prodati, predati, jedino to od svega su uspjevali pokazati. Spremni su urlati, potjerati, protjerati, natjerati, a sami zajahati na čelu kolone nikad neće htjeti ako nije da se jede i pije. Ako je da se gine, odjednom to nije njihovo, odjednom su njihove poruke njihovo oružje. Gamad najobičnija koja se još uvijek ima obraza javljati. Talog čovječanstva. Fašistički ogrizak. Prepoznaćeš ga po tome što će se praviti da se ne prepoznaje u ovim riječima, a jako dobro zna (o) kome ja govorim.

Zaista je jadno od čuvenja postati rent-a-harlekin na podgrijavanje, koji se ispuhale pameti okreće narativnoj konspiraciji ne bi li kako otjelotvorio svoje strahove. Nekad su harlekini u cirkusima nastupali, danas ih na televizijskim ekranima tražimo. Ne može se i nikad se nije mogla od govana pita praviti, a ko je govno postao govno je i ostao. Ne opra ga ni ledena Drina. Ni Drina, ni Ćuprija. A sumnjam da je i sam Andrić, ako je pretplaćen na ovaj naš kanal, potrošio i pola trenutka da “zaboravljenom asu” pokuca na vrata, a kamoli da mu ih otvori. Što bi onda iko od nas izigravao veću budalu od Andrića i otvarao vrata prevaziđenim šitmejkerima. Nema potrebe jer danas se prebrzo živi da bi se nekog besmislenog oživljavalo. Pometi ga samo pod tepih i idemo dalje.

---

---

« nazad

---