Iz zemlje pretjerane stvarnosti

piše: Martina Mlinarević-Sopta

Živim u zemlji pretjerane stvarnosti. Pretjeranih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Zraka punog pretjerane nesnošljivosti i pretjeranih nacionalizama koji se odazivaju na tri različite pjesme, tri različite zastave i tri različita psovanja one tuđe matere. Tko god je mogao, oštetio je i odradio ovakvu Bosnu i Hercegovinu kao jeftinu prostitutku sa laganim smetnjama u razvoju.

Stranci ublehaši cifrajući svoje sterilne životopise, dodajući u njih stavku “višegodišnjeg rada s luđacima”, puneći džepove tim nezaboravnim i egzotičnim pothvatom. NVO, mađioničari ružičaste “ko nas bre zavadi” svakodnevice koja postoji samo na njihovim obilnim domjencima gdje žderačina i piće ne biraju naciju i vjeru, kad se prolomi neki trešerski narodnjak koji sve naše narode i narodnosti baca u delirij. Novinari, što državni, što regionski, što svjetski, sukladno profilu svojih čitatelja i željama kapitalističkih vlasnika istih listova, o našim danima pišu il’ satiru, il’ ozbilju, il’ esej pun bola i romantike. Holivudski hohštapleri, ratni profiteri, domaći politički lopovi, intelektualni madrfakeri – držači veleumnih tribina o “rješenju”. Koje nikako ne dolazi. Ali strpljen budi, junače.

Živim u zemlji lažnih strpljivosti. Bošnjaci strpljivo čekaju da se raspadne RS. Hrvati strpljivo čekaju da se raspadne BIH. Srbima strpljivo puca neka stvar što se ovi gore i zbog čega strpljuju. Znaju oni kako s njima izići na kraj. Baciš im malo nekakvih nadležnosti da se frajerišu ko pijevci u avliji. Daš elitistično-autističnom Lagumdžiji mjesto ministra vanjskih poslova da se može našetavati po svijetu i sakupljati pečate u putovnici, i onda ti on zauzvrat odigra odluku o usvajanju budžeta kao ponizni psić.

U ovoj se zemlji bez problema, u javnom tv duelu, jedan ministar svom nadređenom predsjedniku smije u facu kao lik iz horor filma, posprdno mu govoreći – “Hajd me smijeni ako smiješ”. Predsjednik iz one neprevaziđene koalicije u demokratskom svijetu – koalicije multikulti raje i ustaša de luxe koji vladaju Federacijom. A ti si recimo godinama pisao protiv nelegalnosti tako sklopljene federalne vlasti i bivao prozivan najružnijim imenima, stavljan praktički u istu ravan sa licemjernom lopinom Čovićem i krpio probušene gume na autu. No ministar, hinja, ali socijaldemokratična hinja, može to isto ponoviti u javnom tv duelu i nikom ništa. Ministar iz stranke koja je sama našla, obukla, dovela i postavila na mjesto predsjednika nesretne Federacije tog otužnog čovjeka, mu sam spočitava da je nelegitiman i da iza njega od hrvatskog naroda ne stoji ni vlastita obitelj. I nikom ništa. Pravimo se da nismo čuli. Pravimo se da nismo upravo odslušali tko zna koji čin sulude predstave naših života i razobličavanja njene stvarnosti.

Živim u zemlji koju ne smiješ voljeti i željeti joj ništa dobro. Samo nevolje nju održavaju u igri i samo ako igraš po pravilima podržavanja i podrivanja kaosa igra je još uvijek tvoja disciplina. Biti javno prihvatljiv Hrvat u Hercegovini danas znači da ti ne smiju smetati izborne, nacionalističke igranke oko Mostara. Jer Mostar je naš! Čiji naš? Pa stolni rvacki, čovječe. Nema veze što diplomirani Pero u takvom Mostaru nema posao, na isti način kao što ga nema ni diplomirani Emir, jer ga je dobio neki nediplomirani ćaćin ili babin sin. Nema veze što je njegova vladajuća nomenklatura ugasila svu kulturu i medije u gradu, da se stanovnici vesele privatnom kinu nakon toliko godina kao rijetkom eksponatu u zoološkom vrtu. Biti prihvatljiv Hrvat u Hercegovini znači da ne smiješ spomenuti kako županije s hrvatskom većinom zahvaljujući bagri političara koja se smjenjivala ove godine, grcaju u dugovima, i da u njima trenutno sjedi ekipa koja ima najlošiju karmu ikada – pokrala bi, ali nema šta. Nema veze što u takvim županijama rodilje čekaju mjesecima na porodiljne naknade i što se privid dobrog života održava samo zahvaljujući onih par privatnih proizvodnih pogona. Pravilo broj jedan – tko spominje takve stvari želi zlo Hercegovini. A Hercegovina je hrvatstvo protiv čijih loših izdanaka ne smiješ reći niti riječ, inače će te pojesti mrak.

