Ljetna smjena
Objavi na Facebook mreži
Možda je ipak pogrešno reći da Tarik Sadović nije znao da radi svoj posao i da je zato uklonjen. Kad bolje razmislimo, on je svoju dužnost obavljao upravo onako kako su to od njega očekivali moćni ljudi u SDA. Baš kao što Nikola Špirić u Vijeću ministara izvodi radove po nalogu Milorada Dodika.
piše: Gojko Berić
Haos koji vlada na političkoj sceni BiH često se pretvara u grotesku. U to nas je uvjerila i brzopotezna ljetna procedura kojom je smijenjen državni ministar sigurnosti Tarik Sadović. Nakon što je odbio sugestiju svog prijatelja i političkog pokrovitelja, uz to i stranačkog šefa Sulejmana Tihića da podnese ostavku, tvrdokorni Trebinjac počeo je da srlja iz poraza u poraz. Glatko je izgubio bitku u Predsjedništvu SDA, potom mu je Nikola Špirić izdao kartu za odlazak u jednom pravcu, da bi na kraju doživio fijasko i u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da slomi njegovu volju za moć i pokoleba ga u nastavku rata “svim zakonskim sredstvima”. Beriz Belkić mu je, navodno, došapnuo da se u tom istom parlamentu i Dom naroda za nešto pita i da, prema tome, za Sadovića još nije sve izgubljeno. On je još danima uredno dolazio na posao i slikao se u svojoj ministarskoj fotelji. Rijedak primjer da neko toliko voli posao koji ne umije da radi! Sadović ipak odlazi sa malom satisfakcijom u džepu: namagarčio je i Špirića, i sve ostale koji su smatrali da je stvar završena prije nego što jeste i time dokazali da ne poznaju zakone vlastite zemlje. Kako je najavljeno, posljednju riječ o Sadovićevoj smjeni daće Dom naroda državnog Parlamenta na sjednici zakazanoj za danas.
Sadovićev “slučaj” paradigmatičan je i psihološki, i kao slika sudara različitih etno-politika na državnom nivou. Tipičan uzorak hercegovačkog mentaliteta, Sadović je tvrdoglav, često prgav i sklon konfliktu. Svađao se sa svima oko sebe – počev od ljudi iz svog resora i nekih nevladinih organizacija, do novinara i predstavnika američke administracije. Sa stanovišta lične moći, ministar sigurnosti je u svakoj državi privlačna, ali i krajnje delikatna funkcija, pogotovo u jednoj višenacionalnoj zemlji kakva je BiH. Jedan lucidni pisac kaže da, za razliku od, recimo, pekara, inženjera ili električara, policajac nije zanimanje, već karakter. E sad, da li je arhitekta Sadović bio u stanju da se mentalno konektuje na karakter policajca, radeći u interesu države, ili je odabrao neku drugu varijantu? Sudeći po onome šta je i kako radio, on je svoju dužnost shvatio tako kao da ga je SDA poslala na jedan od najisturenijih političkih položaja, na kojem će moći da radi za ko zna gdje i ko zna od koga definiranu “bošnjačku stvar”, usput motreći na eventualne srpske, odnosno hrvatske “krtice” u svom aparatu. Baš kao što je Dodik poslao Nikolu Špirića u Vijeće ministara, sa zadaćom da djeluje kao diverzant na pruzi koja vodi u Evropsku uniju. Ali, krčag ide na vodu dok se ne razbije.
Nakon niza tekstova u vodećim američkim listovima u kojima je ukazivano na opasnost od terorizma u BiH, što je Sadović uporno i ljutito demantirao, oglasio se i State Department. U njegovom izvještaju za prošlu godinu Sadović je okvalificiran kao politikant i kočničar borbe protiv terorizma. To je prisililo Sulejmana Tihića da svog prijatelja “naloži”. Gledano iz Sarajeva, “državni neprijatelj broj jedan” je Milorad Dodik. Činilo se da slično mišljenje vlada i u Bruxellesu i Washingtonu. Ali, šta da se radi? Amerika je opsjednuta globalizacijom antiterorizma. A ona je u tome, kao i u mnogo čemu drugom, mjera svih stvari. Kadija nad kadijama! Nezadovoljna je što je BiH puna mudžahedina, iako je još 1995. Clinton zahtijevao od Alije Izetbegovića da svi do jednog napuste zemlju. Stara je to i dobro poznata priča o možda najmračnijoj epizodi bošnjačke ratne i poratne politike. Na čemu je uopće utemeljena tolika naklonost nekih bošnjačkih moćnika prema ovim avanturistima, koji ne smiju da se vrate ni u svoje zemlje i koji su u Bosni počinili neke od najmonstruoznijih zločina? Ako jedni misle da se ova država može graditi sa mudžahedinima, drugi sa sljedbenicima Draže Mihailovića, a treći sa neoustašama, onda je bolje da se od čitavog tog posla već sada dignu ruke.
Možda je ipak pogrešno reći da Tarik Sadović nije znao da radi svoj posao i da je zato uklonjen. Kad bolje razmislimo, on je svoju dužnost obavljao upravo onako kako su to od njega očekivali neki moćni ljudi u SDA. Bakir Izetbegović nije glasao za njegovu smjenu, izjavivši da ne može stati iza američkih stavova o Sadoviću. Upozorio je poslanike da će u slučaju da prihvate argumentaciju kojom se poslužio Sulejman Tihić, poslanici prihvatiti tvrdnju “da u ovoj zemlji ima i terorista, terorizma i bošnjačkog nacionalizma”. Zahtjev za smjenu ministra Sadovića je prihvaćen, a ostalo je stvar interpretacije. Iako šef stranke, Tihić se nije trudio da Sadovića obuzda, pa se može reći da je ovaj djelovao i uz njegovu, stvarnu ili prešutnu saglasnost. Zapravo, Tarik Sadović se kao ministar sigurnosti ponašao kako to nalaže važeće pravilo u državnim institucijama: Tjeraj svoje do kraja, inati se koliko god možeš i gledaj da komšiji što prije crkne krava. Sa Sadovićem ili bez njega, stanje duha u bosanskohercegovačkom društvu ostaje isto.
Objavi na Facebook mreži
