Meša Selimović: Sreća, ipak (Tvrđava)

Meša Selimović (1910 – 1982)

Tvrđava: 3. Sreća, ipak

Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuće, nigdje.

Zar kod nas svaki pojas počinje sve iz početka?

Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s nečim. S čime? Prepoznajem staru mjesečinu, liči na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajuci garež. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamišljajući da sam ovdje? Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.

Kad sam čuo njen glas, začudio sam se. Zar ovdje ima ikog živog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka može doći na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?

Prišao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komšije, a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoć.

Tijana, izgovarao sam poluglasno, začuđen. Tijana. Niz cijelo kameno stepenište, sve do čaršije. Tijana. I ništa više, samo to neobično ime.

Kao da sam udaren. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime, što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kući. Svijeće pred sultanovim slikama su pogašene, ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Župče koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, čekajuci jutro i svoje leševe, nisam znao zašto idem gore.

Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pećini, kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. A kakve su i mogle biti? Žestoka a neodređena čežnja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom. Dječija soba, naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog života lakomisleno gubio sve što bi stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, već na njega, oca, i koja je sigurno umrla od žalosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom plačnom ljubavlju i siktavim pričama o mužu, što je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, čemu se nisam čudio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je očeva soba, u nju sam smio ući samo dvaput godišnje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradničku. Sad i to izgleda kao san.
Ništa im ne zamjeram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene. Živjeli su kako su mogli, i sigurno nisu željeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti.

Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najteže se govori o onome što te se najviše tiče), a ispričao sam, već druge večeri, djevojci iz svog bivšeg komšiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je živa ili mrtva. Prve večeri govorio sam o vojni, tobože ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla i ono: bože, kako su ljudi nesrećni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi?

I samo je to rekla. Ćutala je i slušala.

Vraćajući se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoć), nisam se čudio, iako sam znao da je čudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispričao ono što nisam nikome, što sam tek pred njom složio u riječi. Govorio sam zato što je bila mjesečina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke nježno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oči zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.

Nismo se dogovorili, a sutra uveče smo se opet našli na ogradi između dvije bašte. I treće veče, i četvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.
Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode.

Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima dućana za neku drugu svečanu priliku, i nisu više smiješne. Ne vidim ih. Rastrešeno pišem žalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo pročitavam, da ne napišem: voljena moja. Bilo bi smiješno da to kadija pročita na tužbi zbog nekog duga.

U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno?

Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.

Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazićemo se kako znamo, osvježavaćemo našu ljubav, kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojom ženom.

- Bez potrebe je mučio i sebe i nju – pobunila se Tijana. – Trebalo je da nađe ženu s kojom se neće nikada rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
- Ti bi otišla?
- Otišla bih.
- Zato što me ne voliš?
- Zato što te volim.

Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago što to kaže, mada je zvučalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio.

Uskoro smo se vjenčali. Mula Ibrahim, i prvi dućanski komšija, stari Omer Tandar, berber, bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepić, kći pokojnog Miće i pokojne Ljubinke, postala je Tijana Šabo.

Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost, i da se neću baš oženiti (hrišćankom, i još siromašnom!), ali ništa nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu čuđenje na licu, ili sam ga očekivao pa mi se činilo da ga vidim, ali ono što je kazao i učinio, bilo je pošteno. Pohvalio je djevojku i njenu porodicu, pohvalio moju odluku, ponudio se za svjedoka, zamolio i veselog hadži-Omera da ode s nama do kadije, a onda nas odveo svojoj kući, gdje nas je čekala prava gozba. Tiha Mula Ibrahimova žena primila nas je srdačno, zbog nečeg zaplakala kad je poljubila Tijanu, pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo; hadži Omer se smijao: smrt uzme, oni odmah namire), i gledala nas, gledala, neprestano, i tužno i veselo, kao majka. Poslije sam se sjećao tog njenog saučesnog pogleda, i mislio kako nas je žalila zbog svega što nas očekuje u životu.

Poslije ručka kod Mula Ibrahima, otišli smo u moju ružnu sobu, i gledali se zbunjeno.

