Nacionalne manjine

Zastave nacionalnih manjina u BiH

Nacionalna manjina je dio određenog naroda koji ne živi u svojoj nacionalnoj državi, već u drugoj, zajedno sa drugim narodima. Položaj nacionalnih manjina određen je danas međunarodnim pravom, ali uvijek uz veliki utjecaj društvenih prilika i političkih karakteristika države u kojoj nacionalne manjine žive.

Danas je uobičajeno da se položaj i prava nacionalnih manjina reguliraju na najvišem nivou ustavnim odredbama, uz preciziranje zakonima. U pogledu koncepta postojanja nacionalnih manjina, razlikuju se građanske i nacionalne države.

U građanskim državama se ne vrši podjela na etničke zajednice u okviru države, već se svi građani formalno smatraju jednim narodom i kao takvima im se garantiraju prava. Često se smatra da je rješenje političkog, pravnog, kulturnog i društvenog položaja manjina u nekom društvu mjerilo demokratizacije i modernizacije tog društva.

Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini

Albanci

Albanci su, kao i prostor koji naseljavaju, bili skoro uvijek pod tuđinskom vlašću (bizantskom, osmanskom, raškom, grčkom i dr.). zbog toga i ne čudi da su Albanci često organizovali bune i ustanke. Teško ekonomsko, političko i društveno stanje pod tuđinskom vlašću navodilo je Albance i na iseljavanje. Oni su imigrirali i živjeli na prostoru BiH, posebno u vijeme osmanske vladavine, kada su Albanci dolazili u BiH iz svih albanskih krajeva, a najviše iz sjeverne Albanije. Prisustvo Albanaca u BiH u to doba potvrđuje činjenica da se veliki broj njih asimilirao u narod koji su tu zatekli. Ipak, Albanci su i tada sačuvali imena svoga roda. Tako danas imamo prezimena izvedena od albanskih rodova, poput: Gega ili Gegić, Toska ili Toskić, Arnaut ili Arnautović, Bušatlija ili Bušatlić i mnoga druga. Postoje i podaci koji ukazuju da to da je veliki broj slaveniziranih Albanaca u Donjoj Rogatici sačuvao albansku tradiciju, da su Albanci doveli sa sobom u selo Krškovce na Vrbasu ovcu rudu, kao i da u selu Korči (općina Hadžići) živi muslimansko stanovništvo albanskog porijekla. U BiH ima i naselja, čija su imena albanskog porijekla – Arnauti kod Zenice, Arnautovići kod Visokog, Šiptar u Hercegovini, Breška ispod Majevice, Korča i Arbanasi kod opštine Rudo, Arbanaška u opštini Trebinje… U vrijeme Autrougarske vlasti, broj Albanaca se smanjivao, vjerovatno zbog daljnjih emigracija i asimiliranja s bosanskim stanovništvom. Ponovni val albanskih doseljenika zapljusnuo je BiH u vrijeme postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada je veliki broj Albanaca, zbog teških životnih uvijeta u domovini dolazio u BiH. Albanci su u to vrijeme naseljavali gradove Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Banja Luku, Doboj, Brčko, Bijeljinu, Mostar i Trebinje. Prema popisu stanovništva iz perioda austrougarske vladavine, 1910. godine, zabilježena su 273 stanovnika BiH koji su govorili albanski jezik. Godine 1931. taj broj iznosio je 890, a po posljednjem popisu stanovništva u BiH – 1991. godine, taj broj je povećan na 4.925 stanovnika.

Crnogorci

Crnogorci, odnosno predstavnici današnje crnogorske nacionalne manjine, relativno dugi vremenski period nastanjuju pojedine dijelove BiH. Historija Crne Gore i Bosne i Hercegovine isprepliće se kroz minula stoljeća, u kojima su prostori ove dvije države, i naroda koji ih nastanjuju, bili uokvireni zajedničkim granicama. To je i prirodno, s obzirom na to da je riječ o današnjim susjedima. Od nastarijih vremena, stanovnici tih krajeva dijelili su istu sudbinu pod rimskim, srednjovjekovnim i osmanskim vladarima. Znale su se, pod tim vladarima, naći i na suprotstavljenim stranama. No, kada su 1918. godine Crna Gora i Bosna i Hercegovina ušle u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, njihova historija i veze postale su još tješnje. Tada su se Crnogorci naselili u istočnohercegovačkim dijelovima države koju su Crnogorci naseljavali u vrijeme osmanske vlasti i crnogorske težnje za oslobađanjem od te vlasti. To je za posljedicu imalo pomjeranja Crnogoraca na jednu ili drugu stranu granice. Ipak, najveći broj Crnogoraca došao je u Bosnu i Hercegovinu u vrijeme bivše SFRJ. U potrazi za obrazovanjem, radom i boljim materijalnim uvijetima života, Crnogorci su naselili istočne dijelove BiH – Trebinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Ljubinje, Foča i Čajniče, ali i velike urbane centre – Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar.

