Pinokio za predsjednika

piše: Kemal Kurspahić

Prateći ovih dana retorički obračun republikanskih aspiranata na Bijelu kuću naišao sam na zanimljivu studiju o uticaju obilja informacija i novih medija na obaviještenost javnosti: njen zaključak je da je u vrijeme kada je dostupnost – i brzina širenja – informacija veća nego ikada obaviještenost javnosti u opadanju a ne u porastu.

Objašnjenje ovog paradoksa? Istraživači javnosti kažu kako je to posljedica “selektivne izloženosti” građana informacijama: najveći dio ljudi, naime, dobija ili čak aktivno traži prije svega informacije i mišljenja koja će potvrditi njihova uvjerenja, ono sa čime se slažu, pa tako i oni najintenzivnije “društveno povezani” – u čijoj će jutarnjoj Facebook razmjeni informacija prijatelji poslati i više stotina odabranih članaka – daleko najveći dio čine članci iz izvora koji funkcionišu na istim ideološkim uvjerenjima i predrasudama.

Otuda taj apsurd da je informacija više nego ikada a obaviještenosti ili spremnosti da se provjeravaju, sučeljavaju pa i mijenjaju mišljenja sve manje. Građanin u donošenju životnih – pa evo i izbornih – odluka ostaje zatočenikom unaprijed postavljenih ograničenja ukopavajući se u krajnosti ili konzervativnog ili liberalnog pogleda na svijet.

Razmišljam o tom paradoksu gledajući snimak debate u Beogradu između predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Liberalno-demokratske partije Srbije Čedomira Jovanovića o tome da li je Republika Srpska “nastala na genocidu” kako je to nedavno izjavio Jovanović.

Reagovanja na to sučeljavanje u bosanskim medijima pokazuju kako je teorija o “selektivnoj izloženosti” informacijama – po kojoj svako sluša samo ono što želi da čuje – mnogo drastičnija u bosanskoj nego u američkoj stvarnosti.

​​Zavisno od toga kojoj se političkoj opciji u vezi s budućnošću Bosne i Hercegovine priklanjaju, njenom obnavljanju kao multietničkog društva i države ili njenom “raspadu na sastavne dijelove” kako joj predskazuje Dodik, mediji potcrtavaju i naglašavaju one aspekte beogradske debate koji potvrđuju njihovo mišljenje i traže sagovornike ili autore koji će što vatrenije podržati ili Dodika ili Jovanovića.

Nema u njima jedne dragocjene funkcije koju obavljaju mediji u razvijenim demokratijama, provjere fakata ili istinomjera onoga što je javno izrečeno, kako to recimo čini Washington Post s rubrikom u kojoj nakon značajnijih javnih iskaza od predsjednika do predsjedničkih kandidata citira njihove kontroverzne izjave i onda provjerava njihovu faktografsku utemeljenost. Za malu laž, list dodjeljuje jednog Pinokija, za veliku – do četiri.

U odsustvu tog korektiva u vidu autoritativne javne kritike onoga što je izrečeno iz striktno faktografske perspektive, balkanski politički prvaci nastavljaju da uživaju slobodu da bez i najmanjeg poštovanja za činjenice i za javnost suvereno prekrajaju i tumače noviju i dalju prošlost onako kako odgovara njihovom političkom projektu.

Dodik je tako u debati s Jovanovićem, bez bojazni da će ga ijedan medij u njegovom entitetu, a u odsustvu tradicije provjere fakata i u Sarajevu ili Beogradu, nagraditi nekom vrstom balkanskih Pinokija za velike i male laži, mogao vlastitu poziciju kako “Republika Srpska nije nastala na genocidu” dokazivati i izjavama koje ne bi izdržale ni najpovršniji test istinitosti.

Da ukažemo na samo neke od njih.

Prvo: tvrdnja kako je Republika Srpska osnovana potkraj 1991. a proglašena 9. januara 1992. godine dok Bosna i Hercegovina nije postojala do Dejtona i tek je tamo napravljena.

Takva izjava je činjenično i istorijski netačna a politički neodgovorna. Proglašenje Republike Srpske nije imalo bilo kakvu međunarodnu verifikaciju ni legitimitet a poklapajući i teritorije s muslimanskim većinskim stanovništvom – kako bi geografski predstavljala cjelinu sa Srbijom i “srpskim teritorijama” u Hrvatskoj – bila je politički poziv na obespravljivanje, progon pa i uništenje drugih.

Za razliku od tog samovoljnog čina, Bosna i Hercegovina je međunarodni legitimitet stekla ispunjavajući uslove evropske Badinterove komisije kao jedna od šest jugoslovenskih republika i u aprilu 1992. priznata je i od zemalja Evropske Unije, i Sjedinjenih Država i Ujedinjenih nacija tako da na pregovorima u Dejtonu Bosna i Hercegovina jeste a Republika Srpska nije imala međunarodnopravni subjektivitet.

Drugo: insistiranje tokom debate kako Srebrenica nije samo “ono što se događalo” u julu 1995. nego da je prije toga u napadimna iz “zaštićene zone” pobijeno 3.500 Srba nije tek nastojanje da se relativizira i poriče međunarodnopravno potvrđeni genocidni karakter zločina u Srebrenici nego je i krajnje neodgovorno igranje i sa srpskim žrtvama rata uskraćujući im – svakom pojedinačno – dužno poštovanje.

Tvrdnja o “3.500 Srba ubijenih oko Srebrenice”, naime, nema pokriće ni u jednom relevantnom istraživanju događaja u ratnoj Bosni i Hercegovini i ni u jednom popisu ratnih žrtava.

Treće: nastojanje da se početak rata veže za napade na kolone JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i u Tuzli zanemaruje činjenicu da je JNA, naoružavajući i obučavajući srpske paravojne snage, sravnjujući selo Ravno u Hercegovini i učestvujući u prvim napadima na Bijeljinu i Zvornik u aprilu 1992, u vrijeme napada na te kolone bila neprijateljska vojska u međunarodno priznatoj državi i zato više međunarodnih sudova nije prihvatilo zahtjev za krivično gonjenje u tim slučajevima.

---

---

« nazad

---