Očevi i sinovi

U politici nije rijetkost da sinovi nasljeđuju očeve, bilo da je riječ o diktatorskim ili demokratskim režimima. U naše vrijeme najpoznatiji takav primjer je porodica Buš, koja je vladala Amerikom punih dvanaest godina.

piše: Gojko Berić

Bivši američki predsjednik Džordž Buš nije nikada ni pomislio da će njegov stariji sin ponoviti očev uspjeh u politici – ta bili su toliko različiti. Otac je bio briljantan, a sin loš student na Harvardu. Džordž Buš je bio ratni heroj u Drugom svjetskom ratu, a sin je izbjegao služenje vojske u Vijetnamu. Otac je uspio stvoriti veliku naftnu kompaniju, dok sin u poslovnom svijetu nije odmakao dalje od vođenja jednog bejzbol-kluba u Teksasu. Pa ipak je Džordž W. Buš postao predsjednik SAD-a. Analizirajući njihov psihološki profil, američki listovi su tvrdili da je Buš junior kao predsjednik bio snažno motiviran da pokaže kako je bolji od oca. Pretekao ga je u broju mandata, ali je ostao upamćen kao najgori predsjednik u američkoj istoriji. Prošle godine, kad su stvari u Iraku krenule jako loše a njegova popularnost naglo opala, zvao je oca da ga spašava.

Očevi, u pravilu, žele da ih sinovi prevaziđu. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman gajio je poseban odnos prema sinu Miroslavu i povjerio mu rukovođenje tajnim službama. Bakir Izetbegović se za očevog života nije bavio politikom, ali ako je Alija ikome do kraja vjerovao, to je bio njegov sin. Bakir je tokom rata stalno bio uz oca, s njim je išao i na mirovne pregovore. Iako je tvrdio da ga politika ne zanima, danas je potpredsjednik SDA. Miroslav Tuđman je odlučio da se na predstojećim izborima kandidira za predsjednika Hrvatske, a Bakir Izetbegović za predsjednika SDA. Osim što su sinovi poznatih očeva, među njima ne postoje neke ozbiljnije sličnosti.

U intervjuu za prošli broj Pogleda (Oslobođenje od 11. aprila), Miroslav Tuđman je izjavio kako potrebu da bude predsjednik Hrvatske shvata kao svoju “dužnost i obvezu“ i da je pritom rukovođen “moralnim i etičkim vrijednostima, bez čega se ne može živjeti i raditi u politici“. Bakir Izetbegović najavljuje svoj pojačani angažman na promjenama “i u državi i u stranci“, jer se “ovako više ne može“. Spreman je, kako kaže, da u ovoj teškoj situaciji preuzme taj teret. Koliko će rahmetli Alija pomoći sinu da preuzme kormilo najveće bošnjačke stranke, znaćemo uskoro, kao što ćemo nekoliko mjeseci kasnije saznati šta je mrtav Tuđman učinio za svog sina. Indikativno je, međutim, da obojica glorificiraju Franjinu, odnosno Alijinu politiku. Miroslav Tuđman ne samo što amnestira oca od svake krivice već propagira povratak “najboljih vrijednosti“ njegove politike. Kad je riječ o Tuđmanovom učešću u ratu za podjelu BiH, on je nedavno izjavio kako je, naprotiv, Alija Izetbegović nudio njegovom ocu zapadnu Hercegovinu, a “ovaj je to odbio“.

Tuđmanizam je vitalan i, kako je uočio poznati hrvatski novinar i publicista Danko Plevnik, živi vječno: “Tuđmana u nebo uzdižu isključivo najbogatiji i najsiromašniji. Prvi su ga iskoristili da pokradu narod, a drugi se tješe vjerom da bi ih on zaštitio od crne buržoazije samo da je poživio još koje stoljeće.” Sličnost sa obožavateljima lika i djela Alije Izetbegovića ovdje je frapantna. Ipak, tuđmanizam ima u Hrvatskoj mnogo protivnika, baš kao što među Bošnjacima nije mali broj onih koji imaju krajnje negativan odnos prema politici Alije Izetbegovića. Na petu godišnjicu njegove smrti, Bakir Izetbegović, Sulejman Tihić i Haris Silajdžić natjecali su se u veličanju Alijinih zasluga, uz geslo “Naprijed možemo jedino s Alijinom politikom“. Istina je da je Izetbegović bio za sedam kopalja iznad svojih političkih nasljednika, ali osim utopijskog panislamizma, on nije imao nikakvu stratešku političku ideju ni viziju Bosne i Hercegovine. Ili ih je odnio sa sobom u grob?

Vraćajući se politici svog oca, Miroslav Tuđman, po svemu sudeći, umanjuje svoje šanse, dok su izgledi Bakira Izetbegovića znatno veći. U njihovim stvarnim motivima da naslijede svoje očeve nema nikakve misterije. Njihovi programi, kakvi god bili, te iskazana “briga za državu i narod“, tek su sporedna stvar. Ima stotinu drugih razloga koji ljude navode da se vinu u političke vrhove, a jedan od najvažnijih, možda i najvažniji, volja je za moć. O tome je pisao Fridrih Niče: “Gdje god sam našao živo biće, našao sam i volju za moć; čak i u volji sluge našao sam volju da bude gospodar“.

Tagovi: Gojko Berić, Haris Silajdžić