Prijedor u nekoj čudnoj tišini
|
Izborna je godina i načelnik Pavić, osim što udara na slobodu govora, okupljanja, te temelje savremene demokratije ali i na ljudska prava, očito kupi i predizborne poene, bacajući u pozadinu stvarni problem Prijedora, a to je gotovo 18 hiljada nezaposlenih mladih ljudi. |
|
Omarska devedesetih godina 20. vijeka
Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Barem što se tiče haškog suda, “prijedorski slučaj” je poprilično jasan domaćoj i svjetskoj javnosti. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je u periodu od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5209 građana Prijedora, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.
Haški tribunal je proveo najobimniju istragu po pitanju dešavanja za vrijeme proteklog rata u Prijedoru. Donesene su brojne presude licima odgovornim za progone i zločine protiv čovječnosti u ovoj opštini.
Spomenimo samo “najpoznatije slučajeve”: Miroslav Kvočka osuđen je na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u logoru Omarska kod Prijedora. Od 2005. godine, Kvočka se nalazi na slobodi. Željko Mejakić nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom zavodu u Foči zbog ratnih zločina počinjenih u pomenutom logoru. Darko Mrđa priznao je 2003.godine krivicu za ubistva civila (od kojih su svi sa teritorije opštine Prijedor) na Korićanskim stijenama, te je osuđen od strane Haškog tribunala na 17 godina. Najveću kaznu dobio je bivši predsjednik opštine i kriznog štaba Prijedora Milomir Stakić, u trajanju od četrdeset godina, zbog zločina progona, istrebljenja, ubistva i deportacije prijedorskih nesrba, počinjenih od aprila do septembra 1992. godine.
Prijedor – sadašnjost obilježavanja stradanja
U samom Prijedoru teško da se može naći zajednički nazivnik za “događaje iz prethodnog rata”. Ove godine, obilježavanje godišnjice stradanja bošnjačkog naroda u prijedorskoj opštini pod velikim je upitnikom, jer su lokalne vlasti, na čelu sa načelnikom opštine Prijedor Markom Pavićem, odlučile da zabrane aktivnosti bošnjačkih udruženja žrtava zbog, kako je navedeno u zvaničnom obraćanju, upotrebe riječi “genocid” u nazivu manifestacije.
Dokument kojim se ZABRANJUJE obilježavanje 20. godine od zločina u Prijedoru
Svake godine, prijedorski Bošnjaci obilježavaju stradanje svojih sugrađana nizom manifestacija, uz podršku predstavnika lokalnih vlasti, koji su, po protokolu, prisustvovali organizovanim komemoracijama stradalih Bošnjaka. Ove godine, prvi put se oficijalno spominje riječ genocid u nazivu manifestacije.
Nakon što je objelodanjen naziv manifestacije, načelnik opštine Prijedor Marko Pavić pozvao je na sastanak predstavnike Odbora od kojih je zatražio da se riječ “genocid” ne koristi u nazivu. On je kategorično izjavio da neće podržati manifestaciju, odnosno da neće dozvoliti njeno održavanje pod tim imenom. Naglasio je da to od njega traže i srpske boračke organizacije. S obzirom na novonastalu situaciju, Odbor organizacija sazvao je sastanak sa predstavnicima bošnjačkih političkih partija, odnosno sa odbornicima u Skupštini Opštine Prijedor, te sa predsjednicima stranaka, kao i predstavnicima dva medžlisa Islamske zajednice i nevladinih organizacija koje nisu u sastavu Odbora.
Sastanak je održan u Kozarcu koncem aprila kada je jedan dio prisutnih podržao naziv manifestacije, dok su ostali iznijeli prijedlog da se naziv promijeni, te da se nađe adekvatan termin “kojim se neće ublažiti tragedija nesrpskog stanovništva Prijedora u ljeto 1992.godine”. Neki od predloženih termina su: “najstrašniji zločin” “etničko čišćenje”, “progon” i slično.
Zahtjev za promjenu naziva podržali su i bošnjački odbornici u SO Prijedor, ali i ostali predstavnici političkih partija. Odbornici su svoj zajednički stav o izbacivanju riječi genocid obrazložili time što do sada nema niti jedne presude za genocid na području Prijedora.
Prema mišljenju Zinaide Hošić, delegata bošnjačkog naroda u Vijeću narodu RS iz Prijedora, stav bošnjačkih političara da se naziv manifestacije promijeni iznesen je jer “su prije svega legalisti”, ali i zbog “suživota i povjerenja koje nastoje izgraditi, a da se situacija dodatno ne zakomplikuje”.
Ipak, lični osjećaji su nešto potpuno drugo. Hošićeva razdvaja lična osjećanja žrtava kvalifikacije samog zločina u Prijedoru.
