Rehabilitiranje ex-yu ološa

piše: Marinko Čulić

Primjer prvi: Zlatko Lagumdžija pozvao je u koaliciju za novu vlast u BiH Fahrudina Radončića, kojeg je ne tako davno nazvao mafijašem, dakle nekim s kime nije uputno popiti ni kavu.

Primjer drugi: Ivica Dačić prihvatio je ponudu Tomislava Nikolića da bude mandatar nove vlade, iako se u stranci ovog drugog sasavim nedavno tvrdilo da je on “osvjedočeni lažov i lopov”, dakle netko s kime se ne bi ni u isti lift, a kamoli u istu vlast.

Primjer treći: Zoran Milanović nudi konsenzus Tomislavu Kramarku, mada je Ivica Račan svojedobno nazvao HDZ “strankom opasnih namjera”, što se i danas obilato potvrđuje, pa ako SDP ne želi dijeliti s njom zajedničku ćeliju, nije jasno zašto želi dijeliti mjesto za istim stolom.

Ovaj posljednji primjer sigurno će biti primljen s oduševljenjem od strane aktera prva dva primjera. Jer, riječ “konsenzus” jako lijepo zvuči, i kada ga izgovaraš puna su ti usta onih istih riječi koje su u slobodarskoj ognjici izgovarali ustavotvorci najdemokratskijih zemalja u povijesti. Ali kada malo pročeprkaš ispod te šljašteće pozlate, vidiš da se iza čuda konsenzusa koje je iznenada preplavilo ex-yu regiju, zapravo krije politički uspon najvećeg ološa na ovom prostoru. Još gore, vidiš da tu veliki miljenici Evrope, i to njenog lijevog krila, odreda dični pripadnici Socijalističke internacionale, štogod to danas značilo, vuku za sobom najgori ratni i poslijeratni šljam. U srbijanskom slučaju čak i tajkuna Karića koji ne smije u zemlju da ne bi dospio u zatvor, ali ondje smije imati svoju stranku koja sada čak ulazi i u vlast.

Ovdje stvari postaju gotovo zabavne. Ako se taj bjegunac ipak vrati u Srbiju, Ivica Dačić naći će se u ulozi onog znamenitog magarca razapetog između dva primamljiva stoga sijena. Trebao bi ga dati uhapsiti zbog pronevjere više desetaka milijuna eura, to u jednu ruku, ali u drugu trebao bi ga brižno zaštiti, čak i skrivati po tajnim jatačkim budžacima, kao dragocjenog člana nove Vlade kojoj dolazi na čelo. Ali, kao da je drugdje bolje. Radončić je zapravo i gori od zabludjelog Bogoljuba, iako ga ne traži policija, ili baš zato, jer je dijete ozakonjenog braka nacionalizma i državno sponzorirane pljačke, braka koji je ispisao ponajvažnije stranice sramotne povijesti ove regije od devedesetih naovamo. Ali čak i to nadmašuje, ovdje ću malo hrvatovati, Zoran Milanović svojim pozivom Karamarku na konsenzualni peting samo nekoliko mjeseci nakon parlamentarnih izbora.

Zašto mi to izgleda čak groznije i od sadašnje koalicije ex-šešeljevaca i ex-miloševićevaca u Srbiji, kada se na prvi pogled čini da ništa gore od toga pod nebeskom kapom nije moguće zamisliti? Pa zato jer se u srbijanskom slučaju radi o dva podjednako kvarna i podjednako pripitomljena svata, koji si nemaju što međusobno popovati ni opraštati, ukratko pristaju jedan drugome kao prst i nokat. S druge strane, štogod o njemu mislio, a ne možeš misliti jako dobro, hrvatski SDP ipak je možda najpristojnija stranka koja se pojavila na prostoru bivše države nakon što je propala. A sada se ta pristala nevjesta gura u naručje kriminalnom nasilniku koji spada među direktne krivce za ratove devedesetih, plus je lupež kojem se sa svim razlozima upravo sudi pred hrvatskim pravosuđem.

