Na koju stranu, Džordž?
|
Šteta bi bilo sad u osvit globalne pobune da, ako već nema nade za juriš, iz ovih tradicionalno nemirnih atara se ne začuje bar neki grlati povik. Neke se stvari ne smiju kupiti novcem. |
|
piše: Nermin Čengić
Dok godine provode udobno zavaljeni u neizvjesnosti koju kušaju dan za danom, počeše se hvatati u jednobrazni red nelagode što im ga ponudiše nadglavni upitnici s prefiksima – šta bi? i gdje bi?. Za kim sada krenuti, koga ostaviti, kome dodatno sručiti malj po lobanji, a uz koga se masno usklizati i čopnuti dio plijena pošteno stečenog krađom koja bi u neka normalna vremena, postojanja prav(ed)nog sistema, bila konkretno sankcionisana ovaj trokut bi se koliko-toliko doveo u red. Međutim, u neredu se najbolje operiše, a lica i naličja u nedoumici i nemanju jasne predstave šta da čine, kud da hode, nastavljaju se tražiti u nijansama svojih ‘uvjerenja’ koja s utvrđenim temeljem nepobjedivosti više nemaju mnogo zajedničkog, a kamoli da propagiraju i/ili konstituišu principe neuništivosti pred naglašeno prisutnim ništavilom. Odlučeno je ne rješavati probleme, već ga popularno, marketinški optrčavati i izbacivati na površinu nebitno, razmahivati se banalnim kad god se stigne, a dosljedno potiskivati sve moguće bitnosti koje ovom upropaštenom društvu mogu dati lijeka. Po ko zna koji put ponavljam i to je velika sramota da moram, a moram – ovdje se očitom ne vjeruje iako, koliko god se trljale okice očito ne nestaje, a tračevi ojađenih budala se zdravo za gotovo uzimaju kao činjenice.
Ne na tu stranu, Džordž!
Kriminal je već uveliko najgrlatiji. Potpuna zbunjenost nastaje u trenutku kad se svhati da u nema baš nekog zdravog izbora, pa odabir ‘manjeg zla’ ispada preporučen. A šta je to ‘manje zlo’? Zna li neko na to odgovor? Da li je manje zlo zagristi novi mamac zločinstva, ili se zadovoljavati starim već istrulim ali ustrajnim? Može li se danas ikome vjerovati da će donijeti bilo šta normalno na ove prostore, dok se četničke vojvode biraju za predsjednike, ustaški favoriti pretenduju za povratak na vlast, a u mahali se, s jedne strane povlađuje fašistima, a druga strana, nazovi ljevičari odavno je u centru i naginje li naginje udesno. Pitanje je trenutka kad će stati na koru požderane banane i skliznuti u provaliju fašizma kojeg se laća da bi se ispunio dječački san doživotnog ostanka na vlasti.
Danas nema ideja, a kamoli svježih, koje bi bile prihvatljive krugu širem od dvadesetak utjerivača pameti. Mnijenje se bestidno mijenja od danas do sutra, bez čvrste je osnovice, a jedina nepokolebljivost se vidi u religiji i nemogućim obećanjima boljeg života i rajskih vrtova. A život je sad i ne čeka poput usnule gomile koja pase ledinu ostršćene budaletina koja ‘uvijek i jedino zna cijelu istinu’, koja nikad i nikad ‘nema oraha u džepu’ i koja svo sijeno daje besplatno da ganjajući imunitet za enterokolitis koji će to sijeno uzrokovati. Premalo je onih kojima uopšte pada na pamet dovesti u sumnju uvriježenosti koja vlada svime u ovoj zemlji što državom se hoće zvati, pa i svijetu što razumnim bi se htio označiti. Rijetki se nakašlju, pojedinci se pobune; i jedne i druge se ‘na nož’ dočekuje, bez pokušaja ikakvog a kamoli dubljeg razmatranja teme koja izjeda sve. Već su određene uloge, etiketirani (ne)podobni, definisano je kome idu novci, a težnja za življenjem prerasla je u težnju za ubacivanjem u krug manipulatora svim i svačim, posebno pameću i materijalnim stanjem ‘običnih’, bezglasnih, prilagođenih. Da, prilagođenih, moj Darwine, prilagođenih. Kapital samo prilagođene mazi, sve dok se ne bune kapital im je najveći prijatelj. A kad progovore o nepodopštini bivaju izopćeni iz svih krugova, i bitnih i nebitnih, i razumnih i nerazumnih, i materijalnih i ‘produhovljenih’. Kažu da je Srednji vijek davno prošao, no čini se da, izuzimajući nekoliko gotovo slučajnih svijetlih epizoda, nikad to Crnilo nije niti prestalo.
Prateći dojave glavnih i odgovornih sve manje je ljudi koji žele biti drugačiji, koji se žele oduprijeti propasti. Iako živimo u glomazno najavljenom vijeku velikih dostignuća, njih nema ili ih se barem ne spominje. Napretkom se smatra debelo naplaćeno betoniranje, umjesto uživanje u preostalim zelenim oazama u zagušljivim gradovima. Gura se porobljavanje umjesto slobode, a nepreglednost slobodarskog mišljenja je zatočena u ksenofobne ćorsokake u kojima pregladnjeli nalaze sreću u malicioznom komentarisanju nečijeg nosa, boje kože, seksualnog opredjeljenja ili samo toga što je neko Čovjek – pojedinac, koji ne želi biti dio bilo kakve gomile, posebno neučestvovati u gradnji propasti uveseljavanjem beznađa. Dok publika aplaudira beskrupuloznim ambicijama ludaka sa naslovnica, ne primjeti da joj se iza leđa spremaju tabuti, lijesovi, sanduci, kovčezi… (za svakog po jedan naziv, ha).