- Bilo je lijepo – rekao sam.
- Vrlo lijepo.
- Dočekali su nas srdačno.
- Zato što su dobri ljudi.
- Jesi li zadovoljna?
- Jesam.
- Ne bih rekao. Nešto te muči.
- Malo sam zbunjena.
- Zašto?
- Ne znam. Proći će.
- Možda ti je žao što nikog od naših nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su ljuti. Šta možemo.
- Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.

Ćutala je, pribijena uz mene, kao da traži zaštitu. Preboljevala je što su je njeni napustili. Navikavala se na mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja, hoćemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojački snovi, kakav je bio onaj željeni koga je zamišljala, da li je i u najružnijem snu vidjela ovu strašnu sobu, koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva?

Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono što će biti njen život?

Tada je neko pokucao na vratima.

Ko bi mogao da bude? Nikog nismo očekivali.

Otvorio sam: nepoznat čovjek je stajao preda mnom, čudno ozaren, ovlaženih očiju, sa srećno sjetnim smiješkom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. Nije izgledao naročito pametan, tako raznježen, a sigurno ni ja: začuđeno sam gledao njegovo lice obasjano srećom, koja mi je bila nepoznata kao i on.

Rekao je da traži mene, i da želi samo da me vidi. On je Ferhad, bliži rođak moje majke, a nije čudo što ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme pobune braće Morića i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.

Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rođaka, o njemu sam slušao u kući, a zaboravio sam i zašto je pobjegao, i na čijoj je strani bio, na strani braće Morića, ili gradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih, a zaista kao da je ustao iz mrtvih, došao da me posjeti upravo u času kad smo mislili da nikog svog nemamo.

Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je, dar nam nije kupio, jer je kasno saznao za vjenčanje, i žurio je samo da nas vidi, a dar će donijeti sutra. Pričao je, pričao, pa bi zaćutao, obasjan nekom radošću, uznemiren neznanom srećom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to čudno. Samo dvadeset godina je prošlo, a sve se zaboravilo, i braća Morići, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pamćenje, pa se pjevala tužna pjesma o vješanju dvojice braće, kao da su junaci a ne surove siledžije. I možda baš ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljećima daleko, doveli su moga rođaka u Sarajevo. I čežnja za rodnim gradom. Govorio je o toj čežnji suznih očiju. Nije mogao da spava, nije mogao da jede, činilo mu se da će umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad, korak po korak, kuću po kuću, bojeći se da mu slika ne pobjegne, kao utvara. Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kako čovjeku ništa nije važnije ni draže od zavičaja. A danas je hodao, hodao, po pravom gradu, obilazio poznata mjesta, ljepša su nego kad ih je zamišljao, tamu, u dalekom Valjevu, i sutra će opet, čini mu se da nikad neće utoliti tu glad ljubavi.

A ja sam se čudio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otišao bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu ženu koju sam nenadno stekao.

Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obećani dar. Omeli su ga.

Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronađenog grada, uljepšanog dvadeset godina dugom željom, i prijavio ga kadiji. Odveden je u tvrđavu i zadavljen. Zbog nečega što su svi zaboravili.

Tada sam na Tijani prvi put primjetio čudnu uznemirenost. Izgledala je uplašena, dugo je ćutala, odsutna, zagledana u jednu tačku.

- Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas? – umirivao sam je blagim dodirom i grubim riječima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se nadali, ni njemu ni ikome drugome.

Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog čežnje za rodnim gradom. Da ga nije toliko volio, bio bi jos živ. Ali, ko zna. Koliko je bio lud, možda je više volio da umre u svome gradu nego da živi u tuđem.

Tako smo izgubili i tog jedinog rođaka. Izašao je iz tame, dotle nepoznat, živio samo tren, da vidi grad i nas, i opet otišao u tamu.

Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve ličilo na ružan san.

Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, pomenuo ga je Šehaga Sočo. U pratnji svoga momka, Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovačke poslove, svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. Znao je da mi je Ferhad rođak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispričati samo ono što mi je Ferhad rekao. Budala, gunđao je Šehaga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto mu zavičaj! Povazdan gledao sokake, veliš? Gledao smrad, gledao svoju i našu nevolju. Rodio se ovdje, e pa čudna mi čuda! To je nesreća a ne ponos. To je razlog da čovjek plače a ne da se raznježava. Za čime je čeznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom, za pakošću što u nama živi duže i jače i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da činimo zlo kad god možemo, za našom divljom turobnošću?

- Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje – rekao je Mula Ibrahim oprezno, plašljivo gledajući u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka.
- Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela? Reci im, Osmane!
- Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica…
- Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se moćnog Šehage a još više onih kojima se njegove riječi ne bi dopale, pa je pokušavao da bar sebe ogradi:

- Ne treba sve gledati crno, Šehaga.
- I ja tako kažem, Mula Ibrahime, lažem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

To su bile najcrnje riječi koje sam ikada čuo, i padale su na dušu teško, kao zagrobne pjesme. Možda zato što je govorio bez žestine, mirno i uvjereno, hrabro a opet moćno. Sigurno nije istina sve što govori, ali je najveća istina njegova tuga.

Nisam mogao a da ga ne upitam, na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo:

- Zar smo svi zli, Šehaga?
- Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.
- Seljaci iz Župče, čuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hocina nisu zli. Mi smo nesrećni, Šehaga, bez svoje krivice.

Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i iščilila potreba da govori. Sumorno me pogledao i izašao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Njegove riječi su mi pale na dušu kao žeravica.

Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor nećemo nastavljati. Ako me to zanima iz obične radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me nešto boli, zašto mi je potrebno tuđe mišljenje? On ne drži ni do svog, a kamoli do tuđeg, i često govori i ono što ne misli, ili ono što misli samo danas, a sutra, zaboravi. A šta će meni to?

- Ili hoćeš da prijaviš? – ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk.

Izgrdio me i Mula Ibrahim, zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Lako je Šehagi Soči, on je bogat i prebogat, sve visoke činovnike drži u džepu pozajmicama i mitom, i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. Neka samo kogod jače kihne, oduvaće nas kao prašinu. Čak i moćniji ljudi stradaju, a mali se samo istope. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. Njegove brige su drukčije, a naše je da ne potonemo u ovom životnom vrtlogu. Zato, pamet u glavu!

Znao sam to, odavno sam slušao, u radnji, na ulici, u čaršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon, kao najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. Zbog svega što možeš da učiniš, zbog riječi, pogleda, misli, i zato: pamet u glavu!

Boj se svega, ne budi ono što si!

Nisam mogao pristati na takvo beznađe, postoji valjda i neka druga mogućnost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajedničko mučno iskustvo, koje je zagađivalo život.

Pa dobro, poslušaću: pamet u glavu, Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi život.

Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na čaršiji. Mula Ibrahim me upozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam ženu na skupe poklone. To je lijepa navika, ako je razumna, pričinjava radost i posrzava ljubav. Ali ako je nerazumna, stvoriće u ženi pohlepu, a meni će postati teret. Ništa skupo! Već nešto sitno a lijepo, struk cvijeta, ili nešto korisno, papuče, kad joj se stare poderu, samiju, ako nema u čemu izaći, i lijepu riječ, to je najvrednije.

- A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu!
- Nipošto! To nije pažnja, već ludost.

Nasmijao sam se:

- Rado bih učinio tu ludost, kad ne bih morao živjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. Odakle mi toliki novac za ogrlicu!
- Šta ja znam. Tvojoj ženi je isplaćen njen dio imanja.
- Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti.
- Zašto si pristao?
- Baš me briga.
- Ej, teško ženi s tobom, i teško djeci koja će ti se roditi.
- Svako se rađa sa svojom srećom.
- Tako govore svi lakomisleni.

Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neočekivano stečenom srećom, poslije pasijeg života u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu riječ, jer znam da mi ovaj čudni čovjek želi dobro, i veseo sam pošao u Kujundžiluk, da kupim štogod sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lančić, da pokažem dobru volju, a uz to ću dodati struk cvijeta i lijepu riječ.

Radovao sam se povratku kući.

Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla.