Česi

Bosna i Hercegovina je za Čehe još u 19. stoljeću bila nepoznata zemlja. Četiri stoljeća osmanske vladavine učinile su BiH za većinu evropskih naroda, pa tako i Čeha, izoliranom i potpuno nepozantom. Tek kada je Austro-Ugarska, 1878. godine, uspostavila svoju vlast , BiH se počela otvarati evropskim narodima, a prije svega onim narodima koji su živjeli u Autro-Ugarskoj. Obzirom da je BiH zemlja bogata šuamam i rudama, ubrzano se pristupalo njenom privrenom i ekonomskom razvoju, ali su za to bili neophodi stručnjaci. Na taj način su Česi, čiji je Univerzitet postojao čak od 14. stoljeća, naselili Bosnu i Hercegovinu i svojim snagama utivali na njen razvitak. Svojim dolaskom, Česi su osnivali svoje kolonije, koje su bile organizovane prema vrsti posla kojim su se bavili. Tako su postojale administrativno-industrijske kolonije u Banjoj Luci, Sarajevu, Bosanskom Brodu, Derventi, Mostaru, Usori, Tuzli i Zenici. Drugu vrstu kolonija su činile zemljoradničke kolonije, i to u Mačinom brdu kod Prnjavora, Novoj Vesi, Novoj Topoli i Vranduku. Treća vrsta čeških kolonija bila je zemljoradničko-rudarsko-administrativna kolonija, kakva je postojala u Prijedoru. U samo dvije godine doseljavanja, u BiH se doselilo više od 7.000 Čeha. Između dva svjetska rata, taj broj je iznosio 5.886, a nakon Drugog svjetskog rata 1.987, da bi se sedamdesetih godina 20. stoljeća smanjio na 871, a 1981. godine u BiH je bilo 639 Čeha. Najveći broj Čeha živio je u Sarajevu i Banja Luci, a nešto manji broj u Travniku, Tuzli, Mostaru, Derventi, Tešnju, Prnjavoru, Prijedoru, Zenici, Bihaću i Gradišci. Za oČehe je zanimljivo da su pored nabrojanih gradova naseljavali skoro sve ostale gradove u BiH. veliki broj ih je osnivao i kulturno-umjetnička udruženja, a obično su se zvala „Češka beseda“, koja je osnivana u mnogim bh. gradovima, a danas Češke besede postoje u Sarajevu i Banja Luci.

Italijani

Kada je 1878. godine Austro-Ugarska carevina zauzela BiH, unutar istih granica našli su se narodi BiH i Italijani. Teški uvjeti života u pojedinim italijanskim krajevima kojima je vladala Austro-Ugarska, naveli su tamošnje italijansko stanovništvo da potraži sretnije mjesto pod suncem. Tako su u BiH počeli pristizati doseljenici iz Italije. Naseljavali su gradove – Banja Luku, Konjic, Tuzlu – ali i krajeve oko Prnjavora, posebno mjesto Štivor. Savladavajući početne teškoće u prilagođavanju novoj sredini, doseljeni Italijani, zadržavajući svoju vjeru, običaje i jezik, dijelili su sa domaćim stanovništvom svakodnevnicu i život, te osnivali udruženja i poduzeća. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo nešto manje od 2.500 Italijana doseljenika iz Italije.

