Povratak Filipa Latinovicza (3)

Miroslav Krleža

Sunce se već probilo kroz krošnje lipa i dudova, kada se Filip vratio niz Fratarsku ulicu. Trafika je bila otvorena i on se našao pred pultom; ono neugodno bradato lice nalilo mu je njegovu šljivovicu mrko i sumnjičavo, promatrajući ispod oka tog blijedog stranca, koji se već za rana jutra vuče pod tuđim prozorima. Popio je šljivovicu, i još jednu, zapalio cigaretu i sjeo na visoku praznu bačvu, upijajući u sebe čitav taj slap starih i tako dobro poznatih mirisa.

- Oni davni, isti, nepromijenjeni mirisi! Čitava ta mala prizemna soba obavijena je tananom horizontalom dima, što se povija oko predmeta i ormara i slamnatog stalka sa žemljama, kao koprena: iz svega struji oštar i osjetljivo vlažan vonj duhana, koji je tu natopio čitav prostor svojim mirisnim prostrujivanjem. Miris cigara, miris starih vaserica, kiselkasti miris crnog kruha, šljivovice, petrolejke i prostog bagoša u ružičastim paketima na posljednjoj dasci stelaže! I lovačka kobasa visi još uvijek na onom istom čavlu na vanjskoj dasci staklenog ormara, sa šupertlima i lojanicama! Promatrajući te stare i tako intimno poznate stvari Filip je pomirisao svoje prste, neće li na njima osjetiti miris mokre dječje spužvice i čuti škripu pisaljke, što se teško i nezgrapno miče po vlažnoj plosi pločice. Tu, odmah uz pult pred staklenim ormarom pokraj slamnatoga stalka za žemlje bila je od zida do zida prevješena crvenkasta zavjesa, što se pomicala preko limene štange na bakrenim kolutićima i tako dijelila sobu na dva dijela: na samu trafiku i na prostor odvojen zavjesom, gdje je Filip učio da piše svoja prva slova, a ogromna dječja sjena padala je preko zavjese i puzala preko stropa kao neman.

Sada nije bilo nikakve zavjese, ali stari naslonjač, nekada presvučen crnom kožom, još je uvijek stajao tamo prislonjen naslonom o stijenu, prebačen gnjilim smrdljivim gunjem kao stari konj. Već mu je onda, prije trideset godina, provirivala utroba, ispunjena gurtama, perastim kolutima i čupercima suhe, oštre, bodljikavo morske trave, a danas je to samo gnjili kostur jednog naslonjača, ispunjen krpama i pokriven gunjem. I onaj stari, olupljeni, politirani stol je još tu! S ladicom tog starog oguljenog stola igrao se Filip punih sedam godina. Otvoriti ladicu tog crvljivog i pod politurom tako tajnovito živog stola (punog nevidljivog micanja) bilo je strogo zabranjeno. Ali ta ladica bila je tako silna i tako se neobično teško otvarala, kao tajanstvena vrata, a u polutmini tog mračnog prostora blistao je oštar, goli nabrušeni kuhinjski nož, te promatrajući onu blistavu solingensku oštricu Filip je imao osjećaj kao da je prestupio prag paučinaste, mračne, sredovječne oružarnice. Zapeo bi mu dah i čulo se srce kako mu bije u grlu od strave, da ga ne bi čula mama prijeko iz trafike, i da mu ne bi tako u jednu jedinu sekundu propao napor polaganog i nečujnog pomicanja ladice što bi često znalo da traje i više od pola sata, s napetim dahom i uznemirenim, treperećim prstima.

Sve je stajalo u tom vlažnom grobu na svome mjestu, samo jedne stvari nije bilo: staroga paravana! Bio je to starinski, engleski peterokrilni paravan, s okvirima od crvenog mahagonija, ali mu je svila potpuno sagnjila pak je netko preko draperije prelijepio stare ocalne otiske i litografije iz ilustrovanih listova: engleske kraljeve s Marija-Stuart okovratnicima, gole ropkinje, sokolare, konjanike, grofove, grofice, lovce, jelene i generale. Crnci i crnačke luke: daleke plohe plitkog mora što se kotrlja preko žala pjenušavim zelenim talasima, a tu je jarbol, na jarbolu vijori zastava na vjetru, a Filip ima tropsku bijelu kacigu i hrabro gazi preko zelenog Konga s povorkom robova; prašuma diše i čuju se majmuni kako viču po granama. Vani je zima. Dvostruka telefonska žica ispružila se preko ceste ispod starog, mahovinom obraslog krova na drugu stranu ulice, i puna je teškog, mokrog snijega što pada u lisnatim pahuljama jednolično i neprekidno. Jedna je ptica dodirnula lepetom svog toplop krila žicu i mokar snijeg stresao se sa žice.