“Mi Bošnjaci koji smo živjeli u Prijedoru i koji smo preživjeli sve te strahote, dobro znamo šta se to dogodilo u Prijedoru. Za nas to jeste genocid i nezapamćeno etničko čišćenje kakvo Prijedor ne pamti u svojoj istoriji. Međutim, pošto smo legalisti i pošto ne postoji niti jedna međunarodna presuda niti jednom osuđenom pripadniku srpske nacionalnosti iz opštine Prijedor, a ima ih, mislim, 28 osuđenih. Optužnice su postojale, ali ne i presude. Mi smo smatrali da taj naziv ( “genocid” ), koji je toliko zasmetao opštini Prijedor, treba da se promijeni.”
Omarska 1992
Hošićeva je na kraju rekla da su bošnjački političari ipak predomislili te podržali Organizacioni odbor jer političke stranke, zakonodavna i izvršna vlast u Opštini Prijedor ne treba da se miješaju u rad nevladinog sektora. To su zvanično prenijeli i načelniku Opštine Marku Paviću.
”To su udruženja koja su registrovana u RS i sam im naziv kaže da su oni nevladine organizacije i da treba da ih pustimo da dostojanstveno obilježe, a sam naziv nije toliko bitan. Da li će to biti genocid, etničko čišćenje, stradanja ili kako već drugo, to je na njima da odluče. Organizacioni odbor nas nije htio poslušati, ostavili su taj naziv ali smo mi ipak stali uz naša udruženja”, kaže za BUKU Hošićeva.
Obilježavanja
Izvršna vlast, preko svojih organa bezbjednosti, ipak je djelovala. Policija Republike Srpske zabranila je protekle sedmice prvi javni performans planiran u znak sjećanja na stradanje 266 žena u Prijedoru. Naime, u tom performansu bila je planirana postavka instalacije sa 266 vreća koje se koriste na ekshumacijama. U obrazloženju stoji, između ostalog, kako bi instalacija mogla podstaći na nasilje među pripadnicima različitih etničkih grupa.
Također je 9- og maja bivšim logorašima iz Prijedora i članovima porodica ubijenih u logoru Omarska zabranjena posjeta i ulazak u krug rudnika Omarska. Bivšim logorašima je uprava kompanija Mittal i Novih rudnika Ljubija zabranile ulazak u krug rudnika Omarska.
S druge strane, manifestacija-posjeta mjestu bivšeg logora u Trnopolju ovog vikenda prošla je bez reagovanja od strane vlasti. Logor Trnopolje formiran je 26.maja 1992. godine. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih muškaraca, žena i djece. Nema tačnih podataka koliko je ubijeno logoraša (pretpostavlja se da je ubijeno više od 300 ljudi), ali je izvjesno da je iz tog logora 21. avgusta izvedeno oko 200 ljudi, koji su zatim likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.
U Kozarcu je obilježeno 20 godina od napada srpskih snaga i razaranja Kozarca i susjednih naselja polaganjem cvijeća ispred spomen obilježja.
Genocid- uvijek prejaka riječ?
Članovi Odbora za obilježavanje 20. godišnjice ubijanja civila, formiranja logora, progona i deportacije nesrpskog stanovništva iz Prijedora poručili su prošle sedmice u Sarajevu da je u Prijedoru počinjen genocid.
Miroslav Kvočka je osuđen za zločine u Omarskoj
On je kazao kako riječ genocid nije zakonom zabranjena, te da će u skladu sa zakonskim mogućnostima obilježiti stradanje Bošnjaka.
Sa druge strane, načelnik opštine Prijedor Marko Pavić istakao je kako se protivi održavanju svake manifestacije koja u svom nazivu ima riječ genocid. Načelnik opštine je izjavio medijima kako mu nije jasno zašto se Prijedor želi proglasiti genocidnim, a bez zvanične presude suda.
“Pozivam Bošnjake u Prijedoru, gdje smo načinili ogroman napredak, da se kanu ovih kvaziideologa i da se vratimo životu u Prijedoru i realizaciji naših programa za budućnost.”
Pavić je rekao da se klanja svakoj žrtvi koja je stradala, te da mu je jako žao svake žrtve.
”Zato sam uvijek molio, dajte da ne zaboravimo šta se desilo, ali opraštajmo da bi mogli ići dalje”, rekao je načelnik opštine Prijedor.
Udruženja žrtava iz Prijedora ovih su dana pokrenuli kampanju “Zaustavimo negiranje genocida”. Ova kampanja je globalni poziv na solidarnost sa žrtvama masovnih zločina u ovom gradu i širom svijeta, kojima se uskraćuje pravo na sjećanje.
Zdravka Karlica, predsjednica prijedorske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS, kaže za BUKU kako je zabranjeno obilježavanje stradalih na onaj način na koji su Bošnjaci željeli da se to organizuje.