Jevreji

Pirinejski poluotok je u srednjem vijeku bio prostor gdje su živjeli ljudi različitih vjera – kršćani, muslimani i judaisti. Kada su, krajem 15. vijeka, španski vladari, kralj Ferdinand i kraljica Izabela, poveli rat protiv nekršćanskoh naroda Pirinejskog otoka, to je za muslimane i Jevreje značilo napuštanje njihovih ognjišta. Dok su muslimani prelazili u Afriku, veliki broj Jevreja potražio je utočište u nekim od evropskih zemalja. Od tog izgona iz Španije, 1492. godine, počinju lutanja Jevreja po Evropi. Tako, s početka 16. stoljeća, neki od njih dolaze i na prostore BiH, koja je tada bila u sklopu Osmanskog carstva. Osmanski sultan ponudio im je gostoprimstvo, a domaće stanovništvo rado je prihvatilo nove doseljenike. Prvi podaci o Jevrejima zabilježenis u 1565. godine. Tokom perdioa osmanske vladavine, Jevreji su uživali dobar položaj, te su u 19. stoljeću zauzimali i jedan broj visokih službenika u organima vlasti u Istanbulu. Kada je Bosnom i Hercegovinom, krajem 19. stoljeća, zavladala Austro-Ugarska, položaj Jevreja u BiH je još više poboljšan, a to je značilo njihov sve veći broj. Tako je bilo i u doba Kraljevine Jugoslavije, kada se grade brojne sinagoge u Sarajevu, Banja Luci, Zavidovićima, Doboju i drugim mjestima. Veliki broj Jevreja je uveliko smanjen tokom Drugog sjvetkog rata, kada je pod fašističkom vlašću došlo do masovnog progona i stravičnog ubijanja Jevreja. Čak je 70 % Jevreja stradalo u tim progonima. Povećanje broja Jevreja nastavilo se tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su Jevreji na različite načine nastavljali doprinositi napretku društvene zajednice. Jevreji u BiH danas su organizirani kao Jevrejska zajednica BiH, sa sjedištem u Sarajevu. Vjerska služba održava se samo u Sarajevu, a Jevrejske opštine postoje još u Tuzli, Zenici, Doboju, Mostaru u Banja Luci. Procjenjuje se da je danas u BiH oko 1.100 Jevreja.

Mađari

Bosna i Hercegovina svoje prve susrete imale su još početkom 13. stoljeća, u vrijeme srednjovijekovne bosanske države i Ugarske (kako je Mađarska zvala u srednjem vijeku). Kao srednjovjekovne kraljevine, njihova je istorija u tim stoljećima gusto isprepletena. Bilo da se radilo o osvajačkim ratovima mađarskih kraljeva na Bosnu, bilo da se radilo o brakovima između bosanskih i ugarskih plemića, obje zemlje su imale jake veze. Sigurno je da je u tim vremenima Bosnu naselio veliki broj Mađara ili, tada, Ugara. Osmanskim osvajanjem Bosne, Mađarsko-Bosanski kontakti su prekinuti, ali se nastavljaju dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore. Velika potreba za novom stručnom snagom iz ostatka Evrope, dovela je veliki broj Mađara na ovo područje. Najviše su dolazili iz Bukovine (grad u tadašnjoj Rumuniji), okoline Sente (grad u Vojvodini), kao i iz same Mađarske. Najbrojnije naseljavanje Mađara u BiH zabilježeno je u periodu od 1900. do 1910. godine, a ono što je zanimljivo je da oni nisu planski naseljavali određene dijelove BiH, nego cijelu BiH podjednako i tako se stapali sa domaćim stanovništvom. O nekad brojnoj mađarskoj manjini danas svjedoče samo prezimena na nadgrobnim spomenicima u starim grobljima većih gradova, kao i arhivski podaci po kojima je 1921. godine u BiH bilo 2.577 stanovnika mađarske nacionalnosti. Tako je na primjer, selo Vučjak kod Prnjavora, koje su Mađari naselili početkom 20. stoljeća, vremenom napušteno i ne nalazi se na listi naseljenih mjesta u BiH. imajući u vidu da je Autro-Ugarska monarhija izgubila rat i već tada se raspala, za pretpostaviti je da su Mađari većinom napustili Bosnu i Hercegovinu. Mađari, koji su do danas sačuvali nacionalnu svijest, i koji i danas govore mađarskim jezikom, većinom su došli iz Vojvodine u prvim godinama formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, u većem broju broju nakon Drugog svjetskog rata. Tada su Mađari najviše naseljavali Sarajevo i Banja Luku, te u tim gradovima i danas djeluju udruženja koja okupljaju građane BiH mađarskog porijekla, gdje kroz različite aktivnosti njeguju i čuvaju svoju kulturu, jezik i običaje. Prema popisu stanovništva BiH iz 1991. godine, 893 građana u BiH izjasnila su se da su po nacionalnosti Mađari, dok se danas procjenjuje da ih u BiH živi oko 1.500.

