Nova hrvatska politika

Ivan Šarčević

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, ona samoprozvana ‘stožerna’, dakle politika HDZ-a BiH, od devedesetih do danas svediva je na jednu jedinu riječ: izdaja. ‘Budni’ Hrvati će odmah kazati kako se to može odnositi na sve. Naravno, ali ni na koga toliko koliko na onu hrvatsku politiku koja je na Judin način najprije izdala Hrvate u Bosni, prodala ih u ratu za podebljanje Hrvatske, a kasnije, najprije poričući im konstitutivnost a zatim izdajući kreševski dogovor, razbijajući male hrvatske stranke, iznova ih gura u savez ne sa srpskim narodom, nego s najopakijom srpskom politikom, onom Milorada Dodika, koja je nastavak karadžić-mladićevske politike ‘čiste zemlje’. Ta je Boban-Čovićeva politika uspjela da svaki govor o drugačijem uređenju države BiH i obični Hrvati, čak i svećenici, završavaju rečenicom: ‘Pa to Srbi neće htjeti!’ Toj je politici od početka važnije, dakle, što će učiniti srpska politika nego što hoće ona sama. S druge strane, od početka ta politika ne može prihvatiti Bošnjake kao ravnopravni politički faktor, nego ima za cilj stjerati ih u malu ‘zemljicu Bosnu’, ‘muslimanski geto’. Nikada ta politika nije ni pokušala stvarno odgovoriti na nacionalističke i unitarističke struje među Bošnjacima.

Takva se izdajnička politika, posve je logično, proširila onda na sva područja. Njezina je osnovna deviza ona najneljudskija i istodobno najtragičnija rečenica koju je Juda izgovorio religijskim i političkim moćnicima dok je izdavao prijatelja: ‘Što ćete mi dati da vam ga predam?’ Hadeze politika je, posvuda, od obrazovanja do elektroprivrede, od vrtića do župskih ureda uspostavila načelo izdajničke potkupljivosti: ‘Što ćete mi dati pa ću biti uz vas’ ili ‘Dat ćemo ti to i to da postupaš kako mi kažemo’. ‘Budni’ i ‘integralni’ Hrvati će reći da i oni drugi, dakle svi, tako rade pa je na taj realpolitički cinizam, na tu moralnu zataju, takvima uzalud bilo što odgovarati.

U sveopćoj korumpiranosti i političkom kriminalu izdajničko-potkupljiva politika postala je nešto ‘nužno’. Učinila je da se sve političare gleda kao na iste i da je moć kao vlast zaslijepila svaki diferenciraniji pogled. Grešna struktura toliko je ovladala ‘hrvatskom pameću’ da svaki kritički govor biva tumačen razbijanjem hrvatskog jedinstva ili plaćeničkom suradnjom s neprijateljima Hrvata. Dijabolička metafora ‘trećega entiteta’, onako kako je nude Dodik i Čović, samo je lažni mamac za jednakopravnost Hrvata, najlakša formula da se dovrši propali miloševićevsko-tuđmanovski plan podjele BiH, sada samo unutar države, s ciljem da se u neko dogledno vrijeme ‘ciprizira’ (E. Kazaz) i raspadne BiH, ta ‘kolonijalna tvorevina’ (Tuđman) i umjetna ‘naseobina’ (R. Vasić). To je formula daljnje neravnopravnosti za Hrvate, najmalobrojnije u ovoj državi.

Ipak, od samoga početka postoje Hrvati, manje institucije i stranke koje zastupaju suprotne stavove od izdajničke hadeze politike. Njihovo bi se djelovanje moglo opisati kao otpor politici koja prezire i razara svaku moralnost i kojoj je jedini cilj održanje na vlasti. Tako je djelovanje Hrvatskoga narodnoga vijeća od početka stalna korekcija te loše hrvatske politike. Na stranačkom planu su tu svakako HSS i NHI, usprkos svim njihovim kolebanjima. Odvajanje HDZ-a 1990, kao i njegova koalicija s HSP-om, uza sve dvoznačnosti i ostatke stare pogubne politike HDZ-a BIH, nije mali zaokret u ovdašnjoj hrvatskoj politici.

Koliko god se nekima te snage činile nejakima, one su već učinile mnogo. U odnosu na potkupljivu nacionalnu politiku ‘stožerne’ i nekih manjih hrvatskih stranaka koje se vežu uz nju, te stranke ipak nude novu hrvatsku politiku. One su oduzele monopol najlošijoj politici i omogućile su razvijanje nove političke kulture među Hrvatima i unutar cijele BiH. Iznad svega su pokazale da se treba oduprijeti autoritarno-oportunističkom političkom ponašanju koje vodi u nestabilnost zemlje, unutarnje razdore i podaničku desubjektivizaciju svojih sunarodnjaka. Ta nova hrvatska politika u BiH jedina ima budućnost samo ako ne shvati da odmah mora imati najveći uspjeh na izborima, ako i uz šikaniranje i prijetnje od svojih, pa i onih iz Crkve, svoje djelovanje usmjeri na dugoročnu odgovornost polazeći od stvarno ugroženih Hrvata i drugih građana u BiH. Nova hrvatska politika će uspjeti ako se Hrvati u BiH, osobito oni koji imaju utjecaja u svome narodu, počev od svećenika, ne dadnu zastrašiti i ne dadnu financijski ucijeniti, ako se hrvatska politička scena još više diferencira i pluralizira. Jer to će osigurati novu mogućnost da se iznova započne, da se još više dođe k sebi, da se politički počne misliti odozdo, od lokalne zajednice i njezinih interesa, a ne da se i dalje služi pogubnoj politici izdaje.

« nazad