Laž je da stotinu puta ponovljena laž postaje istina

piše: Nermin Čengić

Potpuno je glupo i dosadno ponavljati jedno te isto, a kamoli stotinu puta, složićete se? Potpuno glupo i dosadno. Bilo bi i nepotrebno da nije izdanaka ljudske vrste koji bez višestrukog ponavljanja ne broje da se išta desilo. Možda se ide na obesmišljavanje jer je sasvim čudan osjećaj kada recimo nešto ponavljate više puta. Izmjeni se u procesu, obično. Na primjer, pokušajte izgovoriti svoje ime stotinu puta pa vidite kako će vam zvučati nakon pedesetog pa devedesetog izgovaranja. Ako za brojanje koristite pomagala, makar to bili i prsti, vaše nabrajanje će duže trajati jer ćete po svojim prstima, dlanu, jagodicama primjećivati sve te zanimljive zavoje i utore, sve te uspomene i sjećanja o nastanku ožiljaka ili svježih uboda. Niste odavno obratili pažnju na onaj mali, sad jedva vidljivi rez iz srednje škole, kad ste na malom odmoru pokazujući ilegalni perorez i hvaleći se njegovom ilegalnom oštrinom, bili legalno gurnuti, a da ni “danas danile” ne znate ko je to uradio. Hm, baš bi se sad dalo ispitati, da li se toga iko uopšte sjeća, a kamoli pronaći krivca koji vam je ostavio podsjetnik. A da li se zaista iko sjeća upravo tog trenutka kojeg se vi sjećate. Dalo bi se o tome razmisliti. Da li se jednako sjećamo onoga što smo čuli, vidjeli, osjetili, ili svega onog što nam je naobećavano za cijelu nisku punoljetnih godina nezavisnosti?

Kažu da je ponavljanje majka znanja. Interesantno. Poznajući ovdašnju živu silu (zamalo ne napisah živu vagu) mi bismo, svak pojedinačno, trebali biti ukrašeni ordenjem na račun prestižnog znanja koje, ako je vjerovati rečenoj frazetini, posjedujemo. Jer mi ne mijenjamo, posebno ako je gusto, potpuno nadrto i kontra nas. Ne, mi to ne mijenjamo, ni pod razno. Skloni smo opetovanju jednog te istog izbora pa je nepotrebno posebno i isticati. Tako lako, jednostavno, kao proljetni lahor, naši prstići, ako se odvaže pružiti se prema nebu, izglasaju jedno te isto i toga se drže ne vjerujući da je moguće bilo šta drugo što bi iole pomaklo stvari s mrtve tačke. Krasni i bogobojazni, ljuljuškamo svoje ponavljanje u koljevci znanja, pa je sasvim čudno kako se kod nas ne dolazi po savjete, kako empirija u ovom slučaju ne čini zaslužnost i divljenje. Da li je moguće da nam niko, pa ni sami sebi, ne vjeruje kako smo apsolutno upravu što ne mijenjamo ništa? Ama baš ništa!

Nadomak smo totalne rasprodaje. Iskušani smo toliko puta, pomalu – gric po gric. Uočeno je da se ne bunimo i već je postalo potpuno svejedno kako i kada. Više nas i ne pitaju, više ne strahuju osudi. Samo se dežmekavo iskeze i razmjene zemlju za vrijednosne papire. I ništa. Nikom ništa. I nek nije. Bilo bi super kad bih dočekao dan da se jedno jutro nacija probudi (ne konstitutivna, nego ova cijela koje nema, a moralo bi je biti da bi ičega bilo) i konstatuje da nije ni znala da je postala kolonija i da dadžbine više ne idu za opšte dobro već pojedinačnu korist. Dobro, znam da je to već na snazi, ali nacija još spava, pa i rekoh, volio bih da dočekam da se probudi i skonta.