Makedonci

Makedonci su se, kao pripadnici jedne od nacionalnih manjina, u BiH počeli doseljavati početkom 20. stoljeća. Iako ih je većina došla zbog posla, makedonski doseljenici ostajali su trajno u BiH i započinjali jedan novi život. Dugo vremena nisu imali nikakvo kulturno-umjetničko društvo, oko kojeg bi se okupljali, no i pored toga, uspijevali su sačuvati svoj jezik i običaje. Nakon Drugog svjetskog rata, uslijedio je novi val doseljavanja Makedonaca u BiH, kada su BiH i Makedonija bili dio Savezne Federativne Republike Jugoslavije, te ni sam proces doseljavanja nije bio otežan. Makedonci su naseljavali uglavnom velika gradska središta: Banja Luku, Sarajevo, Zenicu, Bijeljinu, Doboj, Derventu, Mostar, Zvornik, Prijedor i druge gradove. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u BiH je živjelo 1.596 građana, koji su se izjašnjavali kao Makedonci. Danas nije poznat tačan broj pripadnika makedonske nacionalne manjine u BiH, ali Makedonci su se u međuvremenu organizirali u svoja dva društva – jedno djeluje u Sarajevu od 1992. godine, a drugo je osnovano 10 godina kasnije u Banja Luci.

Nijemci

Kada je Austro-Ugarska carevina 1878. godine vojno zaposjela BiH, njezin cilj bio je trajno uključenje BiH u teritorij velike podunavske monarhije, te brzo organiziranje civilne uprave. Da bi se to i postiglo, veliki broj uredskih službenika, pravnika i činovnika, uglavnom Nijemaca, doselilo je u BiH. Nemali broj ih je i trajno ostao na ovim prostorima, ali se s druge strane nije nikada sa sigurnošću znao tačan podatak koji je to broj bio. Podaci iz 1905. godine govore da du u BiH živjela 1162 Nijemca, a samo pet godina kasnije, 1910. godine, taj broj je porastao na 1277 Nijemaca. Iste godine, Nijemci su činili 10,11% ukupnog stanovništva grada Sarajeva, a naseljavali su i druge velike gradove kao što su Tuzla, Banja Luka i Mostar, ali i manje centre poput Fojnice, Foče, Prijedora i Prnjavora. U prnjavorskom kraju, uz rijeku Vijaku doselilo se 70 njemačkih porodica, te su na taj način nastala dva njemačka naselja Glogovac i Šibovska. U Glogovcu je djelovala i mješovita škola, koju su pohađali kako Nijemci, tako i Bosanci i Hercegovci. Njemački doseljenici su u novoj domovini osnivali i svoja kulturna udruženja i društva. U Sarajevu ih je u to vrijeme bilo sedam, u Tuzli tri, Derventi dva, a u Bos. Brodu, Banja Luci, Drvaru i Zenici po jedno. Teški dani za Nijemce su došli za vrijeme i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, kada oni masovno odlaze, ali se ova manjina bez obzira na to uspjela očuvati u BiH do danas.

