Meša i Ćiro

U ćutanju je sigurnost“, lijepo je i, nažalost, sasvim tačno zaključio Ivo Andrić. „Kada se priča, svašta se kaže“, istu je stvar na svoj način izrekao drugi veliki, neusporedivo brbljiviji Travničanin Ćiro Blažević.

Danas, Andrić je najomraženija figura za nacionalne elite jednoga bosanskog naroda, dok je Ćiro najglasniji, a na neki način i najagilniji promotor Bosne i Hercegovine sačinjene od sva tri njezina naroda. I što je zanimljivo, a i tužno: danas je on i jedini takav javni trokomponentni Bosanac koji nije izložen nacionalističkoj poruzi, medijskoj mržnji i bojkotu, te preziru bosanskohercegovačkih političkih elita. Jedino on Bosnu i Hercegovinu smije javno zamišljati kao zemlju u kojoj, na svakom njezinom djeliću, kao i na nogometnom terenu, jednaka prava imaju Edin, Nemanja i Ivan, a da ga se još dočekuje s ovacijama. Stoga je i lasno i pravedno zaboraviti da se Ćiro igrao ispod stola s Tuđmanovom unučadi, i da je svašta pričao o zemlji iz koje je potekao, samo da se tom nečovjeku svidi. Njegova priča sasvim sigurno nije Bosni puno naškodila, kao što joj, nažalost, danas neće puno koristiti. Svejedno ga je lijepo čuti i lijepo je doživjeti da mu mase plješću. Čak je plemenita i ta iluzija da bi se s Bosnom i Bosancima nešto promijenilo nabolje kada bi on nogometnu reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo.

Neki dan u zagrebačkom je Jutarnjem listu objavljen intervju s Mehmedom Baždarevićem, u kojem ovaj bivši jugoslavenski nogometaš i sadašnji francuski trener kaže da Ćiro nije pravi čovjek na pravome mjestu i da bi izbornik bosanskohercegovačke reprezentacije, ipak, trebao biti „domaći čovjek“. Baždarević, istina, hvali pobjede nad Belgijom, ali ih doživljava kao igračku kreaciju, a ne kao zaslugu trenera. Možda nogometni stručnjak bolje vidi od običnih gledatelja, čak i kada utakmicu, kao i oni, gleda na televizijskom ekranu, možda se Baždarević u svojih dvadeset i nešto godina života i rada u Francuskoj toliko izbirikao da nepogrešivo prepoznaje što je utakmica koju je dobio selektor i trener, a što utakmica u kojoj su pobijedili tek igrači. Ako je u pravu, tada je pred bosanskohercegovačkom reprezentacijom velika budućnost – kada dobije „domaćeg čovjeka“ za izbornika. Kako bi se on trebao zvati?

Mehmed Baždarević i preko Jutarnjega lista, kao i u bezbroj ranijih prigoda, nudi sebe. Veli da bi rado prihvatio to mjesto, ali da u Bosni ne bi trenirao nijedan klub. Po staroj bosanskoj navadi i potrebi da se svidi hrvatskoj publici, kaže da bi u susjednoj državi trenirao i reprezentaciju, i njezina dva najjača kluba, Hajduk i Dinamo. Naravno, to bi učinio kao ugledni stručnjak sa strane, kao licencirani francuski trener. No, Mehmed bi Bosnu i Hercegovinu preuzeo kao „domaći čovjek“.

Nikada u životu nisam navijao za klub koji je trenirao Ćiro Blažević. Štoviše, iz pasjaluka sam navijao protiv reprezentacije koju je vodio u Francuskoj 1998, jer se nisam htio radovati pobjedama kojima se raduje Tuđman. O tome sam, u to vrijeme nacionalne nogometne euforije, pisao u hrvatskim novinama. Naravno, na vlastitu štetu, ali iz uvjerenja da sam u pravu. S druge strane, otkada znam za sebe, navijao sam za Želju, a Mehmed Baždarević bio je jedan od amblematskih likova moga navijaštva i sarajevskog odrastanja. Međutim, postoji li u prostoru, vremenu ili barem u kolektivnom sjećanju svijet u kojemu se to događalo?

Mehmed Baždarević podrazumijeva da Miroslav Blažević u Bosni i Hercegovini nije „domaći čovjek“, ali jednako tako podrazumijeva i to da on sam jeste „domaći čovjek“. Istina, on, bivši Meša, živi nekoliko tisuća kilometara daleko od Bosne, i to već duže od dvadeset godina. I u ovom intervjuu ponavlja da se u Sarajevo trenutno ne namjerava vraćati – osim ako ga ne izaberu za selektora, jer se nekako srodio s načinom rada i običajima zemlje u kojoj živi. Miroslav Blažević, pak, živi vrlo blizu, u prvome bosanskohercegovačkom komšiluku, pa valjda i zbog toga, a možda i zbog prirodnog interesa i neke vrste vezanosti za ovaj prostor, on jezikom i jezicima bosanskohercegovačkih naroda danas vlada neusporedivo bolje od Mehmeda Baždarevića. No, ipak, Baždarević podrazumijeva da je on „domaći čovjek“, dok Ćiro to nije.

Ono čime Baždarević pretendira na svoju trajnu bosansku domestifikaciju jeste njegovo ime – Mehmed. Iz takve pameti mišljeno, Miroslav može biti domaći samo dok u Bosni živi, dok je Mehmed domaći gdje god bio, za koju god reprezentaciju igrao i kakvim god jezikom govorio. To je ona razlika između Amerikanca Amera Delića i Hrvata Marina Čilića. Jedan je u Sarajevu domaći čovjek, a drugi nije, jer nije Amerikanac, nego je Hrvat. Eto, to je tuga današnje Bosne, koje Meša Baždarević ne može biti svjestan, jer ga se ona kao vječitog „domaćeg čovjeka“, nažalost, ne tiče. Cijela Bosna njemu je previše za shvatiti.

piše: Miljenko Jergović