Nisam znao da je opet otvorio dućan. Dok sam još išao u školu, pravio je u ovoj radnji lažne pare bakrenjače, i proturao ih kao prave. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom dućanu.

Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam čuo glasove u sobici iza radnje, krupan, kašljucav, Mahmutov, i sitne dječije. Poučavao ih je, čemu? Ličilo je na nešto poznato. Gospode bože, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakažen, nadolmljen turskim, perzijskim i grčkim riječima, začinjen sočnim našim psovkama. Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj ničiji skitnički jezik, koji bi mogao da posvjedoči o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci neće mnogo pomoći. Napraviće metež u njihovim malim nevinim tikvama.

I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu, pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. Izašli su osamućeni, posrčući pod težinom besmisla koji im je uzburljao mozak.

- Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna – rekao sam veselo, gledajući za njima.
- Tačno je i jedno i drugo – odgovorio je Mahmut razložno.

Nasmijao sam se:

- Slušao sam kako ih učiš.
- A šta ti je smiješno?
- Pa ti ne znaš arapski.
- Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?
- A zašto ovo radiš?
Pružio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.
- O zanatu više ne mogu da radim, drugo ništa ne znam. Preprodajem ove drangulije, i učim djecu. Ja malo znam, oni malo plaćaju, pa niko nikome nije dužan. Šta gube? Ništa. Naučiće u medresi, ako im bude potrebno. A ja od toga živim.
- A kad se čuje da ne znaš? To se ne može dugo kriti.

Slegnuo je ramenima: biće nešto drugo. Kao lažne bakrenjače.

Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitača, u lukave a opet nevine oči prestupnika s maštom, i nesvjesno se smiješio. U djetinjstvu su nas uzbuđivale njegove lažne bakrenjače, teške batine koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu žicu i pravile lažni novac. Život ga je izlomio, bolest ispila, a živjeti se mora.

- Ja ću ti pomoći – rekao sam, i ne razmislivši. – Znam nešto arapski.

Mahmut se namrštio:

- Pronađi drugu djecu. Zašto otimaš moju?
- Pomoći ću ti badava.

Začudio se, nije znao da li da još više sumnja, ili da me žali:

- Slušaj mladiću, ako ništa rđavo ne smjeraš, onda nisi baš pametan.
- Dobro, nisam pametan, ali ništa ne skrivam. Koristiće i meni. Obnoviću ono što sam učio.
- A ako ti lažem za bolest, ako to činim da bih imao za piće?
- Svejedno. Neće biti štete nikome.

Još se branio:

- A zašto si slušao?
- Slučajno. Htio sam da kupim neku sitnicu za ženu.
- Od ovih drangulija? Vidiš, ja te ne pitam, odvikao sam. Hajde, pogledaj.

Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit.

- Hoćeš li ovo?… A za učenje, ako misliš ozbiljno, platiću ti, koliko da nije badava. Ako ovi dječaci ne dođu, a desi se da ne dođu, naći ću druge, sad će biti lako, mogli bismo dovesti i prave đake, iz medrese, samo, ova soba je malena… Uzmi ove pafte, i ovaj lančić, ako joj se ne svidi, naći ćemo nešto drugo… Hoćeš li sutra početi, uostalom, kad hoćeš, i u koje doba hoćeš, meni je svejedno. A ako si se šalio, nećeš doći, i gotovo… Ove stvarčice sad plati, ako se predomisliš za ovo što si govorio.

Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pričanje, ova opreznost, nevjerovanje, čuđenje zbog ponuđene pomoći, nade koje su se pred njim otvarale, sumnje, ako ludi čovjek dođe sebi. Mogao je pomisliti i da sam lud, i da sam dobar, i da tjeram šegu s njim, i da nešto potajno smjeram, ali je sve ostavio božijoj pomoći, jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. Ostaće na istom.