Poljaci

Poljaci su počeli naseljavati BiH u vrijeme austrougarske vladavine. Dolazili su iz Galicije (pokrajina koja se danas jednim dijelom nalazi u Poljskoj, a drugim u Ukrajini), a naseljavali ravničarske krajeve Bosanske krajine i Posavine. Naselili su krajeve oko Dervente, Prnjavora, Bosanske Gradiške, Banja Luke, Bosanskog Novog i Prijedora. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, Poljaka je u BiH bilo 10.975, a bili su organizirani u 12 zemljoradničkih kolonija. Autrougraske vlasti su 1912. godine zabilježile postojanje 9 „čisto poljskih“ sela u prnjavorskom kraju – Miljevačka Kozara, Gumjera, Grabašnica, Rakovac, Kunova, Devetina, Gajevi, Stara Dubrava i Kokorski Lug. Oko Bosanske Gradiške zabilježena su četiri takva sela. Tokom Drugog svjetskog rata, Poljaci su aktivno učestvovali u antifašističkom pokretu, te su imali čak i svoj Poljski bataljon. Nakon rata, vlada Poljske je pozvala sve Poljake koji su se nalazili van domovine na povratak, te su Poljaci na svom Kongresu 1945. godine donijeli i odluku o tome te obavijestili SFRJ da se se vraćaju u svoju matičnu zemlju. Uz dozvolu obje strane, Poljaci su odredili Donju Šleziju za mjesto svog povratka u Poljsku, te su nakon toga uslijedila veliak iseljavanja Poljaka. Odmah nakon rata, 1948. godine, u BiH bilo 1.386, godine 1953. broj se smanjio na 1.161, a 1961. godine iznosio je svega 801. Broj Poljaka u BiH nastavio se i dalje naglo smanjivati, pa je 1991. godine bilo ukupno 526 Poljaka.

Romi

Domovina Roma je Beludžistan, suha i za života surova oblast u sjeverozapadnoj Indiji. Još u 10. stoljeću Romi su počeli napuštati svoju domovinu, tražeći bolje uvjete za život. Od tada započinju njihova stalna putovanja i nomadski način života. Ti vječiti nomadi ni do danas nemaju svoju domovinu, razasuti po cijelom svijetu. U Evropu su počeli pristizati preko Male Azije, zatim preko Bosfora na Balkan. U 14. stoljeću naselili su oblast Karpata, odakle su se rasuli na sve strane po evropskom komtinentu: od Grčke i Finske, od Rusije do Pirinejskog poluotoka. Danas nema države u kojoj ne žive Romi. U Bosnu i Hercegovinu Romi su najvjerovatnije došli sa Osmanlijama i trajno ostali u njoj. Svoj nomadski način života, kako u drugim evropskim zemljala, tako i u BiH u potpunosti su prilagodili životnim uvijetima koji su tu vladali. S druge strane, nisu svi Romi nomadi, jer većina Roma danas živi starosjedilačkim načinom života. Kroz svoju istoriju, Romi su trpjeli brojna poniženja, pa i otvorene progone. U srednjem vijeku, u nekim granovima i zemljama proglašavani su zakoni protiv Roma, koju su čak predviđali i smrtne kazne za svakoga ko bi samo govorio romskim jezikom. Ipak, najveći progoni i stradanja Roma su bili u Drgom svjetskom ratu, kada su nacisti organizirano proganjali Rome, koji su najčešće završavali u logorima. Posljedica tih progona bio je značajan pad broja romske populacije širom Evrope, au nekim zemljama kao što su Austrija, Njemačka i Estonija taj broj je sveden na minimum. I u Bosni i Hercegovini došlo je do značajnog pada broja Roma, a tek 1993. godine njihov problem koji je uvijek vezan za isključenost iz društvenih i političkih zbivanja je postao jedan od evropskih prioriteta u pogledu zaštite manjina, borbe protiv diskriminacije , te borbe protiv socijalne isključenosti. I u našoj zemlji se dosta toga radi, od strane državnih, nevladinih i međunarodnih organizacija, na promicanju i zaštiti prava Roma i poboljšanju njihovog položaja.

Rumuni

Rumuni su, kao i većina drugih naroda koji danas predstavljaju nacionalnu manjinu u BiH, počeli naseljavati našu zemlju u vrijeme austrougarske vladavine. Pravac naseljavanja bio je iz susjedne Srbije, čije su prostore Rumuni još ranije naselili. U Srbiji su nazivani Vlasima, starim srpskim nazivom za rumunsko stanovništvo istočne Srbije ili Vojvodine. U vrijeme komunističke vlasti u Rumuniji, nakon Drugog svjetskog rata, veliki broj Rumuna, pobjegao je iz svoje domovine, te je neki broj njih naselio i Bosni u Hercegovinu. Tako je 1948. godine zabilježeno da u BiH živi 91 Rumun, a 1961. godine taj broj iznosio je 113. u sljedećim godinama, povećavao se broj rumunskih doseljenika ili onih koji su rođeni u našoj zemlji. Najveći broj pripadnika rumunske nacionalne manjine zabilježen je 1971. godine kada je iznosio 189 i 1981. godine, kada se taj broj popeo na čak 302 pripadnika rumunskog naroda. Nažalost, danas se ne zna koliko Rumuna živi u BiH, ali zasigurno je tad broj mnogo manji nego ranije. Većina Rumuna je godinama živeći u BiH, postepeno gubila svoj identitet. Zaboravljao se jezik, kultura i običaji, a da je tako potvrđuje i popis stanovništva BiH iz 1991. godine, kada je zabilježeno da u BiH živi ukupno 162 građanina rumunske nacionalnosti. Danas u BiH ne djeluje ni jedno udruženje ili kulturna ustanova koja bi se brinula za Rumune i očuvanje njihove kulture, jezika i običaja, koji polako iščezavaju.