I upravo je tu poanta ove priče. Ono podnošljivo loše u zemljama regije, što bi sutra možda moglo biti dobro, odriče se toga u ime “konsenzusa” s najgorim, čime se zatire svaki smisao političkog života, jer se on svodi na kretenizam uprosječivanja i netalasanja unutar velikih svenacionalnih bratovština. Ne baš u svakom smislu, ali u jednom sigurno, to je i gore od epohe Miloševića i Tuđmana. Jer, to su bile zatvorene političke formacije, kojima si i kada su izgledale najjače, mogao sagledati kraj, što se vidjelo i odatle što nisu imale pouzdane i stalne koalicijske partnere, a Tuđmanov HDZ čak nikakve, niti ih je iz prepotencije i tražio. Ali, evo, danas partnerstvo s njim traži Milanovićev SDP, oko čega se u vodstvu HDZ-a sada mudro hoće-nećkaju, ali sigurno sa zahvalnošću gledaju na to kao na bogomdanu rehabilitaciju svoje stranačke olupine.

Sami za to nisu ni približno toliko sposobni. Otkako je došao na čelo stranke, Tomislav Karamarko uspio je samo ponoviti već poznate tirade o komunističkim zločinima, čime je očito politički definitivno limitiran, pa nije čudo da dosad nije ni beknuo o bilo čemu vezanom uz sadašnju krizu. Čovjek očito o tome nema pojma. Pa ipak u SDP-u ga traže za partnera baš u tim stvarima, htjeli bi da se uz suglasnost s njim uđe u tzv. fleksibilizaciju radnih prava, a prgavi Radimir Čačić, za kojeg se osnovano sumnja da nikada u životu nije tražio za ništa ni savjet a kamoli suglasnost, odjednom bi je htio dobiti baš od HDZ-a. I to, zamisli, oko nove energetske strategije zemlje, iako teško da Karamarkovi eksperti za Bleiburg i slična pitanja znaju o čemu je tu zapravo riječ..

To su, uostalom, pokazali time što kao eliminatorni uvjet za konsenzus traže od vladajuće koalicije nastavak gradnje Pelješkog mosta, ali i to ne kao prometnice, barem ne obične. Taj most, naime, u imaginariju HDZ-ovaca ima posebno mjesto, jer im je bez njihove “državotvorne” intervencije Hrvatska uvijek izgledala nedovršeno i isprekidano. Zato su uvijek nešto povezivali. Najprije domovinsku i iseljenu Hrvatsku, zatim partizansku i ustašku, sada i sjevernu s južnom. Sva sreća da za te fantazije više nema para, pa će konsenzualna vjeridba SDP-a i HDZ-a morati biti otkazana. To je jedan od rijetkih dokaza da čak i u ovoj mahnitoj krizi ima više pameti nego u nekim od njenih aktera.

Nešto bi, međutim, morala napraviti i sama junačka postjugoslavenska ljevica, ali, zaboravi, za to nema šanse. Ona je pala na ispitu već u vrijeme ratova devedesetih koji su razorili Jugoslaviju, i u vrijeme privatizacijskih pljački koje su je odmah zatim ponovno ujedinile, a sada je pala još nekoliko stepenica niže. Zanimljivo, tada se možda najbolje držao bosansko-hercegovački SDP, lošije hrvatska ljevica, a nikako srbijanska, koja je bila i glavni akter tih ratova. A sada je upravo obratno. Najveći pad je napravila Lagumdžijina stranka, koja se posljednjih mjeseci rukama i nogama borila protiv ulaska dva HDZ-a u centralnu bh-vlast, da bi sada prigrlila jednako grozan “bošnjački HDZ” Fahrudina Radončića.

Ali, nema tu bitnih razlika. Isto takvo aboliranje mračnjačkih stranaka vidimo i u Hrvatskoj i Srbiji, a đavolski je zanimljivo da su u sva tri slučaja glavni akteri bivši ministri policije (Dačić, Karamarko), ili oni koji će to sada postati (Radončić). Tako da ne znam da li nam je ostavljeno da tu baš nešto biramo.

---

---

---

« nazad

---