Sutradan sam podučavao djecu pravom arapskom jeziku, tješeći ih da će im se sadašnji mrak polako početi da pretvara u vidjelo. Gledali su u me s nevjericom, a Mahmut je sjedio uz nas, klimao glavom, kao pravi muderis, povlađujući mome znanju a mršteći se dječijem neznanju, iako je njegovo nepoznavanje bilo slično njihovom. I nije se čudio što ovo radim, niti je više pominjao plaćanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tiče samo mene, a nije htio da mi nudi ono što ja nisam tražio. Preuzeo je brigu o pozivanju djece, o zagrijavanju sobice mangalom, kad je bilo hladno, o naplaćivanju časova, o hvaljenju moje velike učenosti, svuda gdje je mogao da stigne, a meni je prepustio sporedni dio posla, podučavanje.

Pio je, zaista, pio je prilično, nije bila laž, ali se to jedva primjećivalo. Bio je samo ugodno veseo i tako blaženo raspoložen, da sam najviše volio kad je pripit. Čak su mu se i ruke manje tresle, i tada sam vidio da je to od pića, a ne od bolesti. Poslije časova me vodio u Idrizovu kafanu, da za uloženi trud mene časti kahvom a sebe rakijom.

- Evo moga učenjaka – govorio je ponosno.

Ovaj čudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. Čini mi se da ga je više privlačila želja za neobičnim.

Pričao je, s čežnjom i zavišću, o ženi iz neke palanke, rođenoj bez ruku, koja je nogama plela i druge poslove obavljala, pa su je rođaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. Ili o trgovcu Hasanu, koji je iz Misira doveo dva čudnovata ovna, i stekao imetak na njima, jer je svak htio da ih vidi.

Sve drugo, obično, bilo mu je dosadno, nedostojno čovjekove pažnje. Zato što je sitno i nezanimljivo, zato što dugo traje, zato što ne ostavlja čovjeku dovoljno vremena. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme, nisam mogao da saznam.

Da li sam mu i ja ličio na ženu koja prede vunu nogama, ili na noja iz dalekih krajeva?

Rekao sam to, smijući se.
On se uvrijedio.

- Kako možeš tako da govoriš! A ko je koga molio, ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristiće mi, obnoviću ono što sam učio. I učinio sam ti, pomogao, dao ti dućan, dao djecu. Šta je tu čudno, šta neobično? Znam, reći ćeš, ti znaš arapski, ja ne znam. E pa, čudna mi čuda! Ostaće magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. A za noja i za ženu bez ruku dobro sam razumio. Iskorišćavam te, je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Hoću i sad. Daću ti sve ako hoćeš. Samo nepravdu ne podnosim. I da budemo načisto: da li ti možeš bez mene, to ne znam, ali ja bez tebe mogu, sigurno.

A već sutradan, u određeno vrijeme, polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje.
Sačekao me ponizno:

- Bojao sam se da ne zakasniš. Žao mi je da djeca čekaju.

Ženi sam rekao da pomažem nesrećnom čovjeku koji sve u životu čini pogrešno, a drago mi je i da radim s djecom, pogotovo otkako mi je rekla da je trudna, i otkako očekujemo nepoznato drago stvorenje, koje će rasti između nje i mene, kao između dva duba, zaštićeno, natkriljeno, i neće ići ni na kakav Hocin, niti će učiti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. Naučiću ga pjesništvu, i naučiću ga da mrzi rat.

Slušala je ganuta, sa suzama u očima što su postajale sve ljepše i dublje. Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.

Mula Ibrahimu sam rekao istinu, da i sam obnavljam ono što sam nekad znao, moglo bi mi opet zatrebati.

- A zašto nećeš da naplatiš?
- I on toliko malo uzima, da bi bilo smiješno dijeliti.
- Činiš dvije pogreške – poučio me ozbiljno. – Udružio si se s čovjekom koga niko ne poštuje. Kako će onda tebe poštovati? I ne naplaćuješ za ono što pošteno radiš. Kako će onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Misliće da ništa ne znaš. A što osvježavaš zaboravljeno, to je dobro. Dok nešto ne postigneš. Poslije ćeš opet zaboraviti. Nekome, doduše, nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva.
- Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?
- Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?
- Lukavstvo je nepošteno.
- Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i mudrošću.
- Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro?
- Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.
- Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje.
- Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.
- Jesi li ti učinio ono s čime se u sebi ne slažeš? Lukavo je, sigurno i potrebno, ali te je valjda i malo stid?
- Nije, nimalo. Ima stvari koje su iznad nas, i ne mogu se mjeriti našim običnim mjerilima. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša različita htijenja. On je viši razlog, koji nas drži na okupu, kao sila teža. Razletjeli bismo se na sve strane, kao iz praćke izbačeni, kad njega ne bi bilo.
- To bi zaista bilo zabavno!