Rusi

Bosna i Hercegovina je 1918. godine po završetku Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske u čijem je bila sastavu, ušla u sastav nove Evropske države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Godinu dana ranije, 1917. godine u carskoj Rusiji dogodila se velika revolucija, poznata pod nazivom Oktobarska revolucija, u kojoj je srušen carski režim i uspostavljena komunistička vlast. U to nemirno vrijeme, veliki broj Rusa je iselio iz države te svoje domove potražio u drugim evropskim državama. Tako u proljeće 1919. godine veliki broj ruskih izbjeglica i bijelogardijaca nalazi utočište u Kraljevini SHS, čija je vladavina bila izrazito antikomunistička. To je pružilo mogućnost da se te godine u Kraljevinu SHS doseli čak 60.000 Rusa. Nije poznato koliko je od tog broja došlo u BiH, ali prema prvom popisu stanovništva u Kraljevini SHS 1921. godine, zabilježeno je da je u BiH živjelo 2.636 Rusa. Jedan broj njih je radio u univerzitetima, školama i kulturnim institucijama, dok se drugi broj zaposlio u poljoprivredi i industriji. U godinama koje su uslijedile zabilježeno je smanjivanje broja ruskih doseljenika u BiH. Tako je 1948. godine u BiH živjelo 1.316 Rusa, a samo pet godina kasnije 1953. godine, taj se broj smanjio na 951. po posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, u BiH je živjelo 297 pripadnika ruske nacionalne manjine. Danas nažalost nema nikakvog kulturnog udruženja Rusa u BiH, koje bi brinulo za očuvanje tradicije, jezika i kulture, zasigurno još manjeg broja pripadnika ruske nacionalne manjine.

Rusini

Rusini pripadaju velikoj slavenskoj grupi naroda, i to onoj koja zajedno sa Rusima, Ukrajinscima i Bjelorusima čine Istočne Slavene. Živjeli su, i danas najvećim dijelom žive sa jedne i druge strane Karpata, gdje se na jednom mjestu sastaju Ukrajina, Poljska i Slovačka. Istina, neki misle da Rusini pripadaju nekom drugom narodu, ali Rusini sebe smatraju zasebnim narodom. Osim toga, zbog malog broja Rusina u pojedinim zemljama kao što je primjer sa našom zemljom činilo se da su Rusini postupno iščezavali zajedno sa svojom kulturnom tradicijom. Sklapajući brakove sa pripadnicima drugih, uglavnom većinskih naroda, učeći drugi, a zaboravljajući svoj jezik, Rusini su se postepeno asimilirali. To ipak nije razlog da se zaboravi njihova prisutnost, koja nas i danas zbog malog broja Rusina u BiH obavezuje da znamo ko su Rusini i kako su došli u BiH. Neki historijski podaci govore o tome da su Rusini još prije 250 godina počeli naseljavati Balkan. Napuštajući svoju domovinu u oblasti Karpata, dolazili su uglavnom na prostore današnje Vojvodine i Slavonije, prostore koji su nekada pripadali velikoj Habsburškoj Monarhiji, a kasnije Austrougarskoj carevini. U BiH su došli krajem 19. početkom 20. stoljeća, a došli su iz istočne Galicije (danas pokrajina jednim dijelom u Ukrajini, a drugim u Poljskoj) i u manjem broju iz Zakarpatja (oblast na jugu istočnih Karpata – zapadni dio Ukrajine). Naseljavali su prostor između Dervente i Banja Luke, posebno oblast Prnjavora. Prve godine života u BiH bile su izuzetno teške i naporne, a tek 1909. godine osnovana je prva rusinska čitaonica Društva „Prosvita“ u Prnjavoru, a sljedećih godina i u Srpcima, Mujincima, Banja Luci, Staroj Dubravi, Kozarcu i Kamenici. Iako je u prvim godinama naseljavanja broj Rusina bio veoma mali (1895. godine iznosio je samo 165), on je znatno porastao u sljedećim desetljećima. Tako je na prvom popisu stanovništva, nakon Drugog svjetskog rata 1948. godine zabilježeno da u BiH živi 7.883 Rusina. Ipak, ovaj broj nije realan, jer je do popisa stanovništva 1971. godine broj Rusina iskazivan zajedno sa brojem Ukrajinaca. Dakle, tek 1971. godine, postojala je stvarna brojka koliko Rusina živi u BiH. Ona je prema tom popisu iznosila 141. Deset godina kasnije 1981. godine, u BiH je bilo 111 Rusina, a zadnji popis iz 1991. godine ukazuje na to da je u BiH tada živjelo 133 Rusina.

