Sami ali ne i usamljeni
|
Čak je i Albert Einstein jednom rekao: "Čudno je to što sam svjetski poznat, a tako usamljen.“ Potvrdio je da postoje mnoge kreativne aktivnosti koje možemo da radimo samo kad smo sami. |
|
Vrijeme je za paljenje alarma
Činjenica je da i jedni i drugi stvaraju novu populaciju koja svoje korijene ima u generaciji rođenoj pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka. Pripadnici te tzv. boom generacije odbacili su uvriježene atribute “srećne porodice” u kojoj se bračni parovi dijele na pater familiasa i ljepši, slabiji pol, čemu je svakako doprinjela bolja obrazovanost žena i njihova finansijska nezavisnost. Ako je suditi po Horxovim predviđanjima, konvencionalnim bračnim zajednicama pišu se crni dani, što bi moglo značiti da će budući naraštaji sve više patiti od usamljenosti. Pitanje koje slijedi jeste da li je moguće biti sam i srećan i mora li se između samoće i usamljenosti nužno staviti znak jednakosti.
Kreativna samoća
Odgovor su dali psiholozi. Psiholog, doktor nauka Ana Kandare Šoljaga, tvrdi da je samoća svojevoljni izbor i da često može da bude veoma korisna. Naravno, čak i oni koji su u srećnim i skladnim bračnim zajednicama ponekad imaju potrebu za samoćom i osjećaju se ugroženo ako bračni partner nema razumjevanja za to.
Biti sam da bismo se posvetili sebi i svojim potrebama, da bismo sabrali misli i uradili nešto za sebe, najbolji je način da napunimo baterije energijom. Tu energiju utrošićemo na one koje volimo, a i na poslu ćemo biti kreativniji i efikasniji. Ali kada ta potreba za samoćom postane toliko snažna da nam prisutnost drugih, čak i dragih osoba, počne da smeta, vrijeme je za paljenje alarma.
Pusto ostrvo
To me je podsjetilo na slučaj uspješnog poslovnog čoveka koji ima kuću na jednom od pustih ostrva u Kornatskom arhipelagu, gdje rado odlazi kad se iscrpi na veoma odgovornom radnom mjestu. Rekao je da je jednom tamo proveo mjesec dana u potpunoj samoći. Prve nedjelje bilo mu je divno. Druge nedelje počeo je da se osjeća usamljeno, a treće se privikao na samotnjački život. Četvrte nedjelje počeo je da se grozi i same pomisli da bi neko mogao da ga posjeti. Istog trena se spakovao i vratio u civilizaciju.
Malo je vjerovatno da bi svako od nas mogao da bude u prilici da iskusi tako ekstremne uslove samoće. Uostalom, čak i riječ samoća mnogi izgovaraju s nelagodom i izbjegavaju da dođu u situaciju da ostanu sami jer to poistovjećuju sa usamljenošću. Ali po mišljenju psihologa Kandare Šoljage, usamljeni možemo da budemo i u najbučnijem društvu, baš kao i u braku ili na pustom kornatskom ostrvu. Usamljenost je, dakle, osjećaj koji nije naš izbor i proizlazi iz nemogućnosti uspostavljanja kontakta s drugim osobama, a umjesto prijatnosti i opuštanja, u nama izaziva žalost.
Usamljeni nisu jedini
Razlozi mogu biti brojni, od objektivnih do onih subjektivnih. Ako je za nama razvod ili prekid dugogodišnje veze, selidba u novu životnu ili radnu sredinu, prekomerne poslovne obaveze ili ako, na primjer, patimo zbog nerazrješenih porodičnih odnosa iz djetinjstva, ako radije biramo buljenje u televizor ili računar nego izlazak među ljude, ako smo sebični, agresivni, stidljivi, imamo veću potrebu za bliskošću od one koju možemo da ostvarimo u odnosima s ljudima, ako ne cijenimo sebe dovoljno – sve su to razlozi zbog kojih možemo biti usamljeni. Utješna je jedino činjenica da usamljeni nisu jedini na svijetu.
