Na razgovoru
|
Jadranka Kosor: prva sjekira Hrvatske
Kava je bila očajna, lift u kvaru, a glupača koja me mijenja kada sam na terenu nije se pojavljivala i j…o sam joj mater po 151. put. Tražim li previše ako očekujem da se prema meni pokazuje barem minimalno poštovanja? Pa ipad sam j…ni urednik. I najsposobniji od svih nas ovdje, a nema nas puno. Nemam pojma kako uopće pokrivamo sve događaje. Mala smo radio postaja i sponzorima uopće nismo zanimljivi.
Dok sam motao i pripaljivao, pitao sam se što je do vraga dovelo tu ženu k nama. Koliko mi je poznato, nitko je nije poslao… ako shvaćate što želim reći. Baba se samo pojavila niotkuda i Marijana joj je ugovorila sastanak sa mnom. Pa, neće se baš usrećiti ovdje. Bog zna da nitko od nas nije.
Moje su misli odlazile u dim dok sam promatrao kako se brojke na olinjalom kalendaru počinju migoljiti po cijelom zidu, poput žohara. Možda su to i bili, svakakvih gadarija uzgojili smo ovdje. Ne sjećam se kada je posljednji put netko pokušao očistiti studio. Marijana se fura na nekakav dark, pa valjda voli prašinu i paučinu koja se kao zavjesa spušta sa stropa i obavija predmete.
Tri jointa kasnije, čulo se kucanje i baba je ušla. Počela je glasno kašljucati, očito joj je smetao dim. J…ga, morat će se naviknuti na to ako želi raditi ovdje. Vidio sam fina neka dama, oprezno se spustila na stolac, uspravnih leđa kao carica. Imala je nekog ponosa u očima, to mi se uopće nije svidjelo. Pružila mi je nekakav papir, valjda životopis. Hahahahah! Krenuo sam s uobičajenim rešetanjem.
‘Vidim, pravnica ste i imate novinarskog iskustva… i na radiju. Dobro je to’, rekao sam, strijeljajući je pogledom. Bacio sam te papire među ostale koji će završiti u smeću i još je jednom odmjerio. Njezino lice mi je izgledalo nekako poznato. Tamnosmeđe kovrče uokvirile su lice čvrste čeljusti, a nos onako malen, prgav, ne, uopće mi se nije sviđala.
Obećala je da će raditi za baš onaj bijedan iznos koji smo nudili. Radila bi bilo što, dodala je, s nekakvim malim uzdahom kojega nisam znao protumačiti. Navodno joj ne polazi za rukom zaposliti se, požalila se.
Kad je počela nabrajati puste nagrade i priznanja, odmah sam je zaustavio da joj kažem kako joj to ništa neće promijeniti bude li radila ovdje. Svidjelo mi se samo to što je istaknula kako je svom posljednjem šefu postala vjerna desna ruka, pa postoji mogućnost da se to dogodi i ovdje. Baš lijepo.
Dok je odlazila, odmjerio sam i pozadinu. Baba se za svoje godine drži, pomislio sam, još uvijek mozgajući odakle mi je poznato to lice. Kao da nešto nije bilo u redu, ta frizura možda, ili šminka, ili jednostavno činjenica da sam bio napušen kao stoka. A još nije bilo ni podne.
Sat vremena kasnije, bacio sam pogled na te njezine papire da ih ipak malo bolje pogledam. Smrznuo sam se i… počeo se smijati, smijati kao luđak, moj smijeh odzvanjao je u praznom studiju i nitko ga, zbog zvučne izolacije, nije mogao čuti.
J…na Jadranka Kosor!!!
piše: Iva Pejković