Pogledao me iznenađeno, uplašeno: mislio je da sam se izliječio od ludosti koje sam, kao jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se čudne bezvoljnosti i tihe tuge, i namjeravao da pođem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi.

Ali mi se odjednom učinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teža, i da sve počne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi žrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i džamije, sokaci, groblja, drveta, kuće, uselio bih se u jednu sa svojom ženom, čvrsto bih je držao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srećni, znajući da nema zloćudne sile koja nas može vratiti u ružno životno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kružeći i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruženju. Ni rat više ne bi bio moguć, jedino ako bi uspio nekog da udariš, nogom ili šakom, u prolazu, a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. I podučavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom letećem đaku saopštio neko pravilo, i susreo bi ga ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitaš je li zapamtio, a možda i nikad više, na njegovu sreću. Samo bih svoje dijete naučio svemu lijepom što znam, nizašto, iz čistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.

Nasmiješio sam se toj šašavoj misli, kao izliječeni pijanac mirisu rakije, pomalo sjetno, pomalo podsmješljivo. Ne bih joj se začudio, poslije rata. Danas mogu i bez nje.

Čistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasušene zvijezde, ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smiješno. Sigurno zbog žene, koja me dočekivala kao da joj donosim sreću na poklon, i sigurno zbog djeteta, čiji sam rast osluškivao, s dlanom na nabreklom trbuhu, s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi život javljao iz nepostojanja. Nisam više bio sam. Bilo nas je dvoje, i treće još nerođeno, jače od nas, spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno uređivao nebeski svod pored javnih nužnika, što se neprestano kvario i osipao. Nisam se više smijao, zbog njih. Sjećao sam se, doduše, onog smijeha, i mislio na seljake iz Župče, koji su tražili leševe svojih mrtvaca. Ne suviše često, možda i sve rjeđe, jer vrijeme uporno glođe čovjekovu misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadržaja. Prilagođavao sam se, ne misleći o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom običnošću mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: oženi se! Rađaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer nameće obaveze… Najčvršće od svih: obaveze ljubavi.

Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Učinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je očekivao. Pošteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim više nego da životarim u ovom ćumezu.

- Spremi se, ići ćemo na sijelo kod hadži Duhotine – rekao mi je ponosno.

Znao sam šta to znači. Taj poziv je isto što i odlikovanje. I još više, mogućnost susreta s ljudima od uticaja. Hadži Duhotina je nekad tucao so, a poslije se obogatio, i svakog mjeseca priređivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio u ratu, nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog nečeg volio ratnike i uživao da ih saziva i časti u svojoj prostranoj kući. Krug pozvanih bio je uzak, strogo odabran.

Nisam odbio, izliječio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. Čak sam pomislio kako imam sreće, ili je Mula Ibrahim svemoguć.

Ali je gozba prošla, a mi nismo otišli. I mnogi mjeseci su prošli, a poziv nije stizao. Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kuću.

- Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. – Vrijedi pričekati.

A ja sam odgovarao, da me se ne tiču ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina, meni je sasvim dobro i bez njih. I sve više sam se ukopavao u uvrijeđenost, postala mi je odbrana. Počeo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu, što je na banjalučkoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskočio u šanac, čuvenog junaka i čuvenog pijanicu koji nije poštovao ničiji položaj već čovjeka, nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca, isječenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog, izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu, pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i ćibuke, nisu pozivali. Junačkog bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktara banjalučke vojne, što je bez riječi prosio stojeći pred kamenim hanom, nisu pozivali. I nikog od starih junaka, ni jednog jedinog, jer novi neće da dijele slavu ni s kim, ali nisu zvali ni nove ako nisu imali položaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru uglađene pisare, koji ni za rođenu majku ne bi pošli u rat, i otmjene gizdavce, pederaste vinopije, zabavljače, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to više nisu. Koliko žrtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uživaju u toj mrtvoj slavi, prljajući je. Živio sam bez njih i dosad, mogu i od sad, i bolje nego s njima.

