Istočno lice Balkana

piše: Gojko Berić

Šta smo mi Radomiru Konstantinoviću i šta je nama Radomir Konstantinović da za njim žalimo? Na pitanje ko je bio čovjek koji se tako zvao i koji je prošlog četvrtka umro u Beogradu, možda bi tek svaki stoti Sarajlija znao reći da je to pisac „Filosofije palanke”, iako je i taj procent preoptimističan. Živio je više od 83 godine, ali nikada u Bosni, iako su njegove lične i kulturne veze sa Sarajevom bile emotivno jake. Međutim, reći da Sarajevo žali za svojim velikim prijateljem, bilo bi licemjerno. Sarajevo nema više te energije, ona je sagorjela sa završetkom rata. Da je otišao jedan veliki čovjek, jasno je samo onima koji su poznavali njegov antinacionalistički intelektualni angažman i koji su patili i očajavali iz istih razloga iz kojih je patio i on. Patili su i očajavali milioni ljudi koje je protekli rat na Balkanu unesrećio. Mentalno porijeklo tog rata Konstantinović je opisao u toj najznačajnijoj knjizi srpske filozofije. Palanka nije ni grad ni selo, „nego je čardak ni na nebu ni na zemlji”. Ona je mentalitet i stanje duha. Ali, bile su potrebne godine da bi „Filosofija palanke” postala ključna knjiga za razumijevanje krvavog haosa u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji. Kako je primijetila Latinka Perović, to se desilo tek 90-ih godina, kad se duh srpske palanke otjelotvorio u svim pojedinostima, u sramnom ratu koji je Srbija povela protiv drugih i same sebe.

Analizirajući Konstantinovićeve romane, nastale nakon „Filosofije palanke”, vojvođanski pisac mađarskog porijekla Laslo Vegel otkrio je u njima one demone za koje do tada nismo znali, “jer smo svu našu pažnju usredsredili na spoljne stupice!. Poznavali smo samo one koji su nas spolja napadali, dok su demoni Konstantinovićevih romana atakovali iznutra, „probijajući se iz duše i duha”. A to su palanačka duša i palanački duh. Vegel potom kaže: “Unekoliko uprošćeno, smatramo da „Filosofija palanke”, zapravo, predočava jezivo istočno lice ovog regiona koji se već nekoliko vekova bori sa zapadnim licem. To je onaj populizam, kolektivizam, nacionalizam, narodnjaštvo koje nije u stanju da ide u korak sa izazovima modernizacije, i kada se suoči sa njima, to lice se izobliči i postaje opasna demagogija. „Filosofija palanke” nije ‘crna hronika komunizma’, već crna hronika srednjoevropskog i balkanskog ‘istočnjaštva’ u kojem antikomunizam može da bude isti onakav đavo kao što je i komunizam, a divlji kapitalizam ne obećava ništa povoljnije izglede od profetičkog antikapitalizma. I u kojem čak sloboda o tiraniji sanja. Reč je samo o tome da se klatno histerično zanjihalo čas u jednu, čas u drugu krajnost. A da je ovo klatno bilo najhisteričnije baš u Srbiji, znači samo to da je ovde istočno lice imalo dublje korene, i da se ‘filosofija palanke’ pretvorila u dobrovoljno izabranog tiranina.”

Stvar je dakle jasna: „filosofija palanke” zakonomjerno se pretvara u dobrovoljno izabranog tiranina. Ovaj Vegelov stav doživljavam i kao svoju malu ličnu satisfakciju. Naime, još u toku rata pisao sam kako je Milošević samo crni šešir na srpskom mentalitetu, koji je tražio takvog i samo takvog vođu, baš kao što su Nijemci šest decenija ranije tražili i dobili Adolfa Hitlera. Uprkos katastrofalnim posljedicama takvog izbora, koji je predstavljao izbor goleme većine Srba, ponovljen u tri ili četiri navrata, oni koji zbog tog užasa nisu patili i očajavali, niti pate i očajavaju ni danas, telale kako nijedan narod ne može biti odgovoran za ponašanje svojih dobrovoljno izabranih vođa i režima. Kao da je Milošević sam granatirao Dubrovnik i sravnio Vukovar sa zemljom, sam provodio etničko čišćenje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, sam držao Sarajevo u opsadi i sam pobio osam hiljada bošnjačkih civila u Srebrenici. Međunarodno pravo je takvo kakvo jeste, ali trebalo bi barem preispitati Jaspersovo Pitanje krivice.

Sumornom dijagnozom do koje je došao u „Filosofiji palanke”, objavljenoj prije 42 godine, Radomir Konstantinović je navukao na sebe odium srpske akademske elite. “Nema zemlje u kojoj palanački duh nije moguć”, tvrdi Konstantinović, evidentirajući srpski nacizam iz vremena Drugog svjetskog rata kao apsolutizaciju duha palanke. Miloševićevi ratovi samo su potvrdili tu činjenicu. Iako nikad nije tvrdio da je Srbija svepalanačka zemlja, Konstantinović je godinama bio sistematski prešućivan. Tupa indiferentnost pratila je njegovu sudbinu do kraja, svjedočeći da je u Srbiji duh palanke i danas dominantan. Konstantinović nije imao ništa protiv parole “Dole bando komunistička”, jedne od mnogobrojnih na oktobarskim demonstracijama 2001. u Beogradu, kada je srušen Slobodan Milošević, ali mu je smetalo što nije bilo parole “Dole bando nacionalistička”. Nacionalistu je vidio kao čovjeka koji ne može više da govori o drugim stvarima, nego jedino o problemima nacije i jezika: “Ali, ja bih mu umesto nacije pokazao groblje – evo ga sutra na njemu! Ali, on neće da gleda grob, nego naciju. Nije lud da gleda u grob!”

Nepokolebljivi kosmopolita, žilavi borac protiv svakog nacionalizma, Radomir Konstantinović nije prispio nigdje. Prije rata je imao kuću u Rovinju, tu je čuvao svoje rukopise, među kojima je bila i njegova prepiska sa Beketom. Mještani su sve to pobacali, gazili po njima i uništili ih. U Srbiji se osjećao kao emigrant, “tuđ u tuđem svetu”. “Hoću kući”, progonio ga je njegov unutrašnji glas, jer je sebe smatrao izbjeglicom. “Sarajevo – da li je Sarajevo ta kuća? Ili, možda nema više Sarajeva, nema više kuće?… Ako u Sarajevu nema kuće za mene, onda je nema ni u Beogradu, nema je ni u Zagrebu. Beograd može da bude Beograd, i Zagreb može da bude Zagreb, samo ako se Sarajevo zaista vrati Sarajevu; ako ponovo bude ono što je bilo, pre fašističkog ludila – veliki grad svih.” Tako je Radomir Konstantinović govorio u Sarajevu 1997. godine.

---

---

« nazad

---