objavljeno: 08. 02. 2010 | rubrika: Memorija sjećanja

Sjećanje na France Prešerena

Objavi na Facebook mreži

France Prešeren je bio najznačajniji slovenski pjesnik.

France je rođen u seljačkoj porodici u mjestu Vrba kod Bleda 3. decembra 1800. godine kao treće od osmero djece Šimena i Mine.

Njegov slobodarski duh se isticao već u studentskim danima i privukao pažnju policije pa mu je, nakon završenog studija, molba za otvaranje advokatskog ureda u Ljubljani pet puta bila odbijena što mu je onemogućavalo sređivanje privatnog života. Tek 1846. godine mu je dopušteno otvoriti ured u Kranju.

Nakon povratka iz Beča u Sloveniju Prešeren se suočio sa teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Još je bio na snazi feudalni sistem ali se počelo sve jače osjećati mladograđanstvo. Bio je glasonoša narodnih ideja.

Povezao se s Matijom Čopom, odličnim poznavateljem svjetske književnosti i usmjerio slovensku književnost u pravcu kosmopolitskog romantizma. Okupljaju slovensku literarnu omladinu oko pjesničkog almanaha ‘Kranjska čbelica’ i počinju odlučnu književnu, jezičnu i društvenu borbu.

Glavne teme Prešerenovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda porobljenog naroda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Polazeći od izražajne tradicije narodne lirske pjesme, proširivao je artizam stiha uvođenjem novih oblika i ritmova, osobito romanskih.

Neobična snaga njegovog pjesničkog izraza ogleda se u bogatoj i bujnoj metaforici. Elegije Slovo od mladosti i Sonetje nesreče govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca, a u Glosi posebno o položaju pjesnika u tom društvu. Elegija svojim rojakom pokreće pitanje nacionalne svijesti Slovenaca.

Satirom u tercinama Nova pisarija nastupa protiv dotadašnje utilitarističke pučko-prosvjetiteljske i vjersko-moralističke književnosti te filozofskog romantizma. Njegove najsmionije intervencije u društvenoj borbi i literarna razmimoilaženja našle su svoj izraz u epigramima.

Otpor na koji je naišla njegova poezija kod jansenističkog svećenstva, starije romantičke generacije, cenzure i vlasti onemogućio je daljnje objavljivanje Kranjske čbelice.

Iznenada je došla i Čopova smrt, a pjesnikov materijalni opstanak postao je sve bezizgledniji. Ep Krst pri Savici razotkriva njegovo duševno stanje. Javljaju se motivi samoubistva u njegovim djelima, ali u pjesmi Pevcu i suprotna je spoznaja: treba znati podnositi bolove i grozote života.

Poslije 1838. godine živi usamljen. Prijateljstvo s poljskim prognanikom Emilom Korytkom urodilo je značajnim izdanjem pet svezaka slovenskih narodnih pjesama.

Treba naglasiti kako Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence Stanka Vraza koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom.

U tmini Metternichova apsolutizma napisao je (1844.) proročansku Zdravljicu s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Ta pjesma je današnja državna himna Republike Slovenije.

Preminuo je 8. februara 1849. godine u Kranju od ciroze jetre.

Objavi na Facebook mreži

DAJTE SVOJE MIŠLJENJE