Snijeg pada i to se vidi kroz nezavješeni gornji dio staklenih vrata i čitava trafika plovi okomito kao gondola zrakoplova, trafika sa svojim mračnim mirisima, cigarama, zavjesama i starim naslonjačem diže se okomito u vis i leti, a paravan pred divanom raste u nadstvarne dimenzije. Pred Ladysmithom grme topovi. Suklja oganj iz željeznih ždrijela i miriše barut: jedna se šesteroprežna baterija napela iz sve snage da ispne težak top na postav; dlakava stegna konjska, krvare ranjene butine, uznemirene crne repine, raskrvavljene nozdrve, fijuk bičeva i stravične maske konjanika u odsjaju zadimljene topovske grmljavine: opsada Ladysmitha, general De Wett sa svojom pratnjom na ogromnom crnom pastuhu promatrala opsadu Ladysmitha, a vani pada mokar snijeg, zvone negdje na dnu ulice saonice.

Filip, omotan starim vunenim pledom, tako da mu rese padaju preko koljena kao pravome putniku, putuje na svojoj stolici i gleda one grofovske konjušnike, sokolare, kneginje i kraljeve, gleda sablasti u oklopima kako gasnu u polutmini sutonjoj. Od vremena na vrijeme zvonce na vratima trafike; otresanje snijega sa čizama kakvog foringaša, koji kupuje vasericu i pije svoj fraklić droždenke, ili je netko skočio po jednu virdiniju za gospodina doktora; miris duhana, rakije, a iznad glave malog, baroknog crnca s bijelim turbanom potitrava modrikasti plamičac za cigare, ako baš tko od poglavite gospode želi da odmah pripali cigaru, kao stalna konta gospe Regine, trafikantice na uglu Fratarske ulice. Te slike sa sivog starinskog paravana, to su zapravo bile jedine prave slike, što ih je ikada doživio u svom životu.

Slikajući poslije i sam i pišući mnogo o slikarstvu, Filip je mnogo toga napisao i pročitao o problemima slikarske tehnike, ali ipak, on je uvijek nejasno, duboko negdje u nepoznatome sebi osjećao, kako bi slike, kada bi doista bile prave, žive slike, trebale da govore bar tako glasno kao što su njemu govorile one sive, poderane krpe u ovim sumracima, tu, u ovoj smrdljivoj sobi. Ni na jednoj slici nikada više nije umro nitko tako tragično kao Przemyslaw, kralj poljski s lavljim grbom na grudima od oklopa, tu u ovoj trafici, u žućkastom i čađavom osvjetljenju petrolejske svjetiljke. Tigarske kretnje u poskoku, čudna ljepota brončanih, crnačkih leđa ronilaca bisera, nakostriješena lavlja griva, burske baterije pred Ladysmithom, maršali, konji, divne mlade žene, čitav taj uzbuđeni san ključao je tu na ovom španskom zidu kao zelenkasti otrov u čarobnjakovoj retorti, i s tim gledanjem spram unutra, s tim neprekidnim snatrenjem u sebi i o sebi, tu je počela njegova tako kobna izolacija od svake stvarnosti. Tu se je odbio od životne neposrednosti još davno, odmah na početku, i trideset godina goni se za tom životnom neposrednošću, a još je nije stigao.

Stala su kola pred trafikom. Ušao je kočijaš po fraklić rakije, i taj hrapavi glas, težak bat kočijaševih čizama, to je trglo Filipa i on se uznemirio, kao da ga je netko probudio. Vani je blistalo vedro travanjsko jutro, lajali su psi i čuo se kokot preko ulice kako kukuriče veselo i izazovno. Platio je svoju šljivovicu i zaputio se spram šetališta pod bedemom stare tvrđave, osjećajući toplinu sunca i vonj vlažnog dima u nosnicama.

1. dio | 2. dio | 3. dio | 4. dio | 5. dio | 6. dio | 7. dio | 8. dio | 9. dio | 10. dio | 11. dio | 12. dio | 13. dio

« nazad