Biti javno prihvatljiv Hrvat u Bosni znači da moraš zaboraviti da si Hrvat iz Hercegovine. Jer ona sama po sebi negira sve čovječno. Džaba što znaš da su ti i ćaća i dedo ljudine samo takve, i što je istih takvih, dobronamjernih i tihih ljudi puno to hercegovačko, vrijedno podneblje. Moraš također podržavati nacionalizam većinske nacije, lažnu multikulturalnost i govoriti da je Hrvatima ekstra i ništa im ne fali, a dobri Srbi su samo oni koji su ostali u Sarajevu da mu igraju kako ono svira. Nema veze što vidiš da ideologije kojih umišljaš da si dio, sve više počinju ličiti na one populističke, velikonečije, koje si mrzio. Da se mrtvi koriste kao meso za patetične bodove u svijetu koji za te mrtve ne mari ni sad, kao ni onda kad su umirali. Nema veze što ti je jasno da je klaunu Lagumdžiji socijala bila najbliža onda kad se eventualno sudario u haustoru s čovjekom koji je po struci socijalni radnik. Nema veze što jedna divna žena umire u bolnici, nemarom liječnika i države, a vladajuća politička kasta vodi Gorana Bregovića za rukicu da uradi CT bez dokumenata i preko reda. Sa sve kamerama javne televizije. Pravilo broj dva – tko spominje takve stvari želi zlo Bosni. A Bosna je fetiš i Bosna je iznad svega. Ono kad voliš samo ime i imaginaciju nečega što ne postoji, a boli te đon kako u stvarnosti žive njeni radnici, vojnici, prognanici. Kako žive njeni ljudi.

Voljeti Bosnu i Hercegovinu, ovakvu, tužnu i prodanu lošim političarima i još lošijim podanicima istih, danas je vratolomija s čijih su tobogana pobjegli i oni najluđi. Dok je bilo para iz kojekakvih fondova, dok su se po medijima preslagivali zaslužni i parama nagrađivani, romantični epovi o BIH su živjeli. Danas svi ti odjednom uviđaju “nemogućnost ovakvog uređenja”. Svako malo u medijima neki ekskluzivni “Veliki rasplet” u scenariju vrhunskih intelektualaca, političara, dezertera. Otvorili oči, šta li. Prije će biti da su služili dok su poslužili.

Fantastično je plivati protiv struje u ovakvom licemjerno postavljenom stanju svijesti. Sad kad su svi ko biva nešto konačno shvatili, prokontali, zaključili, elaborirali. I čekaju taj finalni kraj s kokicama u rukama, da baš oni prvi mogu reći – eto, jesam li rekao da će tako biti i da drugačije nije ni moglo? Sa spremljenim koferom punim gaćica i čarapa, da se automatski i kameleonski mogu odmah presložiti u neki novi poredak. Gdje će naravno, opet biti – drugačiji, progresivni, umni i širokog razmišljanja. Kroničari naših vremena. Koji su običnom čovjeku posvetili sve skupa dosada deset sekundi svoje pažnje.

Ja zato nekako kada zamišljam taj kraj Bosne i Hercegovine o kojem svi u zadnje vrijeme apokaliptično pričaju, svoju zemlju vidim uvijek ponosnu i dostojanstvenu. I znam da će radije otići sama iza kuće i objesiti se o trešnjino drvo, nego dopustiti da je ubije netko od ovih koji se godinama u nju kunu lažno i beskrupulozno.

---

---

« nazad

---