Statistike govore da se čak svaki peti čovjek osjeća usamljeno veći deo života, a sigurno je svako od nas najmanje jednom u životu mislio da nema nikoga uz sebe kada mu je to najviše bilo potrebno. Dakle, rješenja postoje, samo se treba aktivno uključiti u njihovo pronalaženje. Jer usamljenost je sama po sebi pasivna i usko povezana s depresijom. Zato sebe treba natjerati na akciju koliko god to izgledalo nemoguće, jer ona nije trajno stanje, a nerijetko je samo lažna projekcija stvarne situacije. Preostaje nam ili da sjednemo i tugujemo ili da potražimo društvo, bilo u knjigama, muzici, telefonskom pozivu, odlasku na neku aktivnost, uključivanju u rad nekih grupa ili bavljenju hobijima.
Samci i samice
Iako ne izgleda tako, dokazano je da se muškarci teže nose s osjećanjem usamljenosti od žena. Kulturološko i sociološko naslijeđe nametnulo im je neprijatnu ulogu “nesalomljivih” bića koja ne smiju da pokazuju osjećanja i koja moraju da budu uspješnija od konkurenata ako žele da budu prihvaćena i priznata. Zbog toga teže sklapaju prijateljstva i imaju manje prijatelja nego žene. Čak i kada žele da uspostave kontakt sa ženama, tvrde da su u mnogo nezahvalnijem položaju.
U maloj anketi sprovedenoj među nekoliko kolega i prijatelja, zaposlenih samaca u najboljim četrdesetim, svi su se žalili na sličan problem, a to je da su se umorili od pokušaja i promašaja, te da im je dojadio šablon koji od njih zahtjeva povlačenje prvog poteza: “Vi žene ste nevjerovatne! Izađete nadajući se da ćete nekog upoznati, a kada vam taj neko priđe, gledate ga s visine kao roda gnjurca. Dobro, možda je to zato jer su vam već dosađivali i prije, ali i nama je dosta tih poraza. Neki put kada razmišljam o izlasku, radije ostanem kod kuće i čitam knjigu”, rezignirano je rekao jedan od njih.
Drugi, novinar koga bi futurolog Horx vjerovatno svrstao u kategoriju individualista, rekao je o svom samačkom životu: “Kada mi je teško, preostaje mi telefon i zvanje prijatelja. Još se ne osjećam usamljeno i nesrećno jer imam sreću što se uglavnom krećem u društvu novinara samaca i samica. Ali kad kažeš novinari samci, zar to nije pleonazam?”
Na pitanje da li bi mijenjao samački život za bračnu zajednicu, odgovorio je: “Sigurno da bih. Ali u vrijeme kad su se svi moji vršnjaci ženili, ja sam morao teško da radim da bih zaradio za stan i hranu. Naravno, tu je bila i strast prema novinarstvu, zbog koje sam ponekad bio u stanju da ostanem u redakciji i pišem tekst cijele noći. Koja bi normalna žena to podnosila?”
Treći je pokazao mnogo više razumjevanja za ženske probleme: “Mislim da smo mi u ovom slučaju u povlašćenom položaju. Sama riječ samica ima u našem jeziku i drugu konotaciju – zatvorska ćelija za jednog zatvorenika. U riječi samac nema tog dualizma. Kad žena napuni četrdesetu, za velik dio muškaraca postaje nevidljiva. Zbog toga žene moraju mnogo više da se trude oko svog izgleda nego njihovi muški vršnjaci, jer mi, za razliku od vas, s godinama i brojem sijedih dobijamo na privlačnosti. A i mlađe devojke danas su mnogo neposrednije i ne žele da gube vrijeme, pa često prilaze prve.”