Gotovo cijela zima je prošla, i jednog četvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan, uzbuđen, veseo.

- Pozvao nas je!
- Ko nas je pozvao?
- Hadži Duhotina! Sutra uveče, na sijelo!
- Ti idi, ja neću.

Stao je usred dućana, raskopčan, ugrijan, zaprepašten.

- Nećeš? Kako nećeš?
- Tako. Nemam volje.
- Čekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadži Duhotina. Na sijelo.
- Čuo sam, i razumio, ali neću. Šta ću ja tamo?
- Kako, šta ćeš tamo, ako boga znaš!
Izgubio je svu svoju rječitost, upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao me začuđeno.
- I tako, nećeš. A pozvani smo.
- Niko neće ni primijetiti da me nema.
- A znaš li ti šta ljudi čine da bi tamo došli?
- Ne znam, i ne tiče me se. Ja ne bih učinio ništa.
- Griješiš, mnogo griješiš.
- Smetam li ti ovdje?
- Ne smetaš, bože sačuvaj. Želim da ti bude bolje. Nećeš valjda cijeloga života ostati sirotinja?
- Pravo da ti kažem, svejedno mi je.
- Ne znam šta da ti kažem. Neće nam se više pružiti ovakva prilika. I naljutićemo ih.

Izgledao je tužan i uplašen. Tužan zbog mene, što nisam prihvatio njegovu pomoć, uplašen zbog njih, što ne prihvatam njihov poziv. Postidio sam se, pomislio: koliko je riječi morao utrošiti, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih osmijeha uputiti, da bi mi otvorio teško pristupačnu tvrđavu. I koliko je vremena izgubio, trčkarajući od jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju.

Zato sam rekao mekše, pravdajuci se:

- Biće nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima.
- Ćuti i slušaj. To je možda najbolje. Onda, ideš?

Oživio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razočaram.

A onda me pogledao sumnjičavo:

- Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije?
- Nisam se uvrijedio. Žao mi je što si se toliko ponižavao radi mene. Ne vrijede toliko.
- Nisam se ponižavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete, propustio bi ovakvu priliku!

Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam još povratnik s Hocina, i porad žene, i pored djeteta koje smo očekivali, i pored potrebe da se nadamo nečemu što nije uboga sirotinja, radi njih. Još su mutne hocinske magle u meni, i ponekad teška tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Sirotinja sam, ali prosjak nisam. Prihvatio sam prvi poziv, ne smatrajući to ni čašću ni povlasticom. A kad su me odbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam to kao poniženje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio), i vratio im prezirom koji je spašavao moj ponos.

Sad, međutim, pred sutrašnju izvjesnost, počeo sam da se nagađam sa svojom savješću. Ni pred kim se neću poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi ludo da je ne prihvatim. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti, ali sam ostavljao slučaju da se pobrine za moju sreću. Ako ga ne bude, ostaću na istom, i opet je dobro. Čak sam se nadao da me neće niko zapaziti, pa cu se opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako, i o čemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina, umio sam samo gledati u vodu, slušati vrapce i pisati tužbe i žalbe nesrećnom svijetu. Riječi, naročito pametnih i ugodnih, nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, u noći, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noći, samo naše, i toliko je izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjećanje, pa se gubilo, čak do sljedeće noći, a onda se opet javljalo, kao ponornica.

A kakve ću riječi naći za njih?

