Praske za datule, tovare za kamile

Hello people of Bosnia

Predizborje je već počelo, kako to obično bude, i prije nego se raspisaše izbori. Konačno je malkice opao interes za 20-godišnjom prevarom, i vratilo se na brigu svagdašnju. Malu pometnju su izazvale stolice, al’ već je to stavljeno ad acta, uzeo je ko je uzeo, plakao je ko je plakao, smijao se ko se uvijek smije, kupljeno, prodato, svaka igra svaka ne dobija. Dogodine će se pozivati na skromniju feštu. Niti je okruglo, niti se moramo peglati sa CNN-om i olinjalim novinarima-povratnicima na mjesto zločina. Kokad, ovdje imamo vedetu do vedete, sve velika novinarska imena koja, ako ne mogu napraviti svoju televiziju, onda bi se prodala pod visokotiražnim uslovima. A nema se. Kriza. Potkrade se još ponekom dobacivanje video-klipa gdje Bildt ispada zadnji pizdun pa ne zna gdje bi, a iz kože ne može, jer s jedne strane stolice, s druge Florens, glavna u raji. A raja joj aplaudira, to Florens. Raja joj se klanja, to Florens. A kad joj Bildt sutra smjesti raja će joj sugerisati da šta je drugo očekivala.

Iako je izgledno, još se nije sasvim načisto ko se kome priklanja nadolazeće jeseni. Još se vjeruje da bi prijatelji Karla Bildta, koji se haman rasplakaše nad stolicama, mogli doći pameti (podsjećam, sve se dešava 20 godina nakon totalnog gubitka pameti). U to ime glavni besmrtni drug odletio je do Kuvajta kako bi dogovorio skori “tržišni rat s Hrvatskom”. Zamijenićemo praske za datule, a tovare za kamile. Sve će da pršti od blagostanja, znanja-nemanja, crven-obraza i još jednog poraza. U neprekidnom nizu.

Kad sumiraš, ovaj trokut ima američku “neupitnu podršku”, tursko “vjekovno majčinstvo”, još da se Rusi i Kinezi dogovore pa nam ga i zvanično zabiju do balčaka, ne znam šta se čeka, jer ovdje se ne vidi nikakva samosvjesna snaga kojoj bi se dalo nadati da osvjesti i povrati pokradeno, porušeno, prekrojeno. Nema valjane alternative. Ono što se želi pokazati alternativom još je jedna ubleha, vjerovatno najgora ubleha do sad.

Ovom ‘običnom svijetu’ se serviraju partizani i handžar divizije kako bi zaboravio na stolice koje se nisu ni desile, a pod velom tajne misterioznog uzleta ‘utemeljitelj’ i skori predsjednik svih bošnjaka koji redovno plaćaju dnevnu štampu, povede se na prvi let svojim ‘po zakonu’ zarađenim avionom. Ja sam tako čitao, pa ako su mene lagali, ja vas sigurno nisam. Malo se tu koske kuckaju.

Nemojte ni sumnjati da Srebrenica već uveliko nije u ustima aktuelnih pretendenata na “zlatne kašike” svih vjera i nacija. Ujedinjuju se već jedni protiv drugih, u koaliciji s trećima, a drugi trećima “nisu odavle” pa ih ne interesuje osim ako drugima protiv prvih trebaju pružiti ruku koja će biti izmaknuta čim treći zapucaju. Čim masovnije zapucaju. Puca se ovdje, nije nikad ni prestalo. Gine se lagano i neprekidno. Više namjerno nego slučajno, ako slučajnosti uopšte i ima. Samo se štrihiraju životi, odRIPuje se komentar, i idemo dalje. Friško je da se po krsnim slavama zvaničnici opština rokaju, a njihovi pokušaji ubistva se evidentiraju kao nesretan slučaj. Znate onu “iz mog sela”, da kad ti neko nije po volji, samo ga pozoveš u lov, na nesretan slučaj.

Gdje god se okreneš donji smo. I kad se tuca i kad se puca, nas metnu podase i vitlaju dok ima municije. A nismo ni za šta drugo, ovakvi oguglali veseljaci. Debelo navikli na to da smo niko i ništa i da nikad nećemo biti iko i išta, da nema ko da nam kaže i pokaže da smo nešto drugo osim niko i ništa. Svi ti vajni intelektualci koji od drugih traže suštinu, a ni sami je ne mogu pronaći, ne nude nadu da bi šta moglo biti od nas, a ono što se da vidjeti među stvarnim i samoproglašenim mudracima današnjice, barem je porazno. Da sad ne crnim tvrdnjama kako je izgubljeno nekih pet generacija dok ponovo ne sazri svijest o zajedništvu, ljudskosti i jedinstvenosti, mnjenju koje drži do sebe i koje, ne samo prigodno, kritički utiče na promjene. Neću to reći, ni napisati, iako bi neko mogao tvrditi da baš to želim reći.

Sve je nekako postalo isprazno i već viđeno. Pojedinac je svoju boljku prepustio društvu koje ne postoji. Odnosno, postoji al’ nije čemu, pa sad takvo kakvo je, društvo u neizlječivoj depresiji palaca bez tri čiste u odnosu prema sebi. Ni uputstvo se još nije savladalo, a oni bi da bistre paralelne svjetove. Tu se već da pomalo i nasmiješiti. Osim toga je sve drugo potpuno neinteresantno za iskreno uzimanje u obzir. Previše providne igre su postale da bi nekog bitno zarezivala priča o pobijenim bošnjacima koji nemaju druge zemlje osim ove, ugroženim srbima koji imaju cijeli svijet al’ im ovaj trokut nešto zapade za oko, i hrvatima koji još nisu sigurni je l’ im dobro ovdje odakle su ili ondje odakle su isto tako.

Dakle, ispraznili smo se. Generalno. Ako se natjerate pratiti dešavanja shvatite vrlo brzo, minute su u pitanju, da je ispuhala ćuna i da se baš i nema nekog pametnog pristupa. Sva tri nacionalna prdeža su u ćorsokaku, nacionalistički marketing više ne funkcioniše, ljudima jeste došlo iz guzice u glavu da nemaju, a mogu imati kao što su nekad imali. Sve je svedeno na datumske odrednice, pa u nedostatku čuvenih “od prvog do prvog”, jer nema svako pos’o, a i ko ima nije mu baš redovna plata, a ako i jeste u inat nije prvog… šta da se radi nego – čuvaj pos’o kakav god je, zauzmi busiju, nadaj se najboljem i pokušaj što više da se smiješ, što manje da plačeš. Uto će i Prvi maj, a onda, da parafraziram jednu komentatoricu s fejsbuka – “predlažem 500 hiljada stolica odavde do vječnosti, za sve nezaposlene, a žive.”

« nazad