Nema se vremena. Ni ta jedna nedjelja u dvije godine se ne da potrošiti da se promijeni ono o čemu kukamo i što nastavljamo osuđivati čim se okončaju izbori. Nikad nismo sigurni šta i koga treba birati, jer ne znamo šta bismo mijenjali. Znamo da ne valja, a šta ne valja? Sve? Pa jebemu jarca i kozije mliko, ne može baš sve da ne valja. Toliko glupi nismo pa da nas mogu lagati svih ovih godina i da uvijek pobjedi onaj koji nas, valjda, najslađe slaže. Ili jesmo toliko glupi? Vidi, ja sam skont’o da se bar tri zadnja referenduma ne mijenjaju obećanja tj. laži. Guraju se iste, naizmjenično. Je l’ i ti isto primjećuješ? Prije 8-10 godina isti se ovaj ljutio na onoga što je ovoga zadesila sudbina onoga i pored toga ovaj nije onaj, al’ eto ne valja im pa ne valja. Nikad na zelenu granu jer je zelena boja zabranjena za farbanje jaja, dok su gusle prognane iz halal apoteka, na gangu se naježi još samo kamenjar, a sve je okupano idiličnom atmosferom nepromjenjivosti. Siva boja kameleoniše nijanse, pa se učini ponekad srebrna, a nekad bolesnički bijela. A nije. Sivo je sivo i kako je pjesnik naložio da bude. Pjesnici su kod nas uvijek krivi svemu. I jarca i kozije mliko, već rekoh.

Lagano se zahuktava konačni obračun. Tiho, sasvim tiho i skoro steono. Čeka se izbacivanje ploda do kraja ljeta, da vidimo ono što još vidjeli nismo, al’ samo u 2012. godini. Svaku prethodnu smo gledali sve isto što ćemo i ove godine gledati. Ko će nam se sve nuditi da nam radi o glavi jedva čekamo da vidimo. Da odmjeravamo te banalnosti, ocjenjujemo modne detalje, ismijavamo i karikaturišema aktuelne i one koji bi to eventualno mogli psotati. Da se još jedared naslušamo silne laži. Mnogi se agent i kvisling spremio, putuje se ovih dana, razmjenjuju se mailovi, vode se kriptovani chatovi, dogovara se strategija preuzimanja budžetskih sredstava. Biće veselo. Biće prljavo. Standard je ovdje da je svaka sljedeća kampanja degutantnija od prethodne. Žrtve i dželati će uz prešutan dogovor još jednom zajahati jedni druge i s distance bljuvati otrov, dok će se u bliskoj borbi, ako se i desi, predstavnici jednih stiskati drugima ruke (i ostale dijelove tijela). Gdje nestade onaj zdravi mangupluk? Čisto sumnjam da neko od ovih pretendenata zna zavrnut lažnjaka pod rebro. Sve je to il’ svileno, a bezobrazno pa ti ga žao otpuhnut’, ko zna gdje bi mog’o past’ pa zatrovat’ gluho bilo izvor ili tlo. Il’ je medvjedasto pa ti nije bez boksera na crtu, pred šapu izletit’, ne zna to za dijalog il’ kompromis.

Svega ima samo pameti nema. Bezobrazluk nije pamet, da se razumijemo. Bezobrazluk je bolest. Pamet bi bila dugoročni plan koji se već odavno primjenjuje. Pamet bi bila zaustavljanje otimačine i zaduživanja. Pamet bi bila priznanje samih sebe. Pamet bi bila priznavanje svega čemu je cilj da se probudi život, a utrne ropstvo. Nije pamet konstantno ponavljanje istih floskula, niti je pamet oslikavanje bilborda prigodnom bojom i jezivom porukom. Nije pamet biti jednojajčan, ne gledati mogućnosti a kako bi se nesposobne sačuvalo u stolicama u koje im se guzice nikada neće moći uklopiti, koliko god lister odjela kupili ili se na silu uguravali, jer nije za tog broja i džaba. Pamet je misliti, a tome je premalo primjera, pa svako ko pet rečenica u komadu uspije sastaviti postaje mudrac kojeg bi se slijediti htjelo. A pamet nije povlađivati, pamet je istinu skresati. Pamet je osvijestiti, ne i onesvjestiti. pamet je izbjeći žrtve, makar i kolateralne. Nije pamet govor držati, posebno ako se dikciji nije vično. Primjeti se to i odbija. A nije pametno odbijati u toj utrci.

