Opsjednutost podjelama
Objavi na Facebook mreži
U pitanjima od državnog interesa bosanski Srbi, čiju politiku personificira Milorad Dodik, drže u šahu Bošnjake i Hrvate, dok Bošnjaci u Federaciji to isto čine Hrvatima. Dodik pritom iritantno zloupotrebljava ekskluzivni dejtonski status Republike Srpske, a Bošnjaci izrazitu brojčanu inferiornost Hrvata
piše: Gojko Berić
Četiri godine nakon rušenja Berlinskog zida u Mostaru je tenkovskim granatama srušen znameniti Stari most. Osim što su se desila istog dana u godini, 9. novembra, ova dva događaja su, naravno, nemjerljiva i po značaju i po posljedicama, ali su oba imala svoje poruke. Padom zida uklonjeni su tamni oblaci hladnog rata, koji su više od četiri decenije lebdjeli nad Evropom. Njemačka je uskoro ujedinjena, a carstvo evropske demokratije i slobode, mada ne i blagostanja, nezaustavljivo se širilo na prostore bivše komunističke imperije. Posve suprotno značenje imalo je rušenje višestoljetnog simbola grada na Neretvi: bila je to poruka politike zasnovane na šovinističkoj mržnji, progonima, konclogorima, etničkom čišćenju i bezuvjetnim podjelama svega postojećeg.
Prošlog ponedjeljka obilježena je 20. godišnjica rušenja Berlinskog zida. Tog istog dana malobrojni Mostarci okupili su se na Starom mostu kako bi podsjetili na njegovu nasilnu smrt, jer novopodignuti most nije, niti će ikada biti onaj isti koji je tu stajao stoljećima. I dok su radosne berlinske svečanosti, od crkvenih i uličnih, do onih na najvišem političkom nivou bile okrenute budućnosti, na mostarskoj ćupriji, pompezno otvorenoj prije pet godina, sve je odisalo prošlošću. Ljudi su podigli nekadašnji Stari most zato što su to željeli i što im je to bilo u interesu. Od nove ćuprije naivno se očekivalo da će ponovo ujediniti etnički podijeljeni grad, iako to nije bio njen posao. Zvuči paradoksalno, ali ona se sve više pretvara u vlastitu suprotnost. U gradu u kojem je ama baš sve podijeljeno, ni novi most na Neretvi nije prošao bez svojatanja. “Oni imaju Međugorje, a mi imamo Stari most”, geslo je kojeg se drže bošnjačke dućandžije pod Kujundžilukom. U zapadnom dijelu grada stasala je generacija mladih Hrvata koji nekadašnji most ne pamte, a na novi još nisu kročili.
Dvije godine nakon završetka rata u mostarskom Horizontu moglo se pročitati sljedeće: “Stari most u Mostaru gradili su hrvatski majstori. Ako su ga Hrvati srušili, rušili su svoje. I ako ga bude tko obnavljao, obnavljat će ga opet hrvatski majstori, iznad svoje hrvatske rijeke, od hrvatskog kamena, povezujući svoje hrvatske obale. Mostar je bio i bit će hrvatska hercegovačka metropola, s jedne i druge strane. Kome se ne bude svidjelo živjeti u tome i takvom Mostaru, neka ga napusti. Hrvatska Hercegovina pripada Hrvatima, a ne nikakvim Azijatima.” Pred takvom i sličnom pameću, a ona je u zapadnoju Hercegovini rasprostranjenija od parcela pod najboljim duhanom, svaki je most nemoćan. Kao što je, u ovom slučaju, nemoćan i pred bošnjačkim nacionalizmom.
Most ne može ispraviti mentalne felere koje je u ljudima proizvela jedna sumanuta politika, za kojom su oni 90-ih godina prošlog vijeka masovno krenuli i koja u sofisticiranim oblicima traje do danas. Ako je Federacija BiH pukla, kao što se čulo tokom vanredne sjednice Predstavničkog doma njenog Parlamenta, pukla je zato što neostvareni, kako bošnjački, tako i hrvatski politički ciljevi odveć dugo stoje na listi čekanja. Obostrane frustracije su izraz opsjednutosti “nedovršenim podjelama”, o čemu paradigmatično svjedoči stanje duha u Mostaru, ali i u svim institucijama vlasti – lokalnim, županijskim i federalnim. Njihova slika je slika korpe pune zamišljenih bošnjačkih i hrvatskih rakova.
Borjana Krišto, predsjednica Federacije, za bošnjačke parlamentarce predstavlja “oličenje nerada”, a za hrvatske “oličenje rada”. Gospođa je, navodno, stalno na terenu, pa je zato nema u Sarajevu. Ali kako god bilo, ona je samo aktivna figura u političkoj igri nacionalnih koalicionih partnera. Ponavljajući da nikad neće podnijeti ostavku, Borjana Krišto samo ispunjava stranačku zadaću: da sa svoje moćne pozicije, kad god to može, uzvraća na preglasavanje hrvatskih ministara u federalnoj Vladi. Njeno izbjegavanje da imenuje novog ministra prostornog uređenja evidentna je stranačka opstrukcija. S druge strane, jasno je da spor oko dionice koridora 5c koja prolazi kroz Blagaj, kao i one kod Počitelja, nije stvar ovog ili onog ministra, nije čak ni stvar struke, nego je to samo jedan u nizu bošnjačko-hrvatskih političkih sporova.
Svako ko pažljivije razmotri poziciju u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi, lako će zaključiti da u pitanjima od državnog interesa bosanski Srbi, čiju politiku personificira Milorad Dodik, drže u šahu Bošnjake i Hrvate, dok Bošnjaci u Federaciji to isto čine Hrvatima. Dodik pritom iritantno zloupotrebljava ekskluzivni dejtonski status Republike Srpske, a Bošnjaci izrazitu brojčanu inferiornost Hrvata. Imajući u vidu da i misija međunarodne zajednice u Bosni sve više podsjeća na Radićevu metaforu o “guskama u magli”, ovakvo stanje može trajati još deset ili dvadeset godina. Mi, dakle, već živimo budućnost, a da toga nismo ni svjesni.
Objavi na Facebook mreži
