Mnogo vike ni oko šta

Dok Lagumdžija i Tihić udarnički pumpaju optimizam bez pokrića, Dodik provokativno ignoriše završne razgovore u Butmiru. On će tog dana biti u Beogradu na proslavi godišnjice oslobođenja bivše jugoslovenske metropole od fašizma. Doći će i predsjednik majčice Rusije Dmitrij Medvedev

piše: Gojko Berić

Ako bi me neko pitao kako se stiže u Čajniče, ne bih mu, da budem iskren, znao reći. Kao reporter zalazio sam i u mjesta gdje je bog davno rekao “laku noć”, ali u Čajniče baš nikada. U starim hronikama se pominje da je tuda vodio put iz Bosne u Carigrad. Ostalo je takođe zapisano da je u Drugom svjetskom ratu Čajniče bilo mjesto svirepih četničkih zločina nad Bošnjacima. Pola stoljeća kasnije četničke kame su ponovo izvučene iz korica: dželati su mahom bili potomci nekadašnjih četnika, a žrtve potomci nekadašnjih žrtava.

Milijana Baletić, zvijezda srpskog ratnohuškačkog novinarstva, o kojoj sam na ovom mjestu pisao prije četiri mjeseca, ostavila je o tome jedan videozapis. On dovoljno govori i o njoj i o čajničkim četnicima. Nakon što je 11. maja 1992. u Lovačkom domu u Mostini masakrirano najmanje 30 bošnjačkih civila, Baletićeva se, na poziv lokalnog vladara života i smrti Duška Kornjače, već sutradan obrela na mjestu zločina kako bi obavijestila javnost u Srbiji da su prethodne noći zatvorene Bošnjake napale i pobile Zelene beretke!? Da je bilo tako i nikako drukčije, tj. da Bošnjaci kolju jedni druge, u to se pred Milijaninim kamerama zakleo i ratni načelnik Opštine, pomenuti Kornjača, četnik sa bradom do pojasa. Kornjača danas živi slobodno u Čajniču a da ga još nijedan sud nije pitao šta je radio u ratu. Navodno je proglašen ludim.

Ubogo Čajniče nije predmet medijske pažnje, nije zanimljiv ni taj Kornjača, jer nekažnjenih zlikovaca poput njega ima u ovoj zemlji na hiljade. Ali nedavno se ipak desilo da RTRS pomene Čajniče, jer je tog dana u njemu boravio Milorad Dodik. U razgovoru u TV studiju rekao je da je Čajniče siromašna opština, ljudi nemaju posla, ali da su mu uprkos tome mnogi Čajničani prišli i rekli: “Milorade, ne daj nipošto Republiku Srpsku, a mi ćemo se nekako snaći”. Kako vidimo, dogovorena je pravedna podjela patriotskih dužnosti: čajnički će Srbi živjeti u siromaštvu, ako treba i gladovaće, a Dodik će čuvati Republiku Srpsku od dušmana!

Objavljujući ovaj jezgrovito sročen nalog koji je dobio u tom zabitom bosanskom gradiću, nekoliko dana uoči prve runde razgovora u Butmiru, Dodik je zapravo poručio da, što se njega tiče, od tog posla nema ništa. Početak razgovora prokomentarisao je ironično, izjavivši kako je “ručak bio dobar”. Prije dva dana, nakon susreta sa američko-evropskim diplomatskim dvojcem mrzovoljno je obavijestio novinare da “ništa ne može proći što nije u interesu Republike Srpske”. Naprotiv, Dodik traži i više nego što ima, pa će, kaže, predložiti da entiteti steknu pravo na referendum. Prihvatio je jedino ideju da se uspostavi funkcija predsjednika Predsjedništva BiH, koji bi se rotirao svakih osam mjeseci, “kako se ne bi pravio cirkus sa tri člana, već da se pravi cirkus sa jednim članom”. Elem, Bosna ovako, Bosna onako – ona je za Dodika uvijek cirkus. Dodik provokativno ignoriše završne razgovore u Butmiru, zakazane za 20. oktobar. On će tog dana biti u Beogradu na proslavi godišnjice oslobođenja bivše jugoslovenske metropole od fašizma. Doći će i predsjednik majčice Rusije Dmitrij Medvedev.

Dodik je u Banjoj Lci ponovo omalovažavao visokog predstavnika Valentina Inzka, preporučivši mu da svoje prijetnje bonskim ovlaštenjima objesi mačku o rep. Dodikova sirova bahatost i nekontrolisani primitivizam stekli su legitimitet u javnom diskursu. Inzko je u nedavnom intervjuu za njemački magazin Spiegel izjavio kako međunarodna zajednica neće više nikome u BiH – ni Srbima, ni Bošnjacima, ni Hrvatima – dozvoliti da je vuče za nos. Pa, evo prilike za demonstraciju takve odlučnosti. Dodik se sam nudi Washingtonu i Bruxellesu da mu konačno pokažu zube, jer on je taj koji ih, kao niko drugi, vuče za nos, sabotirajući njihove pokušaje da BiH spase od političkog haosa i ekonomskog beznađa. A jedini istinski spas jeste ulazak u NATO i EU.

Američko-evropski tim koji posreduje u razgovorima domaćih lidera u Butmiru ima navodno nekakav misteriozni papir sa konkretnim rješenjima. Zašto taj papir nije odmah stavljen na sto? Zato, tvrde upućeni, što je na licu mjesta procijenjeno da bi se naši stranački lideri istog časa razbježali, prepoznavši u njemu, svaki sa svojih pozicija, zmiju otrovnicu. Pošto su entiteti i entitetsko glasanje ostali neupitni, očito je da će se na stolu naći neke minimalističke popravke postojećeg Ustava. Silajdžić će takvu ponudu vjerovatno doživjeti kao još jedno razočarenje u režiji međunarodne zajednice. A šta tek reći za Hrvate, koji žive u zabludi da će Butmir odškrinuti vrata “funkcionalnoj i mnogo pravednijoj državi”.

To su činjenice, a pumpanje optimizma, u čemu među domaćim političarima udarnički prednjače Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija, nešto sasvim drugo. Stoga se čini da bi ovoj priči najbolje odgovarao naslov Shakespeareove komedije „Mnogo vike ni oko šta”.

Tagovi: Gojko Berić, referendum