Povratak Filipa Latinovicza (8)

Miroslav Krleža

Prošli su kroz kravodersku graju jutarnju: sirov i oštar vonj amonijaka iz gnojnica i staja, mukanje krava i tapkanje goveđih papaka po mokroj cesti, gakanje gusaka po dvorištima, škripa vrata rakijašnice, gdje se pomolila nečija bucmasta, salovrata tikva s lulom i šubarom, da vidi, tko se to provezao kroz Kravoder? Za one svinjske, zapečene oči, svakako događaj neobičan: na jednom fijakeru nekakav stranac s koferima.

“Agent ili novi kotarski pristav u Jalžabetu? A možda i kakva uhoda? Ima sad svakog vraga po svijetu!” Po oknima crvenile se paprike još prošlogodišnje, u mrežama na kolcima po plotovima sušio se sir, pijevci su kukurikali i koke stravično pretrčavale preko ceste, ispred kotača i između kopita, bilo je vlažno, rosno jutro, a kroz jutarnje oblake sve se jače probijalo toplo travanjsko sunce. Jedno crno ždrijebe, s gustom, valovitom, uznemirenom grivom i lijepim oblim vratom njištalo je veselo trčeći uz Jožinu kobilu, pa se kod ledine odbilo od kola i u otvorenoj suludoj trci udarilo spram zdenca, gdje su momci napajali konje. U koritima ljeskala se voda, čulo se drveno udaranje kablića, metež ljudskih glasova, graja i galop crnog ždrebeta u oblaku prašine, sve je to bilo radosno i puno pokreta, veselo, pomično.

Na kraju sela susreli su dvije opatice. “Hu, vrag ih dal i stvoril” prihvatio se Joža Podravec za svoj gumb na lajbeku, – “ovih nam baš ni trebalo!”

Svaka od časnih sestara nosila je po jednu korpu punu jaja i sastavši tu nekakvog gospodina u kočiji, obadvije su pozdravile predano i preponizno, jer je to eventualno nepoznati predstavnik vlasti, a pred vlastima dobro je pokloniti se iz vlastite inicijative. Crkva već dvije hiljade godina nosi ovako pune korpe jaja, a od onda se je mnogo vlasti izmijenilo i po gradovima i po provincijalnim kočijama. Ta politika malih učtivosti nikada ne može škoditi.

Te dvije mračne žene s odsjajem sunca na svojim štirkanim kukmama, u svom toledskom kostimu, opet su uznemirile u Filipu njegove slike o paralelizmu zbivanja: ove dvije opatice, sa svojim suknjama i čislima i bizarnim bijelim kukmama, kao dvije čudne, nadnaravne papige, iskrsle su tu preda nj kao dva mračna simbola iz ovog kravoderskog blata. Stoljeća mogu da žive jedno uz drugo stoljećima, kao dvije strane rase u kavezu: majmuni i papige! Vuku se ove crne žene po blatnim kolibama, kradu marvogojcima i kočijašima pune korpe jaja i vuku ih preko dalekih cesta u svoje mravinjake. Tu leži pethiljadugodišnja blatna Panonija, svinje rokću po njoj, konji ržu, a ove antipatične papige kradu Panoncima jaja kao kune, a svaka ima svog viteza i sveca u oklopu kao patrona i nebeskog ljubavnika! Svjetovi, jedan pokraj drugog na nepremostive daljine. On, bezbožna, zapadnjačka, uznemirena bluna, nervčik i dekadent, na kolima Jože Podravca u Kravoderu, a jutro je i proljeće je, i sve se miče, i cvate i pupa, sve se kreće kao ovaj točak što škripi pod njim i gazi novi kolosjek, valjajući se preko tolikih tragova i stopala na cesti, kojom su već bezbrojne gomile nestale u maglama. A sve je zapravo besmislen kaos!

Kao zvuk gole, srebrne sjekire, kao odjek parne pile, u sjajnoj metalnoj vrtnji oštrobride kružnice, koja u višoj, nadstvarnoj vibraciji našega vremena kao britva siječe i stvari i pojmove, trepereći u svijetlom glasu visokog uzvika, kao “a” u štimgabelu, drsko, pobjedonosno zazvonio je visoko nad Filipovom glavom odzvuk elise i prosuo se kao odjek trube nebeske! Dva svijeta: London-Bagdad-Bombay u tri dana, i kravoderska rakijašnica s opatičkim korpama punima jaja! Panonsko blato i civilizacija koja dolazi!

Iznad ovih svinjarskih koliba i dudova srebrna aluminijska gitara, s napetim, platnetim krilima, leteće glazbalo iznad Jože Podravčevog fijakera s vrećama i Filipovim koferima. Iznad svega statičnoga i uz blago privezanog, nepomičnog, ogromni modri krugovi svjetlosti, sunca i vedrine! Iznad krovova i krošnja i gromovoda i tornjeva i taljiga, što se vuku kao puž po blatu, škripe pretpotopno, a ne miču se s mjesta, – sunčana, divna munja! I tako gledajući u onaj blistavi metalni sjaj, što se micao iznad parcela kao potez srebrnom kredom preko nebeske ploče, Filipu je došlo da uzme rubac i da mahne letećem stroju na pozdrav! Da mu se javi, kao brodolomac bijeloj sunčanoj lađi, što matematski sigurno plovi u jednu blistavu luku preko sveg tog močvarnog i mračnog blata današnje stvarnosti.

1. dio | 2. dio | 3. dio | 4. dio | 5. dio | 6. dio | 7. dio | 8. dio | 9. dio | 10. dio | 11. dio | 12. dio | 13. dio

« nazad