Oportunizam ironije

piše: Fra Ivan Šarčević

Kad se rasula marksistička slika “totalnog čovjeka” – čovjeka proizvođača i produkta svoga rada, iz tmina povijesnih okolnosti i jazbina ljudskoga zla nahrupila je opet “revolucija s desna” (H. Freyer), u kojoj je jedini povijesni realitet narod, čovjek jedino “čovjek za naciju”, a osnovna religija patriotizam čiste krvi, čistoga jezika i očišćenoga teritorija (države). Pokazalo se opet da ništa kao strah ne upravlja ljudima te da je “potreba za sigurnošću i zaštitom dublje ukorijenjena u ljudsku egzistenciju nego što mnogi racionalisti hoće priznati” (J. Moltmann). Nacionalizam, najjednostavniji i najzamamniji izlaz iz straha, našao je, po definiciji, veliku podršku među religioznim ljudima i unov(a)čio mnoge strašljive intelektualce. Iznova se pokazalo da Dostojevski ima pravo tvrdeći da je čovjekova najveća muka što učiniti sa slobodom. Sloboda se ne može živjeti, ona se odmah poklanja i žrtvuje.

Strah je ovladao mnogim intelektualcima, koji bi prvi trebali biti ljudi slobodna duha. Mnogi su postali oportunisti. Patriotska ideologija i nacionalna strategija ugroženoga čistunstva preko noći su izrodile čitave serije kvaziintelektualaca koji si uz ime prišivaju (kupuju) titule profesora i doktora kako bi i sebe i druge uvjerili u ono u što zapravo sami sumnjaju – u moć znanja i slobodu ljudskoga uma. Oni, naime, redovito pokleknu pred moći zla, vlasti i novca.

Drugi, manji, ali ništa manje utjecajni dio intelektualaca, kako bi se spasio od totalitarnih zahtjeva kolektiviteta kojima “po rođenju” ili “po odluci” ne pripadaju, kako bi održali “lijepu dušu”, “čiste ruke”, izdvojenu poziciju, pribjegavaju (liberalnoj ili građanskoj) ironiji kojom relativiziraju sve oko sebe. To su “ljudi bez svojstava”, o kojima piše Robert Musil, koji su svugdje prisutni, žele doznati sve, koji imaju javnih ulogâ i funkcija, ali nigdje u bitnom ne zauzimaju osobni stav ni odgovornost. Njihov je karakter disperzivan, kameleonsko-sofistički prilagodljiv, ovisno u kojem su ambijentu ili u kojoj “jezičnoj familiji”. Govore i postupaju tako da se uvijek mogu skloniti u nenastanjivi, prazni prostor ironije.

Dok sve ironiziraju, oni se i samoironiziraju. Dovode do apsurda moralne i druge ljudske dileme. Prenaglašavaju nemoć ili nedostatnost uvjeta za djelovanje pred surovošću zbilje. Strah od slobode transformiraju u strategiju navodno mudroga opreza, kulturu dijaloga izokreću u nedodirljivu distancu i pasivnu toleranciju bez zdravog konflikta. Starmalim licem satiričnoga osmijeha nikoga i ništa ne prihvaćaju ozbiljno. Kritiziraju protivnike koji kao nisu dorasli pravoj intelektualnosti ili se pozivaju na opću situaciju i javno mnijenje koje istodobno još više fragmentiraju i deligitimiraju. Razvodnjavaju kriterije i obesmišljavaju nezaobilazna pitanja: što se “mora”, što se “treba” i što se “može” učiniti da se bude slobodan. Poslije njihovih ironija, na granici cinizma i nihilizam, nastupa mučnina i pitanje zašto biti čovjek, intelektualac, zašto uopće misliti, zašto raspravljati. Upravo na ovaj način takvi “humanisti” prepuštaju stvari onima koji ni trena ne dvoje što treba reći i kako treba raditi. Postaju sluge beskrupuloznih glupaka i silnika kojima je uspjeh bog, nacionalno sredstvo vladanja, sukob način egzistiranja a dominacija nad drugima ključ društvenog života.

Ti nas intelektualci “uče da svaku i malo oporiju tvrdnju odjenemo ljupkošću govora, da se ljubaznošću konvencija maskiraju stvarne drame”; uče nas da ne gledamo sve tako “crno”, “da nemamo neprijatelja, kao da je moguće biti imalo vjeran a da ne stvorimo mnogo neprijatelja” (E. Mounier). Uče nas kako je, eto, moguće sve pomiriti: i vine i nevine, i zlo i dobro… Šire po javnosti opijajući jezik prepun velikih riječi kao što su ljubav, dijalog, tolerancija… kojima uvijek izmiču stvarnost i konkretni čovjek.

Što je ironijska distanca veća, to smo ravnodušniji za bližnje i njihove probleme.

Za naše nacionalističke krajolike, oblikovane dobrim dijelom i “svetom” parolom jedinstva naroda (i vjernika), kritika vlastitoga zla, koju bi trebali činiti najprije intelektualci, ljudi slobodna duha, postala je opasna, tobožnja sablazan za male ljude jer navodno otvora nove podjele. Ironijom se međutim i dalje podržava “jedinstvena” zla vlast, mali ljudi ostavljaju u mrtvilu i nezrelosti, stvara se moralni defetizam, izjednačuju sve kritike i kritičari, zavodi besmisao u kritičnost javnosti.

Ironični intelektualci disperzivnoga karaktera uništavaju nadu u čovjekovo dostojanstvo i moć da promijeni svoju situaciju. U obranu prava navodno ugrožene slobode loših ljudi i vlastodržaca žrtvuju slobodnu riječ. Nije li posrijedi veleizdaja i duha i čovjeka? U ime oportunizma? U ime ironije kao lijeka za strah od slobode?

mart, 2010

---

---

« nazad

---