Slovaci

Put Slovaka iz njihove domovine do Bosne i Hercegovine, tekao je sporo i uz usputna zastajanja. Naime, Slovaci, koji su napuštali svoju domovinu na putu ka novom životu, počeli su to činiti, još na početku 18. stoljeća. Upravo tada, u vrijeme vladavine Habsburške carice Marije Terezije, Slovaci su naseljavani u područje današnje Vojvodine. Oni su tu preseljeni kako cbi kao vojnici čuvali granicu carstva od napada Osmanlija. Tako Slovaci od 1885. godine naseljavaju i naše prostore. S obzirom na to da su dolazili iz Vojvodine, najrpije su naselili najbliži im bh. prostor. Bila je to Semberija. Najveći broj njih naselio se u mjesto Ljeljenča, pokraj Bijeljine, ali naselili su i druga mjesta u BiH poput Sarajeva, Banja Luke i Prijedora.

Slovenci

Prvi Slovenci počeli su dolaziti u Bosnu i Hercegovinu još 1885. godine, i to na planinama Kozari, Prosari i Motajici, kao i u Derventi, Banja Luci i Zvorniku. Za vrijeme austrougarske vlasti oni ostaju trajno živjeti i u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Tešnju, Bosanskom Petrovcu, Žepču, Prnjavoru i Prijedoru. Ubrzo su počeli osnivati svoja društva, poput Slovenskog Omizja (1897. godine) i Slovenskog kluba (1910. godine). Drugi, veći val slovenskog doseljavanja u BiH dogodilo se nakon stvaranja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, kada je sporazumom u italijanskom gradiću Rappolo, razgraničenjem između Kraljevina SHS i Italije, vleiki broj slovenskog stanovništva pripao teritoriji Italije. To je i razlog zašto se veliki broj Slovenaca napuštao krajeve koji su pripali Italiji i selio se u unutrašnjost zemlje, pa tako i u BiH. Tada je na prostoru Laktaša, u selima Slatina, Malo Blaško i Trn, izrasla su prava mala naselja Slovenaca. Godine 1923 Slovenci su se organizovali u dva društva “Istra” u Slatini i “Triglav” u Banja Luci. U okviru slovenačkog društva “Istra” djelovao je slonevački hor “Soča” sa dramskom i tamburaškom sekcijom. Godine 1927 osnovana je Slovenačka poljoprivredna zadruga u Slatini, a 1936.g. osnovano je sportsko društvo “Sokol” u Slatini. Nastavljeno je i osnivanje novih pjevačkih, dramskih i sportskih društava širom BiH. U Sarajevu je 1934. godine osnovano Radničko kulturno društvo „Cankar“. Od iste godine, pa sve do 1927. godine, izlazio je i list Slovenaca, pod nazivom „Zora“. U Banja Luci je 1938. godine otvorena i Slovenska narodna kuhinja, koja je postala i omiljeno sastajalište Slovenaca. Tokom Drugog svjetskog rata, došlo je do osjetnog smanjenja broja Slovenaca u BiH, ali nakon završetka ratnih dejstvovanja većina njih se vraćaju, te učestvuju u podizanju velikih privrednih poduzeća. Danas, zahvaljujući velikoj podršci Ambasade Slovenije u našoj državi, Slovenci uspijevaju preko niza svojih udruženja, na prostoru cijele BiH čuvati i njegovati svoju kulturu, nacionalnu i vjersku tradiciju. U Sarajevu tako djeluje Klub Slovenaca, kao i Slovensko kulturno društvo Cankar, a u Tuzli su Slovenci poznati po svom pjevačkom horu, organiziranjem brojnih izložbi i drugim vidovima kulturnog rada. U Zenici također postoji Savez Slovenaca srednje Bosne, koji okuplja građane slovenske nacionalnosti iz Zenice, Travnika i Viteza, dok se Slovenci prijedorskog kraja okupljaju oko društva „Lipa“.

