Nestašni sin Partije
|
Ipak, niko ne može sa sigurnošću tvrditi da li će "slučaj Komšić" biti od koristi ili od štete za politički život u zemlji. S Komšićem ili bez njega, sva je prilika, na bolje dane moraćemo još dugo čekati. |
|
piše: Gojko Berić
Gojko Berić
U njegovom odlasku iz Socijaldemokratske partije BiH jedni već vide brodolom ove stranke na predstojećim oktobarskim izborima, iskreno žaleći zbog njegovog čina, dok ga drugi nemilosrdno probadaju svojim intelektualnim strelicama kao u pikado igri. Jedan ovdašnji obožavalac Milovana Đilasa, danas osamdesetogodišnjak, uvjerava me ovog utorka u Ferhadiji kako je Komšić, baš kao i Đido, morao platiti cijenu svoje popularnosti. Pomenuo je pjesmu koju je, veli, pjevala cijela Crna Gora: “Partija se zatalasa, oko Tita i Đilasa…” Podsjećajući me zašto je Đilas stradao, moj stari poznanik misli kako je i Komšićev problem bio u tome što se suprotstavio svemoćnom Vođi i počeo kukurikati prije svitanja, pa je morao završiti u političkom loncu. A to je prastari sindrom komunističkih partija. Naravno da je svako poređenje Đilasa i Komšića besmisleno, ali ovaj ulični susret prepričavam kao ilustraciju izgubljenih kriterijuma i mentalne pometnje koja je ovladala Bosnom i Hercegovinom.
Čitam u novinama kako neki inače pametni ljudi ispraćaju Komšića tako što mu savjetuju da što prije bježi iz politike i više se nikad ne vrati, te kako bi po njegovu budućnost bilo najbolje da padne u potpuni zaborav. Bio i nema ga. Za njih su Lagumdžija, Komšić i Politbiro SDP-a jedno te isto – društvo koje jedva da ima pojma o socijaldemokratiji, pa je već i sam naziv njihove partije lažan. Ovo, naravno, podrazumijeva Komšićevu brzopoteznu ostavku na položaj u Predsjedništvu BiH, gdje treba da dođe čovjek koji će “istinski predstavljati hrvatski narod”. Sve je to ilustrovano uzrujanim i podrugljivim opisom Komšićevog lika i djela, koji bi bio uvjerljiviji da nije preradikalan. Mediji su se, kao i uvijek, rasporedili navijački, u skladu sa interesnim sferama kojima pripadaju. Oni su ogledalo, ali i aktivni učesnici u bosanskom političkom Waterloou, bitki koja će vjerovatno odlučiti o odnosu i rasporedu političkih snaga na nivou države, a možda odrediti i sudbinu zemlje. Uzgred budi rečeno, da Lagumdžijin cezarizam i njegovo poimanje socijaldemokratije ugrožavaju i samu njenu ideju – na to su kolumnisti Oslobođenja, među kojima i moja malenkost, upozoravali blagovremeno, još prije nekoliko godina. Uzalud! Ispražnjena od svog autohtonog sadržaja, socijaldemokratija danas više ne stanuje ovdje.
Za razliku od radikalnih protivnika Komšićevog političkog angažmana, koji mu ne mogu oprostiti što nije izabran voljom hrvatskih birača, Zlatko Lagumdžija se potrudio da dokaže kako nije čovjek srca kamenoga. Nakon sjednice Predsjedništva SDP-a, on je pred novinarima i TV kamerama, ispraćajući svog prijatelja i druga, jedva suzdržavao emocije. Nestašnom sinu svoje partije poručio je da može računati na SDP kao organizaciju, partiju i ljude “koji će mu uvijek držati vrata otvorena”. Starijim generacijama ovo takođe zvuči poznato još iz vremena titoističkih ispraćaja grješnih partijskih drugova u političku penziju, koji su iz partijskih vrhova opadali kao jesenje lišće, kao u slučaju hrvatskih proljećara i srpskih liberala.
Željko Komšić se nije trudio da bude miljenik populističkog miljea, on je stvoren kao takav. Njegova neposrednost i jednostavnost su vrline koje ljude privlače. Ali, one imaju granicu i u privatnom životu a kamoli na visokoj političkoj funkciji. Komšić je eruptivan, brz na jeziku i često neodmjeren. Kao član državnog Predsjedništva imao je nekoliko gafova. U praktičnom smislu nastojao je da svojoj građanskoj opciji doda koji gram hrvatstva, ali je to djelovalo naivno. To nije bila opcija većine Hrvata, već Bošnjaka koji su za njega glasali. Između nepopularnosti kod prvih i popularnosti kod drugih, odabrao je one koji su ga zadužili i među kojima se osjećao prijatnije. Javno je ispoljavao neku vrstu “sarajevskog patriotizma”, koji se jako razlikuje od banjalučkog u srpskoj verziji i mostarskog u hrvatskoj. U sarajevskim kafićima prati ga glas “najvećeg političara među rajom i najvećom rajom među političarima”. To je jedna od poznatih zamki “sarajevskog duha”, uvijek spremnog da te proglasi legendom, a onda jednog dana odbaci. Svojim kapricioznim ponašanjem na sjednici Predsjedništva SDP-a u martu ove godine, kada je podnio a onda povukao ostavku na sve funkcije u stranci, Komšić je pokazao da precjenjuje svoj uticaj. Nije shvatio da popularnost nije isto što i politička moć u stranci i društvu. U pitanjima politike, od njega su, recimo, mnogo uticajniji Dodik i Lagumdžija, Tihić i Čović, čak i vjerski lideri reis Cerić i kardinal Puljić.
Kad je na izborima 2006. godine Komšić dobio prvi mandat u Predsjedništvu BiH, Ivan Lovrenović je u svom komentaru u Danima, pod provokativnim naslovom “Lakrdija Komšić”, napisao: “Komšić je tipičan predstavnik jednog političko-mentalnog sklopa, posebno u Sarajevu, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako – malo karikiram – da se ne vidi. U tome je najveći problem te opcije, istodobno i velika mana SDP-a BiH. Ta stranka jednostavno nema snage da intelektualno-politički promišlja cjelinu vlastite zemlje. Bojim se da će to biti i najveći problem Željka Komšića.” Ipak, niko ne može sa sigurnošću tvrditi da li će “slučaj Komšić” biti od koristi ili od štete za politički život u zemlji. S Komšićem ili bez njega, sva je prilika, na bolje dane moraćemo još dugo čekati.