”Devetnaest godina se nije pričalo o tome, a sad oni obilježavaju 20 godina od genocida. Do sada se sve moglo normalno obilježiti. Jako me čudi da su bošnjačke organzacije na takav način željele da obilježe stradanja u Prijedoru, koji je zaista otvorenog srca i sve povratnike tretira jednako kao sve ostale građane. Tu ima neko ko želi da od Prijedora napravi nešto što on to nije”, rekla je Karlica.
Karlica napominje da su predstavnici njene organizacije, kao i sam načelnik, odlazili na obilježavanja stradanja – i u Kozarac i u druga mjesta, te da ne zna “ko je ih je to nagovorio”.
Ona smatra da je potrebno da se sve žrtve poštuju, jer ako “žalim svoju žrtvu, onda ne mogu da ne žalim tuđu žrtvu”. “U Prijedoru su prve žrtve bili Srbi”, dodaje Karlica, “i nikad nisam doživjela da neko žali za njima”.
”Uvijek sam spominjala da jednako plaču majke, bez obzira kako se zvale, a koje su izgubile svoje sinove. U Prijedoru se jeste desio ratni zločin i to niko ne spori, i niko nije stao iza onih koji su odgovarali, ali neko treba da odgovara za prve srpske žrtve u Prijedoru”, kaže za portal BUKA Zdravka Karlica.
Rezak Hukanović, direktor televizije NTV 101, kaže za BUKU kako se ne može jednom narodu, ni dekretima ni policijom, uskratiti da obilježi dane svog stradanja, a pogotovu ne od strane onih koji su prouzročili ta stradanja.
Prijedor, grad zabranjenog sjećanja
Stanovnik Prijedora, sa kojim smo razgovarali a koji je želio ostati anoniman kazao nam je kako su se u Prijedoru frustracije usijale na okruglu godišnjicu koja se poklopila s Pavićevom nervozom pred izbore i užasnim osjećanjem ljudi koji su prošli logore da su sve preživjeli uzalud, da ne vide ni suosjećanje niti kajanje svojih mučitelja te da je Prijedor u nekoj čudnoj tišini.
Sudbin Musić iz Udruženja logoraša “Prijedor 92” kaže kako je, kao aktivista jednog od 8 udruženja organizatora 20 godišnjice stradanja u Prijedore, svoje kolege “upozorio na ovakve situacije koje su bile za očekivati”.
”Naime, izborna je godina i mi definitivno imamo situaciju da načelnik Pavić na ovakav način, osim što udara na slobodu govora, okupljanja, te temelje savremene demokratije ali i na ljudska prava, očito kupi i predizborne poene, time bacajući u pozadinu stvarni problem Prijedora, a to je gotovo 18 hiljada nezaposlenih mladih ljudi.”
Na pitanje da li je ove godine lokalnoj vlasti zasmetala riječ genocid, Musić nam kaže kako se o upotrebi termina da raspravljati, ali da o zabranama bilo kakve vrste nema kompromisa.
”Isto tako mi je žao što udruženja žrtava svih nacionalnosti ne vode dijalog. Obični građani Prijedora, za razliku od svojih reprezentanata u javnom životu su davno zaslužili Nobelovu nagradu za mir, no činjenica je da recimo u gradu koji je nekakav „primjer suživota“ nema kontakata ni između vjerskih zajednica. Nažalost, ja već 12 godina pokušavam naći svoje mjesto u gradu koji beskrajno volim, no ne pokazuje se razumijevanje spram moje boli i osjećanja.”
Musić kaže da se podrazumijeva da i žrtve srpske i drugih nacionalnosti treba da nađu svoj smiraj, a njihovim članovima porodica se treba dopustiti da priđu mjestima njihovog stradanja, ma gdje oni bili.
“Proces memorijalizacije i sučeljavanja s prošlošću je davno trebao biti završen, a s njim i iz usta politike izvađene žrtve i priča o odbrani srpstva, bošnjaštva i hrvatstva i siguran sam da mi danas ne bi imali ovakvu situaciju u Prijedoru. Mislim, s obzirom na lično iskustvo, da imamo odgojenu novu generaciju ekstrema zadojenih mržnjom-djece rođene nakon rata, i, iskreno, ja se doista plašim budućnosti u BiH”, zaključuje Musić.
piše: Elvir Padalović,
6yka
Večer je bijo sam u gradu sa suprugom,lijepo i ugodno provedeno popodne, ali da sam prije saznao ,solidaliziro bi se, odnosno stavijo bi bijelu traku oko ruke,jer i ja tražim da na dan pada Vukovara da svi upale lampijone u svojim prozorima, te strašne strahote nesmijemo nikada zaboraviti……pozzzz svim žrtvama od bivšeg logoraša S.K.L.