Čeka se jedna odlučna faca. Bez nikad izbrisivog papanluka na sebi. Jasnog i konkretnog izraza i pokreta. Da je lijep/a, zgodan/a i pametan/a, i da ima zrno one privlačnosti zbog koje će puk pomahnitati i vidjeti svoju novu zvijezdu vodilju u vlažnim snovima što za posljedicu kreiraju estradnu popularnost i pomamu za davanjem glasa. Samo da nam što duže ostane. Da nas zauvijek voli, sve skupa i pojedinačno. Čeka se. Uzaludi ili dokle? Kad će se neko barem nakaniti da, recimo, prestane lagati? Da prestane obećavati ono što ne može napraviti? Da kaže konkretno i jasno šta je moguće i da to što je moguće, a kad ova svjetina dođe pameti i izabere moguće umjesto šarenila, taj iskreni element izvoli sve to i napraviti. Je l’ dosta ljudima utemeljenih lažova, reketaških prevaranata i nacionalističkih nitkova? Iako se čini da nije, iako se dojma da će i dalje uporno ponavljati svoje monotone odluke, bilo bi vrijeme da se prestane plaziti po porijeklu. Možda da se prestanu objavljivati imena, samo eventualno face i obavezno rezultati. Možda se tako uspije zaobići taj debilni nacionalni ključ, kad skontamo da su svi konstitutivni glasali jedni za druge, a ne svako za svoje kao do sad? Sve drugo smo, čini mi se, probali, eto to nismo. Možda od toga početi? Možda bismo mogli uspjeti?

Ko zna šta nas tačno čeka. Uvijek ostaje makar posljednja nada u obrat, u opamećenje. Kako god bilo i šta god se desilo, sasvim je izvjesno da slijedi još jedna godina garnirana brdima obećanja koja je teško ili nemoguće ostvariti. To je poznato predlagačima pa bi se sve moglo posmatrati kao podvala, laž, još jednom ponovljena, providna, od korištenja izgužvana laž. Međutim, poznato je i usvajačima prijedloga da je sve to laž pa bi ona izgubila na težini preporučujući da se radi o običnom mazohizmu onih u čijim je rukama sudbina predlagača. Teško je objasniti ovaj sistem nekome ko nije iskusio 20 godina konstantnog laganja. Teško je izračunati količinu i opetovanost svake pojedine laži koja je upućena kako bi se osigurala koja cigla više na bankovnom saldu. A u stvari, sve je to jedna ogromna, perfidna laž koja se opet i iznova ponavlja, i ponavljaće se svaki put dok pristajemo na nju. Lažni sjaj s jedne i lažljiva bijeda s druge strane. Lažemo jedni druge dovoljno dugo da više niko ni u koga nema povjerenja. Lažemo sebe dovoljno okrutno da se bojimo sljedećeg obećanja samima sebi. Lažemo se, ne prestajemo, ne znamo ili ne želimo se zaustaviti, a kad nam nestane inspiracije za naše laži ponavljamo već rečene, u nadi da niko neće primjetiti. I sve se nadamo da će nam se, od upornosti, laž preoblikovati. Međutim, sve stoji i ostaje na istom mjestu. Doduše, tone od silnog tabanja ali se koordinate ne mijenjaju. Glupost se ugodno smjestila na tom Balkanu i ne miče. A i ko bi od ovakvih ljepota, ko bi od ovakvih krasota, ko bi od ovako prilagodljivih ljudi, ko bi od lagodnosti svih tih ko zna koliko puta ponovljenih laži koje ne daju da konačno tresnemo. I konačno u laži crknemo ili se konačno probudimo iz laži.

---

---

« nazad

---