Holokaust: Nekom tuga, nekom sreća

Holokaust: Od ljudi ljudima

U ime nas iz antifašističke neke “nepostojeće”, nevažne, ignorisane, minimizirane rupe iz koje se stidljivo javljamo po “internetima”, podržavani ili osporavani, u zavisnosti sa koliko jeda i (ne)kulture vrištimo o nepobitnom postojanju i nemilosrdnom, najnovijem jačanju uticaja fašizma i Zla. Javljam se po ko zna koji put na istu temu, kako bi ispraznio nakupljeni bijes koji samo što ispraznim ponovo se počne nakupljati jer se jednostavno ništa ne rješava.

Za (n)ovo ponavljanje “gluhima, slijepima i nijemima” konstantno aktuelne teme fašizma, povod je još konstantniji – nasilna, bezrazložna smrt koja mu je jedan od najbitnijih ciljeva i neminovnih rezultata.

27. januar se, ako nista znali, obilježava kao “Međunarodni dan sjećanja na holokaust”.

Holokaust vam je ono kad se u čovjeku probudi ludilo pa misli da je bolji, veći, jači, primarniji od nekog drugog također čovjeka, pa se u naletu tog ludila zarazi još tih ljudi koji u cilju dokazivanja svoje supremacije pobiju neke druge ljude. Ubijanje obično bude širih razmjera. To se dešavalo i još uvijek se dešava ljudskom rodu.

I dok se nekad holokaust mogao desiti, a da se za to, u nevjerici, sazna tek po sabiranju žrtava, danas imamo direktne prenose “dešavanja” na koja se, i pored davno datog obećanja “da se nikad nikom neće ponoviti”, ne reaguje, niti se adekvatno kažnjava “izvođač radova”, zbog čega se valjda sve konstantno i ponavlja.

Ako već ne vidite šta vam se dešava u vlastitom dvorištu, svu relevantnu i nerelevantnu statistiku možete potražiti jednostavnim pretraživanjem na Google servisu, pa vas neću zamarati istom. Jasno vam je, ako išta pratite, da su te statistike poražavajuće.

27. januar je Međunarodni dan sjećanja na holokaust, ali kome to pričati više nije jasno, pa tako ne znam ni je li koga od vas stid sebe i vrste kojoj pripadate jer se nemate čime dičiti u vremenu kada Sutra i dalje pripada “njima”. Oni su Zlo i prisutniji su nego ikad. Mi smo niko, mi šutimo i puštamo ih da haraju.

Podsjetimo se scene iz filma ‘Cabaret’, koja svojom autentičnošću i sličnošću sa aktuelnim stanjem (od nevinosti do ujedinjenog urlika), jasnije i od samog prikaza leševa, krvi i smrti pruža dokaz kako ni do dan danas, nije poražena ideja fašizma. Naprotiv.

The sun on the meadow is summery warm. The stag in the forest runs free but gathered together to greet the storm – tomorrow belongs to me.
The branch on the linden is leafy and green. The Rhine gives its gold to the sea but somewhere a glory awaits unseen – tomorrow belongs to me.
The babe in his cradle is closing his eyes. The blossom embraces the bee but soon says the whisper, arise, arise! Tomorrow belongs to me!
Oh, Fatherland, Fatherland, show us the sign. Your children have waited to see. The morning will come when the world is mine. Tomorrow belongs to me!

Da “sutra pripada njima” je činjenica, obzirom da u današnjem društvu živi više onih kojima se ovaj datum može čestitati nego onih koje je stid da se nešto poput holokausta ikada desilo. 27. januar je dan kada su 1945. godine Savezničke snage otvorile kapije nacističkog logora smrti. Nevjerovatno ali istinito je da se pedeset godina poslije “Aušvica” desila “Omarska”, “Manjača”, “Keraterm”,… – ko je spomenuo Srebrenicu? – a da duh gore pomenutih “izvođača radova” i dalje izvire iz vladajućih oligarhija širom svijeta. Zašto bi u Bosni i Hercegovini bilo drugačije.

Međutim, kome se sve ovo još može ispričati, a da razumije smisao priče? Kome u Bosni i Hercegovini, čiji političari JOŠ UVIJEK NISU U STANJU ZAKONOM ZABRANITI LUDILO FAŠIZMA, čak ga i slavodobitno izgovaraju, potiču. Jer da ga zabrane onda bi zabranili i popriličan broj samih sebe. Nemaju vremena zabraniti ni segragaciju djece u školama – poznata priča o kruškama i jabukama – a kamoli sasjeći zvijer poput fašizma.

Znate li da svojom šutnjom, nezainteresovanošću i skretanjem pogleda i sami priznajete da vam se ideja fašističkog ludila sviđa? Pa, je li vam 27. januar, dan za čestitanje ili za tugu? Ne znate ili se (opet) čudite mom pitanju?

Kad su papu Jožek zvali – da l’ je majko i on plako kao drugi hlapci mali? Kao drugi hlapci mali? Je l’ dizao desnu u zrak? Bješe li ga strah od Krista? Od Židova? Komunista? Od Lili Marleen?

Kad je papa Jožek bio, je l’ se igr’o s malim mendom? Il’ se igro sa Jugendom? Il’ se igro sa Jugendom? Je l’ za kike vuk’o klinke – Ester, Hanu i Rebeku kad su išle put Treblinke od Lili Marleen?

Je li ko od Marktlovčana znao da će Jožek mali biti papa jednog dana? Biti papa jednog dana! A kad dim se bijeli vije, da l’ pomisli papa tada: “Je l’ to Moša ili nije? Oh, Lili Marleen!”

Eto, to bih htio znati – Da l’ mu Moša u san svrati? Eto, to bih htio znati – Da l’ mu Moša u san svrati? Je l’ za kike vuk’o klinke – Ester, Hanu i Rebeku kad su išle put Treblinke. Oh, Lili Marleen?

A kad dim se bijeli vije, da l’ pomisli papa tada: “Je l’ to Moša ili nije? Je l’ to Moša ili nije?” Eto, to bih htio znati – Da l’ mu Moša u san svrati? Eto, to bih htio znati. Oh, Lili Marleen!

Tekst je originalno objavljen – 26. januara 2010. godine.

« nazad