Put do komandanta logora smrti
|
Danas se navršava 68 godina od ustaškog pokolja više od 1’400 osoba, među kojima je i 551 dijete iz Drakulića, Šargovca, Motika i rudnika Rakovac kod Banjaluke.
Pokolj je organizovao Viktor Gutić, ustaški komandant za takozanu ‘Hrvatsku Krajinu’, a predvodio ga je župnik banjalučkog samostana Petrićevac fra Miroslav Majstorović Filipović, koji je nakon tog zločina postao komandant Jasenovačkih logora i bio prozvan ‘fra dijavolo’.
U dokumentima, čak i onim iz ustaških izvora tadašnje NDH, navodi se da je zločin u ovim banjalučkim selima bio najveći pokolj učinjen u samo jednom danu. Zločin su počinile ustaše Ante Pavelića iz takozvanog ‘Tjelesnog zdruga’ uz pomoć banjalučkih ustaša.
Krvavi pir u ovim selima je počeo u 4 sata ujutru i trajao je do podneva istog dana. Pobijeni su svi seljani srpske naicionalnosti koji su se zatekli u selu. Jedina preživjela je Lenka Kuruzović koja je sa svoje petoro djece uspjela pobjeći.
Mještani Drakulića, Šargovca, Motika i rudnika Rakovac pobijeni su bez metka – sjekirama, noževima, krampama…
Da su ustaške vlasti pripremale ovaj pokolj govori činjenica da su nekoliko dana ranije izvršili popis seljana, uz obrazloženje da će svi koji se zateknu kod kuće u nedjelju, 7. februara 1942. godine, dobiti pomoć u hrani.
Nekoliko dana ranije, ustaše su naredile da se, zbog navodnog bjesnila, pobiju svi psi u pomenutim banjalučkim selima, a sa namjerom da za vrijeme zločina lavež pasa ne otkrije šta se dešava.
Nakon Drugog svjetskog rata o ovom stravičnom zločinu nije bilo riječi sve do 1964. godine kada je izvršen popis 1’400 stradalih. Nakon toga su 1965. godine vlasti podigle spomen kosturnicu. Kasnijim istraživanjima shvatilo se da je broj stradalih i veći jer su u pokolju 7. februara 1942. godine pobijene čitave porodice o kojima niko nije mogao svjedočiti.
Sabirni logor Jasenovac bio je najveći sabirni i logor za uništenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
film Lordana Zafranovića – ‘Jasenovac’
Osnivanje sabirnih logora kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i likvidacija velikog broja Srba, Židova, Roma i Hrvata protivnika ustaškog režima je bio rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. aprila 1941. godine, pod okriljem i neposrednim uticajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija, isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb.
Prve zakonske odredbe nove države odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za odbranu naroda i države od 17. apila 1941. godine predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. aprila 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. juna 1941. godine.
Za provođenje pomenutih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima koji su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.
Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata u koje su ubrajani i svi muslimani, sa ili bez sudskih presuda, uslovila su, uz već postojeće, osnivanje novih zatvora i logora smrti.
O broju žrtava sabirnog logora Jasenovac, njihovoj vjerskoj i nacionalnoj strukturi, postoje različite procjene i pretpostavke:
- 50.002 žrtava po poimeničnom nepotpunom popisu žrtava
- 60.000 do 70.000 žrtava prema procjeni Franje Tuđmana objavljenoj u knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti”
- 60.000 do 90.000 žrtava prema procjeni Slavka Goldsteina
- 70.000 žrtava prema istraživanjima dr. Bogoljuba Kočovića,
- 83.000 žrtava prema istraživanjima Vladimira Žerjavića
- 100.000 žrtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu
- 500.000 do 600.000 žrtava prema službenoj izjavi Zemaljskog povjerenstva Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945.
- 600.000 žrtava, brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal
- 700.000 do 1,2 miliona žrtava, brojka koju je povjesničar Vladimir Dedijer iznio u knjizi “Novi prilozi”Neumjerena preuveličavanja i neumjesna smanjivanja, kao i korištenje broja žrtava u dnevno-političke svrhe, bila su omogućena činjenicom da stvarni broj žrtava nije nikada službeno verificiran, a poimenični popisi žrtava rata iz 1946., 1950. i 1964. nisu bili cjelovito objavljivani.
Prema newyorškom popisu Jasenovac Researsch Instituta u tom je logoru bilo oko 650.000 žrtava.
