Rasizam

piše: Muhamed Mešić

Možda se ne treba čuditi što u društvu u kom bi dobar dio roditelja radije da im je dijete ratni zločinac nego homoseksualac rasizam nije nimalo strana pojava.

Helem, osudio nam Sud u Strazburu državu za diskriminaciju Jevreja i Roma koji nemaju pravo biti birani u Predsjedništvo i Dom Naroda Parlamentarne Skupštine jer nisu konstitutivni narodi. Vijest , koja je sama po sebi grozna – jer je grozno to da je u državi neko podoban da bude izabran na neko mjesto samo na osnovu toga kako se zove i preziva i kom identitetu pripada – je ujedno i dobra – jer je dobro to da negdje u nekoj dalekoj Francuskoj sjedi Evropski sud za ljudska prava i upire prstom u ono što je u zemlji Bosni truhlo. A truhlo je, bez trunke pesimizma, mnogo toga.

Stanovnici Bosne i Hercegovine – a isto tako i šireg susjedstva – nisu baš blagonaklonjeni ljudima drukčijim po boji kože ili egzotičnim po kulturi iz koje su porijeklom. To može, ali i ne mora imati veze s našom generalnom opsjednutošću da jedni druge volimo ili ne po nacionalnim linijama. Jer, i u takozvanim liberalnim krugovima – onima koji ne smeta ako je neko Bošnjak ili Hrvat ili Jevrej ili Srbin ili Rom ili Mađar ili Tuzlak ili iz Bosanskog Grahova – često srećem ljude koji ne mogu “one Kineze” i “one Indijce” i “one Crnce”.

Sjećam se dobro jedne istinite i jadne priče kada je jedan bosanski babo umalo dobio srčani udar kad mu je kćer kući dovela zeta Francuza. Radovao se on zetu Francuzu itekako, doktoru nauka i docentu na univerzitetu u Lyonu, ali mu kćer nikad nije rekla da je zet – crnac. Babo je, vidjevši crnca, jedva smogao snage da ih dovede do kuće, kod kuće je sa suprugom sazvao krizni štab, a prva tema kriznog štaba bila je: a šta će reći komšije na zeta? Druga je, odmah poslije toga, bila a šta će reći komšije kad kćer i zet dobiju dijete? Dan prije njihova odlaska, babo je krišom kćeri i zetu prerovio torbu. Da vidi, da zet nije kojim slučajem štogod otuđio. Ovu tragikomičnu priču znam jer mi ju je ispričao sam babo, i to dok je letio kćeri i zetu u Francusku, gdje je zet amidži svoje supruge isposlovao liječenje u Lyonu. I tako redom: rukovodstvo Mittala u Zenici, Indijce, jedan mi je taksista jednom opisao kao “glavne cigane”.

Rasizam, kao i ogromna većina ljudske gluposti i mržnje s kojom nažalost živimo, dolazi iz neznanja. Neznanje stvara iracionalne strahove i svaki od tih strahova je jednako bitan. Po meni je izuzetno važno boriti se protiv društva u kom se “konstitutivni” narodi međusobno mrze (a toga kod nas ima i na pretek), ali je isto tako opasno ignorisati mržnju prema onima “kojih je ionako jako malo i koji su po pravilu daleko”. Ne znači da u na tom razvijenom zapadu – recimo, u pomenutoj Francuskoj, ili Austriji, ili Švicarskoj – nema rasizma: naprotiv! Ali: ako kao ljudsko društvo “napadamo” određeni problem, onda ga treba napasti u korijenu. Možda nam na kraju bude lakše potrijebiti veliki nered na sredini sobe ukoliko prvo potrijebimo nered po ćoškovima.

Nije, naravno, da u Bosni i Hercegovini nema ljudi nekonstitutivnih boja kože. Moj prvi cimer u Beču bio je Nigerijac koji je poljoprivredni fakultet završio u vojvođanskom Vršcu. U tuzlanskoj mahali Sokačić sam dva put u granapu sreo damu rodom iz Istočne Afrike. I kao što je neko rodom iz Gornje Tuzle, neko iz Brčkog, a neko iz Krupe, tako je i ova stanovnica Sokačića rodom iz Istočne Afrike. I to, bar se meni tako činilo, u Sokačiću nikom ne smeta.

Prvi ambasador BiH u Japanu bio je svojevremeno Dr. Benjamin Markin iz Jajca. Dr. Markin bio je tzv. “hrvatski kadar”, jer je u ratu bio hirurg u vojnoj bolnici Hrvatskog vijeća obrane. Zna Dr. Markin i domaće i strane jezike, i bio je nevjerovatno aktivan u diplomatiji, u dalekom Japanu, ograničen u to vrijeme posebno oskudnim sredstvima na raspolaganju bh. diplomatiji. Sjećam se anegdote da je, kad je jednom Markin odvezao šefa neke privredne delegacije na aerodrom, tog šefa delegacije neko upitao “a jel’, jel’ ti ovo šofer?” A šef odgovorio, “nije, to mi je ambasador.” I ne bi tu ničeg čudnog bilo da Ambasador Markin nije rodom – iz Gane. I što, eto, nije svima u BiH bilo jasno i drago da ambasador čak u dalekom Japanu, gdje bezbeli niko ništa ne zna o Bosni i Hercegovini, može biti crnac.

Dođe mi pomalo idiotski za kraj reći da se ne trebamo plašiti “drugačijih ljudi”. Uostalom, svi su ljudi drugačiji od nas samih, od rođene kćerke do rođenog muža i tako redom.

Međutim, ono s čime hitno trebamo prestati je da ljude strpavamo u kutije – i onda isključivo na osnovu ambalaže kontamo da li nam neko godi ili ne.

Fotografija znaka na plaži u južnoafričkom Durbanu za vrijeme apartheida, a koji objavljuje da se upotreba plaže dozvoljava samo članovima “bijele rasne grupe”, pronađena je na Wikipediji, gdje ju je pod uslovima GNU licence postavio korisnik Guinnog.

Tagovi: Muhamed Mešić