Uveče sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija, u koje neću moći ući ako odebljam, što se sigurno nikad neće desiti. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je, sami smo, i kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas svježi miris hljeba. Doduše ljeti je teško, grije nas sunce i vrela pekarska peć, a žohari hodaju slobodno, kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a vrelinu podnosili strpljivo, otvarajući vrata i prozore. Žohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Baščaršiji. Ili smo odmahivali rukom, živeci s njima u miru. Briga bi me bilo za žohare, da se ona nije gadila, naročito noću, kad počnu da šuškaju po podu i postelji. Budio sam se ponekad, i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativši koljena rukama.
- Šta ti je?
- Ništa.
- Boli li te štogod?
- Ne boli. Spavaj.
- Čudna si večeras.
- Srećna sam večeras.

Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i od sreće ne spava.

Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu, njoj gore nego u njenoj kući. Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih to volio i da smo mogli, stalo mi je da budemo pažljivi jedno prema drugome, i bili smo, ne trudeći se, sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog gluposti, zbog nečeg što nismo mogli ni zapamtiti.

Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadži Duhotine, ispričao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima.

- Zašto da ne odeš? Naći ćeš se s ljudima, popričati. Šta je u tome rđavo? Hoćeš li ostati dugo?

Nije znala lagati. U životu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom riječju.

Suvise je lako pristala. Čak me i nagovara. Zašto?

Upitao sam:

- Ne voliš što idem?

Nasmijala se:

- Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene.
- Možda bi voljela da ne idem ni na posao?
- Naravno da bih voljela.

Sad sam i ja počeo da se smijem. Sasvim je luda.

- Ko živi tako?
- Ja bih željela da živim tako.
- Dobro, hoćeš li da ne idem na to sijelo?
- Ne. Otići ćeš svakako. Mislio bi poslije da si nešto propustio.
- Zašto se sad ljutiš?
- Ne ljutim se.

A onda je dodala kao da se pravda:

- Malo sam uznemirena. Možda zbog trudnoće.

To malo lukavstvo, kojim je ublažavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajući moje, skrenulo mi je misli prema onom trećem, prisutnom a nevidljivom, što nas već mjesecima drži u napetosti, i prisiljava da ga uplićemo u svoj život, da svoj put i svoja htijenja određujemo prema njemu.

Zbog njega, i zbog nje, moram izaći iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otići ću na to vražje sijelo. I biću pametan, i biću lukav.

Stavio sam ruku na njen trbuh, i osluškivao prstima. Ćuteći.

Na sokaku su se stišavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku peć, žohari su jos mirovali u svojim rupama čekajući da ugasimo svijeću. A ja sam rzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zaštićenom tijelu malog čovjeka što je već živio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. Htio sam da kažem štogod lijepo ovoj ženi čije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac, htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji će biti ono što ja nisam bio. Htio sam, a nisam umio.

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačeni damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli. Da li će me istjerati iz kuće, ovaj treći, kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili ćemo se ponositi jedan drugim? Ili ćemo se podnositi, kao većina? U ovom trenutku to nema nikakva značaja.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konačnost.

Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem.

Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

I ima sreća. Da li je mogu zadržati?

Htio sam da joj kažem: mila moja, zbog nježnosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujući se, u snu. – Spavaj i ti – rekao sam onom trecem, i ugasio svijeću. Žohari su sigurno nestrpljivo čekali da ih pustim u sobu. Možda su zakasnili na neki svoj obred.

Napolju je proljetna noć, i mjesečina. A ja ne mogu da zaspim, od sreće kojoj nisam tražio razlog. I nisam se čudio što je tako.

Kako bi drukčije i moglo biti?

>> naredna priča iz Tvrđave – Neprijateljska zemlja – 27. marta 2010. godine

Meša Selimović je zasigurno među najvećim piscima naših prostora.

Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga evropskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana: “Derviš i smrt” i “Tvrđava“.

Paradoks sitaucije oko konstantnog svojatanja Meše Selimovića kao pisca jednih ili drugih je, vjerovatno, najbolje izrazio bosanskohercegovački pisac Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom.

Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno “žulja” kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande.

U bošnjačkoj književnosti, kojoj vidljivo pripada po najvrijednijim djelima, jedan je od glavnih prikazivača nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredijeljenje čini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, teško prihvatljivim autorom.

Vrijeme će reći svoje ali je jedno neosporno – Meša Selimović je veliki pisac.

« nazad