Turci

Prema vremenu doseljavanja u BiH, Turci su najstarija nacionalna manjina u načoj zemlji. Naime, još u vreijem širenja Osmanskog carstva na balkansko poluostrvo u 15. stoljeću Turci su naseljavali prostre bosanskog kraljevstva. Istina, bila je riječ o Osmanlijama, koje su osim Turaka u današnjim značenju narodnosti činile i neke druge grupe naroda. Kada je polovinom 15. stoljeća prostor bosanskog kraljevtsva došao pod osmansku vlast to doseljavanje se intenziviralo. Sandžake i kasniji, Bosanski pašaluk, naseljavali su različiti narodi sa prostora Osmanskog carstva, a među njima i Turci. O broju doseljenih Turaka u to vrijeme, kao i u četiri stoljeća osmanske vladavine nad prostorom BiH, nemoguće je govoriti. Osmanlije nisu vršile popise stanovništva po kojima bi se znalo koliko je Turaka živjelo u nekadašnjem bosanskom pašaluku. Pa i sama nacionalna odrednica zapravo produkt je 19. stoljeća i rađanja nacija kao savremenih društvenih zajednica. U popisima stanovništva koje je vrčila austrougarska vlast u BiH nije iskazivana nacionalna nego samo vjerska pripadnost stanovnika, tako da ni u njima nije predstavljen tačan broj Turaka u BiH. Prvi popis u kojem je brojkom navedeno prisustvo Turaka u BiH jeste onaj iz 1921. godine, koji je izvrpen u Kraljevini SHS. Prema tom popisu, u šest okruga u kojima je BiH u vrijeme austrougarske vlasti bila upravno organizirana živio je 231 Turčin. Ovako mali broj Turaka u BiH rezultat je velikog vala iseljavanja u Osmansko carstvo za vrijeme austrougarske vlasti. To osipanje Turaka u BiH najbolje se može uočiti na primjeru malih sredina i podataka o Turcima u njima. Tako je na primjer 1921. godine u Zavidovićima zabilježena samo jedna osoba koja je govorila turskim jezikom. Da je iseljavanje nastavljeno cijeli period postojanja Kraljevine SHS govori i podatak iz 1948. godine, kada je prema prvom popisu stanovništva nakon II svjetskog rata u BiH živjelo samo 80 Turaka. Za vrijeme SFRJ stanje se polako mijenja, te već 1953. godine u BiH 435 osoba izjašnjavalo se kao pripadnici turske nacionalnosti. U BiH je 1961. godine živjelo 1.812 Turaka. Posljednji popis stanovništva izvršen je 1991. godine, kada je u BiH živjelo 267 pripadnika turske nacionalne manjine.

Ukrajinci

Vojska Austro-Ugarske je 1878. godine zauzela BiH. Tako su se pod jednim krovom iste države našle i BiH i daleka Galicija, pokrajina u kojoj su tada, kao i danas živjeli Ukrajinci. Austrougarska vlast željela je u BiH doseliti i druge narode iz drugih prostra Carstva, te su na ove prostore počeli dolaziti i Ukrajinci. Naseljavali su uglavnom ravničarske krajeve oko Dervente, Prnjavora, Čelinca, Srpca, Banja Luke, Prijedora, sve do Gradiške. Iako je nakon Drugog svjetskog rata njih do danas jako mnogo napustilo naše prostore, Ukrajinci su u BiH ostali do današnjih dana.