Najveseliji i najtužniji ljudi

piše: Nermin Čengić

Svakog 8. aprila obilježavamo Dan Roma kada nam mediji zadaju koju minutu više o problemima ljudi u našoj okolini koje smo obilježili i orazličili od prečišćenih sebe. I pored nagle potpuno licemjerne pažnje problemi Roma se, kao i problemi svih drugih ugroženih, nikad ili tek selektivno rješavaju. I ovaj tekst je sam od sebe licemjeran jer se pojavljuje na određeni dan kako bi, doduše iz nešto drugačijeg ugla, obratio pažnju na suštinski problem koji ljudska vrsta ima sama sa sobom. Ako mi ovo licemjerstvo i ne bude oprošteno barem sam uživao u nekoliko pjesama koje misli bacaju daleko od svega. Vjerovatno daleko i od rješenja ali taj dio nam je svima zajednički.

Najbrojnija manjina na svijetu

Romi su prečesto bezrazložno smatrani otpadnicima da bi danas pa i za stotinu godina ljudski rod uspio oprati ruke od nepravde koju čini jedinstvenom narodu. Opravdanja za nipodaštavanje ljudskih bića su uvijek ista – svode se na ovakvi su, onakvi su. Uvijek je lako naći argument zbog kojeg bi se neko pa i cijeli narod ponizio, pregazio, uništio. To nije problem samo romskog naroda koji prema statistikama važi za “najbrojniju manjinu na svijetu”.

Ugnjetavani, proganjani, nerijetko i danas smatrani nižim bićima, od ostatka slavne ljudske vrste, posebno bjelčuga, ipak su se snagom svog nesavladivog duha uspjeli izboriti za mjesto u svijetu koji daje šansu tek malom broju samobitnih. Romi su kroz historiju stvorili vlastitu kulturu, imaju svoje magijsko vjerovanje, žive život da bi ga živjeli, a pritom, za razliku od uvriježenih predrasuda, nikome ne žele zlo. Bolje reći – nude sve, a zauzvrat ne traže ništa osim da ih se pusti na miru, da im se ne dira njihova sloboda.

Ciganske suze

Ako si oduzmete malo dragocjenog vremena i razmislite o temi, shvatićete da su Romi jedan od naroda kojem se nikad nije davala šansa, a sami su uspjeli probiti obruč i ponuditi svijetu sve što imaju. Ponudili su sebe, svoju dušu, svoj život, svoj način. Svijet je, po navici, prigrabio objeručke jer se uz romsku muziku najbolje pleše, uz romske suze najbolnije plače.

Romi vjeruju u magiju, a obično prihvataju religije zemalja u kojima žive. Tako su u Grčkoj većinom pravoslavci, u Turskoj muslimani, i tako dalje, i tako bliže. Kod Roma se očuvalo vjerovanje u dobre i zle duhove. I uroke. Spominjući romske suze sjetimo se vjerovatno najčuvenijeg prokletstva koje vam neko može uputiti, naravno ako vjerujete u te bajalice, a to su upravo romske suze. Kletva je filmovana, pjevana, pisana, a ostatak svijeta vođen nesigurnošću i neizbježnim sujevjerjem i danas proživljava strahove “ciganske kletve”. Romi su takvi, idu u krajnosti: i kad se smiju i kad plaču to rade do kraja.

“Zna se ko ovde voli da krade”

Još jedna društvena pojava se redovno veže za Rome. Kriminal se bezobrazno ističe kao prepoznatljivost Roma. Bezobrazno, jer kriminal nije ni veći ni značajniji, tek je pretjerano istaknut u odnosu na lopovluk ostatka Zemljana, ali taj ostatak voli sebe smatrati boljim i nadležnim za osude. Tako, kao i po pitanju mnogočega drugog, bezgrešna svjetina obilježava određene skupine i narode odrednicama koje želi od sebe odvojiti i sebe od njih “spasiti”.

Rome se, također, smatra glupim, neobrazovanim, a istovremeno im se daje mala ili nikakva šansa da steknu osnovna znanja koja su obaveza ostalima. Glupost i predrasude se sa roditelja tradicionalno prenose na djecu pa nije nikakva rijetkost da se druga djeca izruguju svojim drugarima Romima i smatraju ih, najblaže rečeno, drugačijima što u ovom kontekstu znači manje vrijednima, a to valjda znamo šta je.

Bez domovine

Romi po vlastitom izboru nemaju ekskluzivnu domovinu, a politika ih, sem u vrlo rijetkim slučajevima, ne interesuje. Romi nemaju svijesti o državi niti su vođeni nacionalizmom. Međusobno su uglavnom složni i nikada nisu vodili osvajačke ratove. I tu jeste srž “problema”. To je ono što smeta ostatku svijeta – činjenica da postoji neko, pa još u tolikom broju, a ne želi da osvaja, ne želi biti nalik na ostale koji žive za i od osvajanja. Romi su po tome zaista potpuno drugačiji od ostalih. Drugačiji po širini, shvatanju, ljepoti, osjećaju. Drugačiji, ali ni u kom slučaju manje vrijedni.

Ipak, izdajničke nogice će, za slavlja, veselja, baš svakom uvjerenom rasisti, zacupkati uz genijalni hop-hop-hop “Rumene jabuke”. Guza neće izdržati da se ne zanjiše uz “Čaje šukarije”. Radosti i tuge ne mogu proći bez “Osam tamburaša Janike Balaša” (Šta, i on ganci?), ili naravno čuvenih Gipsy Kingsa… Nije rijedak primjer i da se “posudi” ciganski život, način i muzika, potpiše kao autorsko djelo i na tome debelo zaradi. Na Balkanu je to prilično česta pojava. A opet kažu: “Romi su lopovi!”, “Romi su glupi!”, “Romi su niža su vrsta!”. A Romi, najveseliji i najtužniji ljudi na svijetu, koliko god mi sebi zamagljivali istinu, još jedna su žrtva nikad pobjeđenog fašizma.

Smrt fašizmu!

piše: Nermin Čengić, (protest.ba, 8. april 2010)

---

---

« nazad

---