Kapital samo prilagođene mazi
Niste li primjetili da su na blještavo sunčanom vremenu lica i dalje pretežno oblačna, u grču spremnom da se opusti samo ukoliko mu se ponudi plijen kojem nije stalo do otpora, borbe, koji se prepušta i nije mu baš bitno da li će osvaniti na čistom zraku slobode dubokog udaha, ili truloj utrobi čudovišne fašističke zvijeri nakinđurenog lica. Cirkus uživo. Navikli da biraju strane i da se identifikuju ideološkim predznakom u bućkurišu ponude vrsta se izbezumljeno naganja oko sitniša koju im svadbena povorka novog/starog gospodara baca zajedno s kolačima (jer hljeba/kruha nema). Kad izgrebu dlanove do kosti, nastavljaju poslušno koračanje u jednom te istom krugu bez vidljivog ulara, ali magnetski vezani za najbezobraznijeg vladara. A on/i, najbezobrazniji – igraju se. Tipkaju podanike u plemenskim torovima. Deset gore, deset dole, viši interes pobjede na kraju igrice je imperativ, a figurice su tek figurice. Mogu biti tu, a ne moraju. Ljudski život je potrošna roba. Žrtvovanje pješaka je očekivano, samo da bi se ‘ona druga strana’ nadvaladala. Utakmica traje i ne prekida se sve dok na ploči ne ostanu samo dva osahla krvoloka. I opet remi.
Zašto bi se odabir strane smatrao bilo čim drugim do nastranošću. Nisu to samo slične riječi već i sasvim slično značenje. Odabirom bilo koje strane se sručuje u napast neupitnosti, koja neminovno vodi novom razdoru pojedinca i njegovog poimanja, sugerišući put bez povratka. Jednom umočeni u med uvijek će očekivati samo med makar na pakovanjus vastike stajale. Ne valja niti jedna strana, i to niko mentalno zdrav ne može opovrgnuti. Budimo jasni – biti odlučan, nepokolebljiv i raditi dobro nije odabir strana, to je stanje svijesti, reklo bi se normalnosti. Predložene strane, bez obzira na svjetonazore, nisu ništa do manipulacija kojom se zavađa sve što se zavaditi da, redovno bez valjanih argumenata, a kamoli dobre volje za izbjegavanje takvog povlačenja poteza. Imperativ je stara besposličarska ‘zavadi pa vladaj’, i drugog načina niti formule ljudi baš i nemaju, ne traže, ili barem ne žele da priznaju i usvoje. Otkad su se pojavile parole ‘snađi se’ ili ‘u se i u svoje kljuse’, nikako da ispare ili budu zamijenjene pametnijim, funkcionalnijim i svima prihvatljivim. Ispada i redovna je pojava da ako nisi na istoj frekvenciji sa uzurpatorima smisla i odbijaš da učestvuješ u zločinima protiv civilizacije proglasiće te ludim. To bi bio sjajan marketing kad bi bilo onih koji shvataju pogubnost kreiranja smrdljive elite (i opet može bez e), koja će prije nego bude svjesna samu sebe požderati ostavljajući za sobom pustoš od koje će se opet morati decenijama oporavljati. Međutim, kako zdravog, svekritičkog i nepotkupljivog shvatanja nema, takav marketing se ne da iskoristiti u poboljšanje spoznaje.
Gledam ih kako likuju što je u nekom Hamburgu ‘švaba’ uzjahao protiv nacista i države koja u svojoj nazovi demokratiji ne želi prepoznati kuljanje hitlerovskog korova koje ima obraza da se ikad više nakon 1945. javi i urla. Drago je prestrašenima što negdje ipak postoji neko ko, paradoksa li, makar silom jeste spreman odbraniti opstanak vrijednosti koje su branjene milionima života. Takav paradoks je neminovnost dok god je ludaka koji pravdaju ubijanje (uništenje imovine nije isto što i uništenje života!). A ludaka je danas prepuno tržište koje nije pretjerano teško razumjeti ukoliko se poznaje barem školska verzija historije u kojoj se aktuelne glavešine oduvijek, a izraženo prije 70 godina podugo dvoumiše da li se prikloniti životu ili smrti. tad je nekako bilo obraznije okrenuti se životu, jači su bili zagovornici nastavka umjesto ropstva, pa se odlučilo na tu stranu jer eto tad je bilo nekog smisla biti moralan. Danas, kad morala nema ni u naznakama, a znamo da je u smrti uvijek bilo više para, nakon sedamdeset rečenih godina mnoga se boja promijeni, mnoga ‘plastika’ uradi, mnogom se maskom prikri neuništivi fašizam, koji je otkidao i nastavlja otkidati komad po komad neustrašivog obećanja NIKAD VIŠE. To NIKAD VIŠE je arhivirano prije barem dvadeset godina. Danas, izbjegavajući se poučiti viđenim ne pričanim, vlasititim ne tuđim iskustvom, prisustvujemo scenama opetovanja pokliča i raspirivanja baznog instinkta potjere za plijenom. Nikako da promolimo iznad tog mulja makar na prste, a kamoli koju stepenicu više. Šta je to u ljudima? Bolest! kojoj nema lijeka?
Mark Lanegan Band - Harborview Hospital
Smrt fašizmu!
Nermin Čengić, 4. juni 2012, Sarajevo