Dvije celine
Ženski dio samačke populacije većinom smatra da se muškarci boje samostalnih i uspješnih žena, a kad su morale da biraju između karijere i braka, izabrale su ovo prvo jer su bile uvjerene da im obrazovanje i finansijska nezavisnost garantuju veću sigurnost od potpisa kod matičara. A kao što je poznato, danas je mnogo više uspješnih poslovnih žena nego muškaraca prepunih razumjevanja koji će pristati da žena veći dio radnog dana nije kod kuće, a kamoli da ponekad mora zbog posla da odsustvuje i uveče. Ipak, zbog potrebe za boljim životnim standardom posljednjih godina sve više muškaraca pristaje na kompromis zbog popunjavanja kućnog budžeta.
Svejedno, većina samaca i samica smatra da je mnogo stresnije sklopiti brak samo da bi se zadovoljila forma nego imati ispunjen samački život. A zaposlene žene uglavnom ga imaju. I većina njih na život udvoje gleda kao na skladnu zajednicu koja bi trebalo da traje do kraja života, prepunu uzajamnog razumjevanja, podrške, dijeljenja osjećanja i zajedničkih interesa, ali i obaveza, što je, smatraju, prilično teško postići.
Ipak, optimistički su uvjerene da sa četrdeset i više godina imaju veće izglede da dosegnu takav odnos jer na temelju stečenog iskustva one od potencijalnog partnera više ne očekuju da bude njihova druga polovina, već da budu zasebne cjeline koje se nadopunjuju.
Bez obzira na spol, svi su se složili s tvrdnjom da je u dvadesetim ili ranim tridesetim mnogo lakše sklopiti nova poznanstva jer su tada izlasci s prijateljima, druženja i zajednička putovanja mnogo češći nego u fazi ženidba-udaja-posao-porodica. Upravo zbog tih konvencija samci smatraju da su pod neprekidnim pritiskom okoline koja od njih očekuje klišeizirano ponašanje i uništava im individualnost jer svaka drugačija odluka postaje neprihvatljiva.
U međuvremenu, kažu, stvorene su i navike koje se teže uklapaju u život udvoje, pa onima koji nikad nisu bili u braku ili dužoj vanbračnoj zajednici, ali i onima koji su iz nje upravo izašli, u tim srednjim godinama nije lako da pronađu pravog ili pravu. Ali i ovde su rješenja nadohvat ruke.
Jedno od njih je manje optimistično i nije za nestrpljive jer treba čekati do penzije. Naime, dokazano je da se ljudi u penziji u prosjeku osjećaju manje usamljeno od zaposlenih ili, bolje rečeno, prezaposlenih. Poslije isteka radnog staža mnogi penzioneri obnavljaju stara prijateljstva, okruženi su unucima ili imaju više vremena za druženja i bavljenje hobijima, pa lakše sklapaju i nova poznanstva.
Novi početak
Svi oni koji nemaju vremena da čekaju do penzije neka se odmah ugledaju na penzionere. Trebalo bi da postanu opušteniji i pristupačniji u komunikaciji i da odvoje vrijeme za zabavu i razonodu u društvu. Čak ni internet stranice za upoznavanje nisu loš izbor. Ne da bismo nekog upoznali i odmah ušli u novu vezu, već zato da bismo stekli rutinu i ležernost u komuniciranju s nepoznatim ljudima, razvili sposobnost prepoznavanja različitih karaktera i tako brzo naučili da percipiramo šta nam odgovara, a šta ne. Preduslov je da zaliječite traume zbog neuspješnih pokušaja, a dobar novi početak je i planiranje narednog vikenda, sedmice ili mjeseca.
Različiti kursevi za usavršavanje znanja istovremeno su mjesta za upoznavanje i najbolja terapija za podizanje samopouzdanja, a ako se uključimo u bilo koju humanitarnu akciju, vidjećemo da postoje zaista nesrećni i usamljeni ljudi kojima je naša pomoć i te kako potrebna.
piše: Paula Bobanović
